Svjedočile su žene s vukovarskog područja, ali ima ih i
s drugih okupiranih hrvatskih područja. Nakon gotovo 20
godina skupile su hrabrost i ispričale javnosti svoje
priče o seksualnim zlostavljanjima u ratu. Poniženja
traju sve do danas, jer je prisutno stalno prešućivanje,
nemar Državnog odvjetništva, zanemarivanje njihovih
žrtava od predstavnika hrvatskih vlasti, dok se zločinci
šeću po slobodi.
Ružica Erdelji nakon zvjerskog
iživljavanja koje je proživjela u Vukovaru 1991.
završila je na psihijatrijskom liječenju. Živi s malom
mirovinom, te ističe kako istodobno neki od
Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s
okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju
saborsku plaću. "Nitko se ne pita kako smo mi
stradale, mi nismo tema za pravosuđe, državno
odvjetništvo niti za udruge za zaštitu ljudskih prava,
a i mi smo bile teško obespravljene. Tražimo pravdu i
podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom,
ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok
zločinci danas slobodno šeću Vukovarom", s
gorčinom je rekla Snježana Maljak. Usmena svjedočenja
Ružice Erdelji i Snježane Maljak popraćena su
dugotrajnim pljeskom i ustajanjem nazočnih u znak
odavanja priznanja i poštovanja prema žrtvama takvih
najodvratnijih tortura srbočetničkih zvijeri.
Predstavljanju su bili nazočni i
ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske
solidarnosti Tomislav Ivić te zagrebački gradonačelnik
Milan Bandić, koji su istaknuli da se zločin silovanja
u ratu ne smije zaboraviti. "Treba poduzeti sve da
te zvijeri budu dosljedno kažnjene. To je zadaća svih
nas", rekao je Ivić, obećavši da će njegovo
ministarstvo učiniti sve da se to što prije dogodi.
![](images/suncica3.jpg)
Silovane u vrtlogu 20-godišnjeg ponižavanja očekuju zaštitu
svoje države. Mjesta u prvom redu čekala su na Predsjednika republike,
Predsjednicu Vlade, Predsjednika Sabora, Državnog odvjetnika... No, oni su te
tužne večeri bili s razlogom spriječeni. Imali su nekog drugog važnijeg posla.
Naravno i uvaženi predstavnici udruga zaštitara ljudskih prava, uvaženi pusići,
teršeličke, čički..., također su se te večeri bavili nečim važnijim. Nije to
njima prvi put. O tužnoj sudbini robovlasnički silovanih i maltretiranih žena iz
Domovinskog rata u dvorani Novinarskog doma svjedočilo se u posljednje vrijeme
već treći puta. Uvijek je krema vlasti i zaštite ljudskih prava bila pozivana i
uvijek je imala nekog važnijeg posla. Doista, nije lako slušati i gledati žene
koje su prošle ta neljudska iživljavanja. Bolje je gospodi na vlasti imati nekog
važnijeg posla.
Uostalom, kako danas pogledati u oči djevojci s imenom Sunčica,
tada u Vukovaru osomjesečnoj bebi, čiji su plač četnici ušutkavali svojim
odbačenim šinjelima dok su joj silovali majku. Sunčica je danas
dvadesetjednogodišnja djevojka, cijeli je život bila podstanarka u progonstvu sa
svojom majkom. Nisu mogle živjeti u Vukovaru gdje su im se zločinci
podsmjehivali i prijetili Sunčici da ju čeka sudbina njezine majke.
Zahvaljujući ustrajnosti Sunčica se
ohrabrila i predstavljena je javnosti u zagrljaju
Marije Slišković. Uskoro se udaje, a nema ni stan, jer
dok je bila mala četnici su joj silovali budućnost.
Njima su obnovljene kuće i dopuštena sloboda, a
žrtvama je hrvatska pravda okrenula leđa. Hmmm, nije
lako vlastima i zaštitarima ljudskih prava u toj
izopačenoj državi, bolje se ne suočiti sa žrtvama već
izgovoriti s važnijim obvezama.
