Predsjedništvo Hrvatskoga sabora ukinulo je 17. travnja
2012. pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, uz
obrazloženje predsjednika Borisa Šprema: "Na Bleiburgu
su se odvijale završne i legitimne borbe
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i već tada
gotovo poraženih Pavelićevih snaga; došlo je do
stradanja s obiju strana, ali nije bilo nevinih žrtava."
Koliko je javnosti poznato, ta je odluka donesena nakon
i na temelju javnih izjava Danijela Ivina i Stjepana
Mesića da na Bleiburgu nije bilo ubijenih, ili je njihov
broj bio zanemariv, što je prihvatio i premijer Zoran
Milanović, koji je izjavio da tamo žrtava uopće nije
bilo.
Bleiburg označava sva hrvatska
poratna stradanja na križnim putovima
Međutim,
koliko je ljudi, vojnika i civila doista pobijeno 15.
i 16. svibnja 1945. na samom Bleiburškom polju
nemoguće je utvrditi, jer britanski i srpski vojni
arhivi još nisu dostupni povjesničarima. Oni izvori
koji jesu dostupni potvrđuju da je tamo ubijen određen
broj ljudi, stoga su u krivu oni koji tvrde da tamo
nije bilo žrtava ili da se radilo o maloj skupini
poginulih te da bi zbog toga Sabor trebao odustati od
pokroviteljstva manifestacije kojom se svake godine
obilježavao tragični događaj.
Nijedan povjesničar dosad nije ustvrdio da poginulih na Bleiburgu uopće nije
bilo. Jedini pak izvori za tvrdnju da je njihov broj bio malen jesu izvješće
štaba 12. divizije partizanske vojske, u kojem se navodi da je prilikom njihove
predaje "zarobljeno 93.000 neprijateljskih vojnika, a ubijeno je 27 vojnika", te
britansko vojno (Cowgillovo) izvješće, prema kojem su "Titovi ljudi na
Bleiburškom polju ubili neke ranjenike, kao i pojedine Hrvate koji su bježali
prema okolnim područjima. Ukupan broj stradalih nije mogao biti veći od 30 do 50
osoba." Ali, tko je onaj koji s punom odgovornošću može odrediti granicu između
malo i puno? Je li pedeset stvarno tako malo da ih ne treba komemorirati?
Nadalje, ako su zarobljenici ubijeni sto, dvjesto ili tisuću metara od samoga
polja, u neimenovanim šumarcima i na poljima, zar nisu i oni bleiburške žrtve?
Osim toga, ova dva izvješća jesu autentična, no vrlo je upitno jesu li i
vjerodostojna, jer su i partizani i Britanci sudionici i krivci za ovaj događaj
pa im je nedvojbeno bio interes umanjivati broj žrtava. Žalosno je što su
zagovornicima minimaliziranja žrtava povjerovali neki od najodgovornijih
hrvatskih političara i tako nasjeli na političku inicijativu koja Hrvatskoj ne
želi dobro. Svi oni koji su ove tvrdnje prihvatili ogriješili su se o više
temeljnih pravila i normi javnoga djelovanja.
Povjesničari o Bleiburgu
Prije svega, nisu saslušali drugu stranu. A priča druge strane o
ovome događaju dramatično je drukčija. Britanski povjesničar Nikolai Tolstoy u
knjizi Ministar i pokolj, objavljenoj 1986. u Velikoj Britaniji, o zbivanjima u
Bleiburgu tako piše: "U općoj zbrci, mnoge su jedinice mislile da se predaju
Britancima, dok su se ostale jedinice, bolje shvaćajući situaciju, spremale na
borbu ili proboj prema šumama. Većina je međutim predala oružje i podigla bijele
zastave. Za tili je čas komesar Basta shvatio da je došlo njegovih pet minuta.
Siguran da njegove žrtve više nemaju sredstva za obranu i da se Britanci ne
namjeravaju miješati, svojim je sljedbenicima dao znak koji su dugo čekali. Ono
što se tada dogodilo bio je toliko odvratan pokolj da se njegov razmjer može
opisati jedino doživljajima onih koji su ga preživjeli."
A svjedoci, kao Teodor Pavić, kažu: "Partizani su pucali u masu,
uglavnom isuviše gustu za mogući bijeg. Pokolj je bio užasan. Muškarci, žene,
djeca padali su u hrpama dok su partizani svojim strojnicama po polju šarali
lijevo-desno." Nisu uzeli u obzir ni izvore u kojima i sami počinitelji govore
drukčije. Primjerice, izjavu koju je načelnik štaba 14. udarne divizije Mićo
Došenović 1977. dao za knjigu Francija Strlea Veliki finale na Koroškem: ".taj
masakr, da ga tako nazovem, napravili su puškomitraljezi šarci. Uvijek kažem,
imali smo idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio
vojni raspored, bila je to gomila zbijenoga ljudstva na cesti i oko ceste, kola
do kola i čovjek do čovjeka. A tada je jedan naš bataljun imao više mitraljeza
nego ranije pola divizije."
