Zar više ne smijem niti reći da sam u ratu izgubila četiri svoja zlata - četiri svoja sina?

Njeni sinovi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme drugog svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište, podsjeća Pavković.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91. ( UHBDR '91. ) neumorno podsjeća hrvatsku javnost na sve ono što ne zaslužuju zaborav. Zaborav sigurno ne zaslužuje najveća hrvatska majka, Kata Šoljić, koja je za slobodu Hrvatske dala svoje najveće blago, svoju djecu.

Pročitajte što je povodom Katinog rođendana napisao Pavković. (Biljana B.)

Sjećate li se Kate Šoljić?

Na današnji dan, 23. veljače 1923. godine rodila se jedna od najponosnijih majki u Hrvata - Kata Šoljić. Mnogi su, na žalost, već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u domovinskom ratu poginula čak četiri sina: Niko (rođen 1942.), Mijo (rođen 1945.), Mato (rođen 1952.) i Ivo (rođen 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt.

Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme drugog svjetskog rata izgubila još četiri brata, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

"Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata i kada je ministrica branitelja bila gospođa Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali niti jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo". Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e.

Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji ) i tada ledenim glasom upitala nazočne: Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga "ne smije" promovirati u Zagrebu? Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: "Do 1990. godine nisam smjela govoriti da sam izgubila četiri brata, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?"

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje - Junakinja hrvatskog Domovinskog rata. Odaziv je bio izvanredan.
Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja, dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo priznanje toliko ju je pogodilo u srce da je poslije morala ići čak - tri puta tjedno.

Obećavali su joj med i mlijeko za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji.

O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke
čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. Prihod bi išao u korist stradalih branitelja. Znate koliko je knjiga kupio Bandić - nijednu.

Obitelj Šoljić prošla je i pakao u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada Perkovići?)neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić nema svoju ulicu, niti trg, po njezinom imenu ne zove se niti jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje i nije dozvolila
da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu.

Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović, čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. godine.

Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Predlažemo da se na razini Republike, pokrene akcija oko izgradnje spomenika hrvatskim majkama u Zagrebu i Vukovaru. Hoće li netko čuti ovaj apel ?

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR '91.)