A na predstavljanju su govorili:
![](images/suncica_danijel_rehak-marija_sliskovic_000.jpg)
Danijel Rehak:
Gospodo i gospođe, visoki uzvanici i
dragi prijatelji
Okupili
smo se ovdje kako bi još jedna knjiga stradanja u
srpskim konce logorima vidjela svjetlo dana i upoznala
Hrvatsku i svjetsku javnost o stradanjima nedužnih
osoba, a ovdje se radi o ženama, koje su prošle
Kalvariju, o kojoj većina ne može ni sanjati, one su
je doživjele i nose je u sebi.
Volio bih da se to nije dogodilo i da
na tisuće žena može mirno spavati i odgajati svoju
djecu i biti sretne u obitelji. Ipak oko nas su osobe,
koje imaju teške traume, koje su doživjele za vrijeme
srpske agresije 1991. posebno u Vukovaru i okolici
Vukovara.
Na ovim prostorima,Vukovara i Istočne
Slavonije, vjekovima su se događale oluje i nevere,
koje su stvarale i uništavale žitelje, koji su ovdje
živjeli.I danas, duše pokojnika, obavijaju ovaj
prostor, noseći strah i pakao umiranja, unoseći nemir,
strah i opsjednutost, prerano oduzetih mladih života,
koji nisu bili spremni umrijeti, a ubijeni su na
bestijalan način. Traže svoj mir, koji im do sada
nitko nije dao. Zaboravili smo na muke i patnje,
umirućih i njihove duše nas na to upozoravaju, a mi
smo i dalje nijemi i neodlučni.
U Vukovaru, hrvatski je narod pokazao
jedinstvenost u obrani svoje domovine. Podnoseći
velike žrtve, svatko je dao svoj doprinos, a najviše
oni, koji su se kao vojnici i policajci borili.
Logoraši koji su doživjeli strahote u
srpskim konce. logorima, najviše su stradali poslije
ubijenih i nestalih i danas žive sa strašnim traumama
i povredama koje su zadobili boravkom u konce.
logorima. Za vrijeme srpske agresije na Republiku
Hrvatsku u srpske konce. logore odvedemo 30.000 tisuća
osoba, od toga 3.000 žena i 500 djece, koji su prošli
strahovite torture - premlaćivanja, silovanja,
seksualnog zlostavljanja, psihičkog i fizičkog
maltretiranja. Sve te traume nose i danas velika
većina u sebi, a svakodnevno ih odnose razne bolesti
od karcinoma, krvožilnog sustava i dr.
Osnovne
značajke i vrste logora
1.
Zarobljenički logori
2. Koncentracijski logori
3. Radni logori
4. Privatni logori
5. Logori za provođenje masovnih silovanja
Posebno izdvajam :
Logor za provođenje masovnih silovanja - to je
najsuvremeniji oblik logora. Sustavno su ih osnivale
srbijanske vlasti i u njima su zatvarane isključivo
ženske osobe nesrpske nacionalnosti, koje su bile u
fertilnoj ili mlađoj dobi i na njima su izvršena
sustavna masovna silovanja. Kad su žene došle u visoku
dob trudnoće, koja je bila rizična za pobačaj, puštene
su na slobodu. Oni su osnivani kao strategija za
provođenje plana osvajanja i etničkog čišćenja, kako
bi zastrašile i potakle na bijeg nesrpsko
stanovništvo.
Moramo napomenuti da ovdje govorimo o
Ženi, ženi majci, sestri, supruzi, kćeri, koje su odigrale povijesnu ulogu u
stvaranju Republike Hrvatske, svojom podrškom, svojom žrtvom koja ima
neprocjenjivu vrijednost, svojim odnosom, svojim učešćem, svojim tijelom, i
svojim životom koji je zadnje mogla dati.
U koliko ratova, koji
su se dogodilo od postanka čovječanstva do danas, je stradalo žena, s koliko je,
kroz sve te oluje i nevere proživjela, patnji i muka, suza i stradanja.