Općeprihvaćeni simbol komunističkih zločina
Nisu uzeli u obzir ni novije rezultate istraživanja hrvatskih
povjesničara o ovome pitanju. Primjerice, Ivo Goldstein 2003. piše: "Većina
je došla pod nadzor jugoslavenske vojske. Njihova je sudbina bila različita:
neki od važnijih zarobljenika izdvojeni su i sprovedeni u zatvor, te im je potom
legalno suđeno, ali je zato dio anonimnih povratnika ubijen odmah a dio duž
Križnog puta."
Josip Jurčević 2005. piše: "Naime, iako je na samo
Bleiburško polje stigao manji dio hrvatskih civila i vojnika te iako je na
Bleiburškom polju počinjeno, razmjerno, najmanje zločina, Bleiburg je, ipak,
više od pola stoljeća riječ koja označava sva poratna hrvatska stradavanja na
Križnim putevima." Zaključuje i da je Bleiburg ".postupno postajao i
općeprihvaćeni simbol svekoliko poratnog stradavanja Hrvata."
Također 2005. Zdravko Dizdar napisao je ovo: "..na samome
Bleiburgu nije bilo mnogo ubijenih.", ali u nastavku i ovo: "Već na
Bleiburškom polju, nakon što su Hrvati položili oružje, pojedinci su bili
ubijeni od partizana, a potom su se masovna ubojstva nad njima obavljala uz
križne putove."
Anđelko Mijatović 2007. piše: "Kakve su se sve drame, nakon
saznanja da su prepušteni Jugoslavenskoj armiji i protivniku s kojim su četiri
godine ratovali, događale u izbjegličkoj vojnoj i civilnoj koloni na Loibaškom
polju, pojedinačne, obiteljske, pa i nacionalne, teško je opisati i predočiti.
Svakako najstrašnije što ih jedno ljudsko biće i društvo može doživjeti."
Gordana Grahek Ravančić 2008. piše:
"Velika je vjerojatnost da je nakon predaje manji broj ljudi ubijen na samom
Bleiburškom polju, dok je većina ubijena ili umrla na dugotrajnom križnom
putu.", a navodi i ovo: "Zanimljivo je kako je ovo samo jedno od
pitanja vezanih uz bleiburške događaje, koje ima različite odgovore. Ipak,
brojka od dvadesetak osoba, stradalih na polju, čini se prilično proizvoljnom.
No, je li broj žrtava tako velik, kako to prikazuju memoari, također je nemoguće
tvrditi."
Dakle, neodređeni broj ubojstava na samom Bleiburškom polju nedvojbeno je
počinjen, dok masovna ubojstva na križnim putovima također potvrđuju svi
povjesničari. Što međutim znači manji broj ubijenih u odnosu na pedeset tisuća,
nitko ne može reći, kao ni da ih je bilo premalo da bi se zadržalo
pokroviteljstvo nad njihovom komemoracijom. Pa ipak, to se dogodilo.
O Bleiburgu se slažu Englezi, Francuzi, Talijani, Slovenci,
Rusi i Srbi
A evo i nekoliko citata iz engleske varijante članka pod
naslovom Bleibuirg massacre iz Wikipedije: "The Bleiburg massacre (kurziv Z.
L.), which is a part of Operation Keelhaul, is a term encompassing events that
took place during mid-May 1945. near the Carinthian town Bleiburg."
Dakle, nedvojbeno Bleiburg i masakr. Slovenska verzija u istoj
enciklopediji glasi: "Pliberška tragedija ali Pliberški pokol (kurziv Z. L.) je
hrvaški naziv za dogodke po koncu druge svetovne vojne. Le manjši del vojakov in
civilistov so pobili v okolici Pliberka."
Dakle, pokolj vojnika i civila. Talijani pod naslovom Massacro
di Bleiburg pišu ovo: "Per massacro di Bleiburg si intende una serie di stragi
verificatasi nel maggio 1945. L?azione fu ordinata come rappresaglia per ordine
del maresciallo Tito. Le vittime del massacro furono soprattutto militari
croati, ma vi furono coinvolti anche diversi civili, inclusi donne e bambini
(kurziv Z. L.)."
Žene i djeca! Zanimljivo da Tita u članku Massacre de Bleiburg
spominju i Francuzi: "Le massacre de Bleiburg. Etait un meurtre de masse des
soldats et civils croates. Il est fort probable que le marechal partisan et
future president Tito était au courant du massacre."
I Rusi na Bleiburg gledaju slično:
"Bleiburška vojna je termin koji se odnosi na događaje iz svibnja 1945. kada je
vojska jugoslavenskih partizana prodrla na teritorij Austrije u Korušku i oko
grada Bleiburga priredila masovno uništavanja hrvatski ustaša i slovenskih
kolaboracionista i članova njihovih obitelji."
