Hrvatski je sabor potkraj siječnja napokon izglasao
promjene zakona kojim bi uskoro s radom započeo Državni
ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Riječ je o
kozmetičkim promjenama zakona koji je donesen u prosincu
prošle godine, a kojim se zaokružio dugotrajan rad na
stvaranju novog i kvalitetnijeg zakona čija je svrha
stvaranje konzistentne i koherentne politike Republike
Hrvatske prema Hrvatima koji žive izvan domovine.
Ipak, i ta
promjena izazvala je stranačke rasprave oko naoko
izvanstranačke stvari. Vladajuća koalicija imala je
potrebu iskazati spremnost za zaštitu interesa i
promicanje prava Hrvata izvan domovine, jer se navodno
u javnosti postavlja pitanje što će biti s Hrvatima
izvan RH sad kada je SDP došao na vlast, kako je
naglasio SDP-ov saborski zastupnik Ivo Jelušić. Time
se zapravo ponovno igra kratkoročna politička igra,
tragikomedija u kojoj Hrvati izvan Hrvatske nisu ni
glavni glumci, a ponekad čak ni sporedni.
U raznim
vremenima razni su potezi obilježavali tu politiku.
Malokad su oni bili usmjereni prema nastojanjima za
dugoročnom strategijom koja se u politologiji katkad
naziva transsuverenim nacionalizmom. Taj se pojam
vezuje za nacije kojih se nacionalni interesi protežu
izvan granica država u kojima žive, ali ne teže
promjenama tih granica, jer su one u suvremenoj Europi
odveć skupe i složene. Umjesto formiranja nacionalne
države kroz teritorijalne promjene ili okupljanje
cijele nacije unutar granica jedne države, nacionalni
centar stvara institucije koje proizvode i održavaju
naciju izvan granica svoje države.
Taj tip
nacionalizma nije nov. Vidljiv je, primjerice, u
austrijskim zakonima o govornicima njemačkog jezika u
Južnom Tirolu iz 1979. ili u politikama Republike
Irske prema Ircima u Sjevernoj Irskoj. Transsuvereni
nacionalizam u postkomunističkoj Europi poseban je,
međutim, po svojoj proširenosti, uzrokovanoj velikim
promjenama granica i razdvajanja stanovništva. Posebno
je izražen u Albaniji, Hrvatskoj, Makedoniji,
Mađarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Sloveniji,
Slovačkoj i Srbiji.
Hrvati u BiH prosvjedovali su zbog
eliminacije iz vlasti
Davanje državljanstva pripadnicima
vlastite nacionalne zajednice koji žive u drugim državama najučinkovitiji je
način njihova vezivanja za nacionalnu državu. Vijeće Europe stvorilo je 1992.
odbor za višestruka državljanstva, koji se poslije preimenovao u Stručno
povjerenstvo za državljanstvo. Rezultat njegova rada bila je Europska konvencija
o nacionalnosti iz 1997, koja je legitimirala širok raspon pristupa pitanju
višestrukog državljanstva.
Hrvatska je bila prva zemlja u Srednjoj i
Istočnoj Europi koja je upotrijebila institut državljanstva u povezivanju s
Hrvatima izvan domovine. Brigu o Hrvatima izvan domovine Sabor je uvrstio i u
Ustav, u kojemu piše da se "dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči
osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske" (čl. 10, st. 2). Hrvati u BiH, koji
su i državljani Republike Hrvatske, dobili su pravo birati i biti birani na
parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Stvorena je "zasebna
izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog
sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici
Hrvatskoj".
Nedostatak trajne politike
Istraživač nacionalizma Rogers
Brubaker većinu dijaspora u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi naziva slučajnim
dijasporama. One nisu ni postmoderne ni postnacionalne, nego
postmultinacionalne. Nastale su u procesima dezintegracije višenacionalnih
država, počevši od raspada habsburškoga, romanovskog i osmanskog carstva do
nestanka Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. Brubaker opravdano
razlikuje slučajne od radničkih dijaspora ili gastarbajtera. Radnička dijaspora
nastaje kretanjem ljudi preko granica, a slučajna dijaspora "kretanjem granica
preko ljudi". Ništa slikovitije ne bi opisalo sudbinu bosanskohercegovačkih
Hrvata, uz jednu napomenu: Hrvati u BiH povijesna su kategorija, jer su kao
zaseban element hrvatske etničke zajednice postojali od kasnoga srednjeg vijeka,
a kao dio hrvatske nacionalne zajednice nikad nisu bili u sastavu slobodnih
hrvatskih teritorijalnih jedinica.