Sve te strahote su prošle i žene u ovome
prljavom ratu, bez morala i etike vojnog ratovanja. Teror, zastrašivanja,
mučenja, silovanja, premlaćivanja, masakriranja, ubijanja, sve su to prošle
žene, a mi im nismo odali ni truna priznanja, na žrtvi, na hrabrosti, na
odanosti.
Zar se nikad nismo upitali, kako i
koliko su stradale zatočene žene za vrijeme srpske agresije 1991. g..?
I to su nečije
bake, majke, sestre, supruge i djeca. A najmlađa
silovana djevojčica, imala je tek 6. g. a najstarija,
baka od 80 g. to nikom ne smeta, to je tabu tema za
sve one koji se bave zaštitom ljudskih prva,
humanitarnim organizacijama, državnom odvjetništvu,
pravosuđu i ostalim.
Zašto i žena
nije postala simbolom otpora, vjere i istrajnosti,
podnoseći velike žrtve 1991. g. za vrijeme srpske
agresije na Republiku Hrvatsku.
Ponosimo se što smo bili s njima, među
odabranima, oni koji su bili samo broj, koji može, a ne moraju preživjeti.
Možda se kad ovo čujete i u vama probudi želja da zaštitite
žrtve koje su obespravljene, a do sada su izjednačene kao žrtve i zločinci. Ovaj
kratki opis neka vas uvijek podsjeti na Ženu - žrtvu rata, nepriznatu,
nezaštićenu, omalovaženu, ismijanu i napuštenu.
Ružica Erdelji:
Poštovani,
ja sam Ružica Erdelji, djevojačko Barbarić, hrvatica-hercegovka.
Rođena sam 11. siječnja 1951., u Grabovu kod Vukovara. Rat sam provela u
Vukovaru, na Olajnici, zgrada 15, na hodniku trećeg kata, bez ikakvih uvjeta za
život, bez vode, hrane, u strahu. Gladna u 21 stoljeću. Čekali smo slobodu.
Dolaskom okupatora-četnika, za mene i mnoge Hrvate počinje križni put, a mnogi
se nisu nikada ni vratili sa tog križnog puta.
Morali smo se predati četnicima,
vodili su nas kroz grad, na mostu Jelica Janković
ljubi se sa četnicima, imenom i prezimenom govori koga
treba ubiti. Tih ljudi više nema, a ona se ponosno
šeta Vukovarom.
Odvoze nas autobusima na Velepromet. Čim sam izašla, odvajaju
Srbe na jednu, a Hrvate na drugu stranu. Dolazi Branka Janjetović i upisuje me
pod broj 477. Ubrzo dolazi moj komšija, Pero Krtinić, prokazuje me kao Hrvaticu
i predaje četnicima, dok sam se ja nadala da će mi pomoći. Uvode me u zgradu
stolarije. Na vratima Slađana Korda, otima mi sve što sam imala, a imala sam oko
30.000 njemačkih maraka i zlatninu. Isjekla mi je kožnu jaknu tražeći novce,
uzela je sve i šutnula me u stolariju.
Tamo pakao, u pola 10 navečer izvodi me četnik po nadimku Topola
iz Veleprometa i vodi ulicama Vukovara. Kaže, vodi me na ispitivanje. Noć, ne
znam gdje sam se nalazila, uvodi me u jednu kuću i zatim u sobu, u toj kući je
bio četnički štab. On, naoružan, poskidao je sve sa mene i silovao me cijelu
noć, dok se vani pucalo. U susjednoj sobi je neki čovjek plakao.
Ujutro me odvodi u drugu sobu, tamo njih nekoliko, ponovno
silovanje. Zatim dolazi četnik koji me odvodi na kat, u dječiju sobu. Opet
silovanje, iživljavanje. Nakon što se iživio nadamnom, vodi me u prizemlje, gdje
već čeka četnik sa nadimkom Žmigo. Sa redinicima i puškom odvodi me u susjednu
kuću, gdje su sve arkanovci. Ponovno silovanje, redom, jedan po jedan. osjećala
sam poniženje, gadila sam se sama sebi, prljava, raščupana. Istjeraše me van, a
tamo čeka Žmigo koji me vodi dalje kao ratni plijen, mene ustašicu. Putem
srećemo Iliju Macuru, mislila sam pomoći će mi, a on se napravio da me ne
poznaje. Bio je u vojnoj uniformi, a danas radi kao dostavljač u policiji.