Posebno će se pak teško Ivin, Mesić i drugi suočiti s činjenicom da o
Bleiburgu drukčije od njih pišu čak i Srbi: "Slučaj Blajburg, poznat kao
Zarobljavanje i egzekucija ustaša u Blajburgu odnosi se na događaj koji se desio
krajem Drugog svetskog rata u selu Blajburg. Ostaje otvoreno pitanje o obimu
zločina, koji su u tom slučaju počinili partizani, praktikujući doktrinu prekog
suda prema zarobljenicima. Teško je proceniti broj žrtava na Blajburškom polju u
poređenju sa onima koji su pronađeni u jamama u okolini Maribora i širom
Slovenije." Što god mislili o Wikipediji, milijuni njezinih čitatelja diljem
svijeta čitaju o Bleiburgu kao o poslijeratnom partizanskom pokolju nad
hrvatskim zarobljenim vojnicima i civilima i, bez obzira na trud osporavatelja,
to promijeniti neće moći nitko, pa ni Predsjedništvo Hrvatskoga sabora.
Pitanje svih pitanja ove mučne priče jest: zašto je više stotina tisuća ljudi
uopće bježalo pred partizanima i dospjelo u Bleiburg? U današnjim raspravama to
je pitanje nestalo. Zašto su se oni panično nastojali predati zapadnim
saveznicima, a ne partizanima? Pa zato što su imali niz saznanja o tome kako
partizani postupaju sa zarobljenicima. Tito je tako već 15. rujna 1944. izdao
zapovijed po kojoj treba "sve one koji se uhvate na neprijateljskoj strani s
oružjem u ruci staviti pred vojni sud i po hitnom postupku suditi i najstrože
kazniti". Kako se ta zapovijed ostvarivala bjelodano pokazuje izvješće lokalne
slavonske OZNA-e svojoj centrali, iz siječnja 1945: "OZNA III. pobila je bez
suda veliki broj bivših domobranskih oficira i vojnika (oko 200/300) koji su
prešli na našu stranu na poziv druga Tita poslije 15. IX. 1944." Bježalo se i
zbog - danas potvrđenih - masovnih smaknuća koja su partizani počinili od kraja
1944. do svibnja 1945., primjerice u Dubrovniku, Travniku, Čapljini, Mostaru,
Sarajevu, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Osijeku, Slatini, Požegi, Banjoj Luci,
Splitu, Kninu, Senju.
Pohvala krvoproliću
Prema istraživanjima povjesničara Zdravka Dizdara "nisu
likvidirani samo pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, nego i brojni
civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te
intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im
ubuduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički
svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu."
Nadalje, britansko izaslanstvo u
Vatikanu izvijestilo je 11. svibnja 1954. svoje
Ministarstvo vanjskih poslova kako su Titovi partizani
u Hrvatskoj ubili 192 katolička svećenika i nekoliko
stotina uglednih ljudi. Zbog svega toga u bijeg su se
dali i mnogobrojni civili, stoga je netočna tvrdnja da
na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava jer ih je, prema
svim pokazateljima, bježalo blizu pola milijuna, od
kojih je više desetaka tisuća i stiglo na Bleiburg.
Nije moguće da su baš svi civili izbjegli mitraljesku
paljbu partizanâ. Načelnik OZNA-e Ranković zapovjedio
je OZNA-i 15. svibnja 1945. za područje Hrvatske: ".radite
brzo i energično i da sve svršite u prvim danima."
A hrvatski vojnici i civili na Bleiburškom su se polju
nalazili još i 16. svibnja.
Sam je pak Tito već 26. svibnja 1945.
građanima okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: "Što se tiče
onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice -
to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je
golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja
izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša
rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko." Pohvalio
se dakle činjenicom da je u samo osam dana pobijena većina njegovih protivnika.
Istoga dana, u ljubljanskome dnevniku Slovenski poročevalec, pisac Tone Seliškar
Tita je dočekao riječima: "Mi ćemo, a već i jesmo, krvlju u našim srcima upaliti
osvetu kao program i sadržaj, da tu družinu izdajica i krvnika uništimo i
satremo."
Nikako nije i ne bi smjelo biti dovoljno da nekoliko javnih osoba - kao što su
to napravili Danijel Ivin, Slavko Goldstein i Stjepan Mesić - iznesu svoje
(neistinite) tvrdnje pa da Predsjedništvo Hrvatskoga sabora prekroji tako važnu
odluku o kojoj je dosad postojao konsenzus. Državne vlasti takve odluke ne bi
smjele donositi na temelju izjava nekolicine nepozvanih, umjesto velikog broja
pozvanijih. Trebalo je upitati i zatražiti službeno mišljenje Hrvatskoga
instituta za povijest, povijesnih odsjeka filozofskih fakulteta, HAZU-a,
povjesničarâ iz Slovenije i Austrije. Pa tek tada odlučiti.
Pitanje je na kraju: koja je motivacija ovog nepravednog,
nepotrebnog i štetnog poteza? Je li se htjelo, prebacujući težište problema na
realno manje važno pitanje mjesta zločina, sakriti sam zločin? Ili se htjelo
iznova prodrmati pitanje koje je bilo relativno sređeno tako da cijela Hrvatska
ponovno upadne u ideološki sukob?
Zato bi bilo dobro da Vlada Republike Hrvatske preuzme pokroviteljstvo
komemoracije na Bleiburgu. To je interes svih dobronamjernih hrvatskih građana.
Zorislav Lukić
http://www.matica.hr/Vijenac
http://zorislavluki.blogspot.com |