Migrantske su dijaspore nastajale postupno, tijekom brojnih migracija, dok su
slučajne dijaspore nastale iznenada, prateći dramatične i traumatične
državno-političke promjene. Radničke migracije većinom su dobrovoljne, dok su
slučajne dijaspore nastale često protiv svoje volje. Radničke su dijaspore
teritorijalno raspršene i često nisu duboko povezane s državama u kojima rade,
dok su slučajne dijaspore teritorijalno koncentrirane i ukorijenjene. Napokon,
pripadnici radničkih dijaspora većinom ne postaju državljanima zemalja u kojima
žive ili to postaju tek nakon duljeg vremena, dok su pripadnici slučajnih
dijaspora državljani zemalja u kojima žive. Hrvati u BiH nisu, dakako, radnički
ili neki drugi migranti, nego punopravni državljani zemlje u kojoj žive i koja
je i njihova zemlja, pa se prema njima ostvaruje drukčija politika nego prema
radničkoj emigraciji.
Hrvati BiH primaju, kao najmanji konstitutivni narod, političku i financijsku
potporu u raznim javnim politikama, većinom u održavanju kulturno-povijesne
baštine. Slično se radi i za druge Hrvate koji imaju poziciju autohtonog
stanovništva na teritoriju neke druge zemlje. Time se zapravo umanjuje značenje
Hrvata kao konstitutivnog naroda, ali to nije posljedica (samo) dugotrajne
zadrške u odnosima Zagreba i Sarajeva u pitanjima hrvatskog naroda nego i sama
položaja Hrvata u BiH u koji su ga dovela druga dva naroda, pa i samo političko
vodstvo Hrvata u BiH.
Politologinja Mirjana Kasapović smatra
da su time Hrvati svedeni na nacionalnu manjinu. Ona tumači kako se realno
gledajući Hrvati i Srbi svode na "objektivno manjinske nacionalne zajednice u
odnosu prema većinskoj naciji. To napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se
zbog dramatičnog smanjivanja broja svojih pripadnika prije rata, u ratu i nakon
rata sve više primiče položaju klasične nacionalne manjine, te će ubuduće teško
zadržati jednak ustavni status kakav imaju Bošnjaci i Srbi. Stoga se one sve
više okreću svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se u povijesti
ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat,
doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njihova
secesionizma i iredentizma njihovih vanjskih domovina".
Da nema trajne državne politike vidljivo je, neizravno, i u godišnjim
Hrvatskim iseljeničkim zbornicima, koje izdaje Hrvatska matica iseljenika. U
novom broju za 2012, koji je predstavljen u Zagrebu sredinom siječnja, sve buja
od književnosti, kroatističkih priloga, kulturoloških, etnopovijesnih analiza i
umjetničkih radova, što je za svaku pohvalu, ali od političkog razmatranja
položaja Hrvata izvan domovine i odnosa države matice prema njima nema ni
riječi. Tek je jedna studija dotaknula pitanje hrvatskoga jezika, ali samo kao
novog jezika u EU, koji bi uskoro mogao biti predmetom učenja mnogih Europljana.
Nijedna, nije tematizirala odredbe novog zakona, odnosno što će značiti
otvaranje novog ureda.
Središnjica za Hrvate izvan domovine
Ured je, u
načelu, vrlo dobar korak naprijed. Tim prijedlogom
zakona, "Hrvate izvan RH" dijeli se u tri velike
skupine: Hrvati iseljeni u prekomorske i europske
zemlje/dijaspora, Hrvati pripadnici autohtone
(hrvatske) manjine u europskim zemljama i Hrvati,
jednakopravan, suveren i konstitutivan narod u Bosni i
Hercegovini. Svi su oni pripadnici hrvatskoga naroda
te imaju isti nacionalni identitet i čine jedinstveni
kulturni prostor. U hrvatskom slučaju riječ je o
skupinama Hrvata izvan domovine koji se iz raznih
kulturno-povijesnih i društveno-političkih razloga ne
mogu poimati kao jedinstvena cjelina niti se prema
njima može transsuvereno postupati na isti način. Tako
se posebno tretiraju Hrvati u BiH, gdje su
konstitutivni narod; Hrvati koji su autohtona
nacionalna manjina na nekom području (npr. bački i
bunjevački Hrvati, Šokci u Srijemu, Hrvati u
Rumunjskoj, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Češkoj,
Italiji itd.); te Hrvati koji su emigrirali iz raznih
političkih, društvenih i ekonomskih razloga. Svaka od
tih skupina zaslužuje razvoj vlastite politike.