Žmigo me odvodi u podrum jedne kuće preko puta tekstilne škole,
siluje me i on cijelu noć. Ujutro me vodi četničkom vojvodi, vukovarcu
Lančužaninu, sa nadimkom Kameni. On me šalje u Velepromet, da mi tamo sude. I
opet stolarija kod Slađane Korde. Šutnila me u jednu sobu, to je bila soba
smrti. Ja jedina žena među muškarcima. Tu su stalno dolazili vukovarci, obučeni
kao četnici, tukli su nas i izvodili ljude, koji se više nisu vraćali. Drugu noć
nas izvode i autobusom prevoze u vojarnu. Tamo nas tuku i tjeraju ležati na
betonu.
Kad smo trebali na toalet, mora nas
biti 10. Kad konačno stignemo do toaleta, ne možeš se
opustiti od straha, jer kraj nas stoji naoružani
četnik. Jedan dan morali smo čistiti krug vojarne,
ponižene, prljave, osramoćene. Nailaze Stanimirović,
Dokmanović i Hadžić, pljuju nas i pitaju psujući, šta
radimo na svetom srpskom tlu. Stanimirović sada prima
saborsku plaću, dok ja živim od 1.775 kn mirovine
nakon 35 godina staža.
Nakon svih tih tortura i iživljavanja,
29. studenog 1991. preveženi smo u Sremsku Mitrovicu,
a 12. prosinca 1991. smo razmjenjeni. Nikada nitko
nije pitao kako sam, trebam li pomoć. Liječila sam se
na psihijatriji u Čakovcu, Zagrebu i Vukovaru. Nitko
mi nije pružio ruku utjehe.
Hvala svima koji nas podržavaju na
ovom bolnom putu, putu istine, jer istina se mora
saznati.
![](images/suncica_snjezana_maljak_000.jpg)
Snježana Maljak:
Poštovana
i cijenjena gospodo,
Rođena sam i odrasla u u Vukovaru.
Majka sam četvero djece. Kada mi je bilo 22 godine,
počeo je rat u našoj domovini. Počeo je rat u mom
gradu, mom Vukovaru.
Mnogi misle da je Vukovar pao 18.11 1991, ali ne,
ulica po ulica su okupirane još početkom rujna 1991.
Dio grada na kojem sam i ja bila u sanitetu, kao
branitelj "204"-te brigade, pao je 14.09.1991. U roku
manjem od 24 sata, ubijeno je preko stotinu civila,
muškaraca, žena i branitelja. Pokolj... Sve što se
događalo u vremenu kad cijela Hrvatska i svijet nisu
znali da je veliki dio Hrvata zatočen i ubijen u
Vukovaru ne bi moglo stati ni u stotine knjiga, jer je
svako svjedočanstvo za sebe velika patnja čovjeka
pojedinca. Bili smo robovi u vlasništvu srbočetnika i
JNA. Ljudi su odvođeni, ubijani, žene silovane, među
njima i ja... Pomoći nema. Jedina pomoć i izlaz da
izbjegnem silovanje je smrt.
Molila sam
Boga da živa dođem svom tada 3-godišnjem sinu, dok je
u meni rasla mržnja prema svemu što dolazi od Srba.
Počela sam mrziti i sebe što moram podnositi da me
siluju, ali strah od smrti i želja za životom bili su
jači od mržnje.
Mislila sam
tada, tata i brat, muž će me osvetiti. Osvetit će me
moja Hrvatska... NIŠTA. Tata i brat rekoše, šuti,
sramota je, nisi jedina. Muž reče, ako si prošla kao
žene u Srbijanskim Begejcima, ubit ću i tebe i sebe.
Moja
Hrvatska šuti.
Tko sam ja za nju, pitam se. Nikoga nije briga za moju
bol, moju patnju, moj vapaj iz srca i duše. Moram
šutjeti dok me ljudi ismijavaju, dok mi suborci okreću
leđa.
