Pod sloganom "Pokrenimo Hrvatsku" HDZ je pobijedio na
izborima 1998. Budući da je nije pokrenuo, na izborima
2012. doživio je poraz, a pobijedila je koalicija na
čelu sa SDP-om. Hoće li ona pokrenuti Hrvatsku? Vjerujmo
i nadajmo se! Zasad, u četvrtom mjesecu njezina
vladanja, Hrvatska još samo stoji. Kažu da je to dobro
jer znači da smo konačno dodirnuli toliko očekivano dno,
bez čega, navodno, nema uspona prema gore. A on će
uslijediti dogodine. Ništa strašno: ako u ičemu, Hrvati
imaju iskustva u čekanju.
Stajanja koja se metaforički predstavljaju kao
spavanja u hrvatskoj povijesti bila su česta. Ta nije
li davno još Matoš (kroz Cesarićeva usta) nad
Hrvatskom zdvajao: "Mrmori, diše more, teče Drava, a
između njih jedna zemlja spava." Dakle, ništa novo? O
ne! Hrvatska je u Matoševo vrijeme bila zemlja - danas
je država! A to je velika razlika.
Prije nego "prijeđem na stvar" dopustite da spomenem
još jednoga našeg pjesnika. Također u kontekstu
hrvatskoga stajanja-spavanja, Andrić je svojedobno
zapisao: "Sva Hrvatska nelijepo hrče; budni su
samo pjesnici i atentatori". Nelijepo hrkanje
pristaje onomu što se danas čuje po Hrvatskoj, ali
atentatori u kontekstu krize - Bože nas oslobodi!
Stoga vjerujem, da danas piše ovaj tekst, Andrić bi u
drugom dijelu rečenice napisao "budni su samo
pjesnici i kuhari". Zašto kuhari? Vraćam se
odmah.
Hrvatska je u krizi. Životni standard stanovništva
pada. Prema onima koji "naginju promišljajućim
sudovima" oko milijun je Hrvata "na rubu siromaštva".
Dio njih ga je i prešao. Najsiromašniji među tom
skupinom taže glad u pučkim kuhinjama ili zarađuju za
kruh "kopajući po kontejnerima".
To je slika Hrvatske kakvu nam danas posreduju
mediji. Ako je i pretjerana, dostatno je crna. Ovu
rezervu nameće mi činjenica što mediji često
selektivno pristupaju pokazateljima siromaštva pa,
idući crtom manjeg otpora, naginju nad kante za smeće
koga treba i ne treba, kad treba i ne treba. Oni s
najmanje invencije, ilustrirajući siromaštvo, tamo
ponekad vide i umirovljene sveučilišne profesore. No i
to je istraživačko novinarstvo, premda bi za
vjerodostojnu ocjenu o siromaštvu trebalo istražiti
količinu i sadržaj kanti za smeće (koliko i što
bacamo), jer i to ponešto govori o stanju nacije.
A što nam o stanju nacije, usporedno s
osiromašivanjem, govori poplava medijskih prezentacija
pripremanja i serviranja jela. Netko tko bi ovo
pročitao s Marsa rekao bi: pa zašto ne, ljude u krizi
treba savjetovati kako ekonomizirati prehrambenim
resursima, kojih je sve manje! Da, ali ovdje se radi
potpuno suprotno: nude se najskuplje namirnice od
kojih, prilikom pripravljanja, polovica ostaje u
posudama za pripremanje. Ne ide se ni za energetskom
učinkovitošću, ni štednjom bilo čega, a osobito ne
mašte. Potonje je razumljivo osobito kad je
pripremanje takvih jela zamišljeno kao natjecanje
koje, razumljivo, protječe u šaljivu ozračju. Tada je
najvažnije da sve lijepo izgleda, da bude duhovito. A
što je maštovitije od egzotične juhe koja se servira u
efektnim zdjelicama (s lijepo oblikovanim poklopcima!)
koje su izrađene od kruha. Kruh-ambalaža koja se nakon
uporabe baca u kante za smeće! Pa kako se Boga ne
boje! Eto zašto bi trebalo istraživati i sadržaj kanti
za smeće.
S jedne strane mazohistički trijumfalizam nad
siromaštvom, a s druge prezentacija kruha kao
ambalaže, što po bezdušnosti može stati uz bok
rečenice po kojoj je Marija Antoaneta ušla u povijest.
To je raspon u kojem danas mediji pristupaju aktualnom
problemu siromaštva (čak gladi) u Hrvatskoj.
Shizofreno!
Ljubomir
Antić
Vijenac, broj 475, 17. svibnja 2012. |