Prijedlog zakona iskaz je politike RH te čini skup svih diplomatskih,
gospodarskih, kulturnih, socijalnih, obrazovnih, informacijskih, organizacijskih
i drugih mjera što ih provode institucije RH. Stoga je taj prijedlog zakona
komplementaran sa Strateškim okvirom za razvoj RH i Nacionalnom strategijom
održivog razvoja RH. Također, on je iskaz promjene paradigme u odnosima između
RH i Hrvata koji žive izvan RH u svjetlu gospodarskog i socijalnog razvoja
hrvatskoga društva, društva znanja, socijalne pravde, globalnih kretanja i
opredjeljenja za EU-integracije.
Općim odredbama tog prijedloga zakona regulira se status hrvatskih zajednica i
pojedinaca (uvodi se status Hrvata bez državljanstva te se donosi odluka o
obilježavanju Dana Hrvata izvan Republike Hrvatske). U dijelu Nositelji odnosa i
suradnje predviđeno je osnivanje "Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan
Republike Hrvatske" kao operativnog i koordinativnog tijela mjerodavna za sve
aktivnosti prema Hrvatima izvan RH te "Savjeta Vlade Republike Hrvatske za
Hrvate izvan Republike Hrvatske" - savjetodavnoga tijela koje će činiti
predstavnici institucija, društava i udruga koje se bave pitanjima Hrvata izvan
RH (u RH i svijetu). Poglavlje Zaštita prava i interesa Hrvata izvan Republike
Hrvatske te jačanje njihovih zajednica posvećeno je statusnim pitanjima,
informiranju te očuvanju hrvatskoga jezika, kulture i identiteta Hrvata izvan
RH. Prijedlog zakona obrađuje i pitanje mnogostruke suradnje (kultura,
obrazovanje, gospodarstvo, zdravstvo i socijalna skrb i šport) s Hrvatima izvan
RH, poticanje povratka hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka te potpora
posebno ugroženim skupinama Hrvata izvan RH.
Djelokrug je ureda koordinacija i nadzor aktivnosti između nadležnih
ministarstava, drugih tijela državne uprave i ostalih nositelja suradnje
Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske; briga za zaštitu prava i
interesa Hrvata izvan Republike Hrvatske; briga za očuvanje i jačanje identiteta
Hrvata izvan Republike Hrvatske; uspostavljanje, održavanje i promicanje veza s
Hrvatima izvan Republike Hrvatske; jačanje suradnje s Hrvatima izvan Republike
Hrvatske i izrada komunikacijske strategije za Hrvate izvan Republike Hrvatske;
u suradnji s drugim nadležnim ministarstvima, obavlja poslove koji se odnose na
stvaranje uvjeta za povratak iseljenika/dijaspore u Republiku Hrvatsku i njihovo
uključivanje u gospodarski i društveni život u Republici Hrvatskoj; predlaže
politiku poticanja i pomoći povratka i useljavanja; provođenje mjera i programa
za integraciju Hrvata povratnika i useljenika; pružanje pomoći u poduzetničkim
ulaganjima; gospodarska potpora povratku i održivom opstanku Hrvata kao
konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatske manjine u Republici
Srbiji, Crnoj Gori i Republici Kosovo; gospodarska potpora i drugim hrvatskim
zajednicama po potrebi; provođenje Strategije i predlaganje projekata i
provedbenih planova, kao i nadzor njihove provedbe; vođenje propisanih
evidencija o Hrvatima izvan Republike Hrvatske; planiranje i osiguranje
financijskih sredstava za programe i projekte Hrvatima izvan Republike Hrvatske
i drugi poslovi propisani posebnim zakonom.
Bez Matice hrvatske
Osim toga, stvoren je Savjet Vlade RH.
Članovi su Savjeta predstavnici Hrvata izvan Republike
Hrvatske i članovi po položaju. Članovi su Savjeta iz
reda pripadnika Hrvata izvan Republike Hrvatske
predstavnici udruga, organizacija i institucija Hrvata
izvan Republike Hrvatske, osobe uvažene u sredini u
kojoj žive, angažirane na očuvanju i jačanju hrvatskog
identiteta svojih zajednica i na unapređenju odnosa s
hrvatskom domovinom. Taj Savjet broji: devet članova
predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine od kojih
jedan predstavnik Katoličke crkve iz Bosne i
Hercegovine, sedamnaest članova predstavnika hrvatske
manjine, dvadeset i devet članova predstavnika
hrvatskog iseljeništva/dijaspore. Zanimljivo je da
među članovima po položaju, koje čine državni
službenici i predstavnici institucija koje su važne za
odnose s Hrvatima izvan domovine nema Matice hrvatske,
iako MH ima u mnogim tim zemljama svoj ogranak.
Vedran
Obućina
Vijenac, broj 468 |