Liječila sam se
u bolnici Dubrava na odjelu psihijatrije, a zatim u
Draškovićevoj, u poliklinici za žrtve terora. Pet
godina je trebalo da smognem snage ispričati
psihijatrici prvi dio.
Postoje 3
dijela u mojoj glavi, prvi dio prije pada, drugi
poslije pada Vukovara, a treći na slobodi, u
Hrvatskoj. Kada god ispričam prvi dio, drugi ostane
neizrečen jer je previše zla i patnje u prvom dijelu.
A onda se pojavi i treći dio, u kojem tražim pravdu,
podršku, ali svi okreću leđa. Nekako ljude mogu i
razumjeti, imaju oni svoju bol i muku, ali moja
Hrvatska? Moja Hrvatska za koju sam se žrtvovala, za
koju sam ostavila dijete majci na brigu, to preliva
čašu boli. Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a
zločinci slobodno šeću mojim Vukovarom, mojom
Hrvatskom. Oni ne moraju dokazivati gdje su bili i šta
su radili 1991., dobijaju obnovu, posao. Susrećem ih u
gradu, podsmijavaju se i oni. U jednom trenutku prije
12 godina mržnja iz mene se izlila pri susretu sa
silovateljem, i udarila sam ga kišobranom.
Upoznajem žene koje su kao i ja silovane,
obeščašćene. Tek nekolicina može govoriti javno. Neke
su rekle policiji bez sluha, gospođi Slišković i meni.
Svima je teško
živjeti bez oduzetog dostojanstva, sa otvorenom ranom
na duši. Mi nismo ranjene metkom, šrapnelom. Nama je
oduzeto dostojanstvo žene i majke.
Godine su prošle, mnogih više nema,
starost, tuga i bolest odnose živote bez
zadovoljštine. U cijelom svijetu žena i njezina čast
su zaštićene, samo ne u našoj Hrvatskoj. Mi se nemamo
snage same izboriti, ali više nemamo snage niti
šutjeti kao žrtve zločinačkog terora. Strašne su
ispovjesti obeščašćenih žena Vukovara, Sotina, Berka,
Lovasa i drugih mjesta.
Zar se nikada nitko nije upitao kako i
koliko su stradale zatočene žene za vrijeme srpske
agresije 1991.. Mi smo bile i jesmo nečija djeca,
nečije supruge i majke, bake. Najmlađa silovana
djevojčica imala je svega 6 godina, a najstarija baka
80. Mi nismo tema za sve one koji se bave zaštitom
ljudskih prava, humanitarnim organizacijama, državnom
odvjetništvu, pravosuđu i ostalim institucijama.
Nismo, jer nismo članovi njihovih obitelji, njihovi
najbliži. Još se sjećam ledenog pogleda i gađenja
prema meni odvjetnika Hrvata, koji je branio zlotvora
koji me silovao. Zabranio mi je da mu se obraćam.
Danas taj isti odvjetnik radi na visoko pozicioniranom
položaju Ustavnog suda RH, a njegov ured i dalje vodi
"predmet", tako da je moj slučaj zaključan u ladici
Županijskog suda u Vukovaru, a ja i dalje nosim teret
krivnje što sam živa, pogotovo jer se parnica tako
vodila da sam mislila i dalje mislim da se meni sudi,
a ne silovateljima.
Mi moramo
iskazati svoja svjedočanstva, jer smo divljački i
nehumano zlostavljane ratne žrtve. Mučeno nam je
tijelo, ali još više srce i duša. Željeli su nam
iščupati duh čestitosti, majčinstva i supružništva
svojim smišljenim velikosrpskim zločinačkim pothvatom.
Želim u svoje ime i u ime svih obeščašćenih žena
kriknuti do neba, jer nema mi gore odvratnosti od
onoga što su nam učinili. Danas ti isti zločinci
likuju i u Srbiji i u svijetu, a najžalosnije i u
Hrvatskoj, dok mi govoreći istinu, tražimo pravdu i
zaštitu naših ljudskih prava.
Hvala svima koji su slali i šalju pisma podrške, svima onima kojima je stalo
do istine i pravde. Samo vjera u Boga i moja obitelj su me održali na životu sve
do sada. Hvala Bogu što mi ih je dao i što mi daje snagu da govorim u ime svih
obeščašćenih žena. Hvala Mu i što nam je poslao gospođu Maruju Slišković koja
nas je okupila i okuplja i dalje kao majka.
Marija, draga hvala Vam od srca za sve, pogotovo za žrtvu za nas
i naša prava. Bog Vas blagoslovio.
![](images/suncica_marija_sliskvic.jpg)
Marija Slišković:
Tekstovi u knjizi "Sunčica" nisu štivo koje se čita u trenucima odmora. Nije
ovo ni jedna od promocija tiskane knjige. "Sunčica" traži ozbiljnost cijelog
društva, nas ovdje, svih političkih struktura, javnih djelatnika, medija,
cijeloga naroda.
Ovo su istiniti iskazi, svjedočanstva, žena o ratnom zločinu
silovanje koje su proživljavale u vrijeme ratne agresije Srbije i JNA na
Hrvatsku. U vremenu kada ih Hrvatska nije mogla zaštititi. Ovo su istinita
svjedočanstva o zarobljavanju, silovanju, maltretiranju, ponižavanju žena i
muškaraca, vršenih kao dio ratne strategije agresora.
Zatočene žene na okupiranom dijelu
našeg Vukovara, kao vojničko roblje odvođene su u
kuće, zatvarane i bile na raspolaganju. Na svakoj od
tih vukovarskih kuća na ogradi je bila oznaka - bijela
krpa. Iskazi se odnose i na silovanja na teritoriju
Srbije.
Zapisano je dio proživljenog, malog broja žena. Odredila sam 14
iskaza kao 14 postaja Križnog puta jer ovo je bio Križni put koji su prolazile.
U njihovom Križnom putu postoji i petnaesta postaja, živjeti sam s proživljenim
i susretati zločince. Živjeti s osjećajem napuštenosti, nezaštićenosti, bez
pravde koja bi postavila razliku između žrtve i zločinca. O svemu šutjeti.
Sunčica je osmomjesečna zatočenica. U procesu koji se vodio
protiv počinitelja zločina nad njenom majkom, kao statistički podatak navodi se
da se u stanu za silovanje nalazila i osmomjesečna djevojčica. I to je sve.
Majka navodi da su vojnici bacali na njenu bebu svoje teške vojničke jakne. Beba
se mogla ugušiti. Majka nije mogla zaštiti ni sebe ni nju, trpjela je užas. Nije
pokrenuta odgovornost nasilja nad osmomjesečnom Sunčicom, samo je zločincima u
ponovljenom postupku kazna prepolovljena, žrtva nije obeštećena.
Ova petnaesta postaja događa se u
vremenu oslobođene zemlje, uspostavljenih državnih
institucija hrvatske države koja želi biti članica
europskog demokratskog svijeta. Hrvatska nije nastala
na temeljima parlamentarnog dogovora, ona je krvlju i
žrtvama izborena. Hrvatska tu krv i te žrtve mora
poštivati, ne deklarativno nego istinski. Kako
Hrvatska smije prešućivati ratni zločin? Kako to da ne
postoji pravo žrtve? Pitanje je svih nas kojima je
pravda ispred politike. Zbog čega se ovaj ratni zločin
taji, kada su žrtve tu među nama. Nije li prešućivanje
zločina također zločin.
Zato je "Sunčica" tu, da nitko ne
prešućuje osmomjesečnu logorašicu, da se ne prešućuje
ratni zločin, da žrtve znaju da je prošlo vrijeme kada
ih njihova država nije mogla zaštiti. "Sunčica" je
napor žrtava iskazati svjedočanstvo s kojim državne
institucije trebaju pokrenuti procese obeštećenja
žrtava, pokretanje procesa protiv počinitelja, članova
agresorske vojne ili paravojne snage.
Ne postoje li zakonske odredbe, stvorite ih. Žrtve više neće
šutjeti.
![](images/suncica01.jpg)
Tekst i
fotografije
DAMIR BOROVČAK
|