Definirane nacionalne i državne interese te stručno osmišljenu strategiju provedbe istih, danas ima svaka moderna država svijeta. S Hrvatskom, na žalost, to ipak nije slučaj iako je tijekom proteklih 15-ak godina bilo nekoliko, više-manje neformalnih inicijativa o nužnosti izradbe iste. Zašto je tome tako, javnosti treba otvoreno reći.

Hrvatski državni dužnosnici od 2000. godine pa do danas nisu imali niti dovoljno želje, a samim time niti državničke hrabrosti i mudrosti suprostaviti se savjetima (čitaj pritiscima) britanskog Foreign Offica upućenim službenoj Hrvatskoj o potrebi čekanja izradbe jednog tako važnog dokumenta "dok se do kraja ne posloži mozaik političkih odnosa u državama nastalim raspadom Jugoslavije". Iza istog "savjeta" zapravo se krilo permanentno i tiho nastojanje britanskih geopolitičkih stručnjaka usmjereno ka stvaranju uvijeta za sveobuhvatno preuzimanje nadzora nad prostorom Balkana kroz stvaranje nove zajednice nastalih država, tzv. regije, čemu smo upravo svjedoci.

Titula predvodnika te svojevrsnog hegemona namijenjena je Srbiji. Puno više sluganstvo nego li naivnost hrvatskih političkih elita nakon smrti predsjednika Tuđmana, prešutno prihvaća britansku "sugestiju". Štoviše, bilo je i onih političkih diletanata koji su, sukladno istom, govorili kako ulaskom Hrvatske u euro-atlanske integracije nema niti potrebe za posebnom strategijom o nacionalnoj sigurnosti, jer će se za naše interese odsad, eto, ionako brinuti netko drugi.

Upravo je sada više nego razvidno o kakvoj je pogrješci bila riječ, jer, da je Hrvatska pravodobno dokumentom definirala svoje nacionalne interese (a što redom imaju sve novopridošle članice EU), u političko-pravnom smislu bila bi nemoguća provedba navedenih britanskih ciljeva, koji, suprotno Josipovićevom uvjeravanju, nisu ni u čemu kompatibilni sa stvarnim hrvatskim nacionalnim interesima. Našim političarima-eurofilima bilo kakva kritička analiza pojavnosti unutar EU je nepoznanica. Tako, kroz partijski nadzor medija, hrvatska javnost ostaje uskraćena za bitne informacije o stvarnom stanju stvari u zajednici država kojoj smo upravo pristupili, a tiču se nacionalnih interesa njenih pojedinih članica.

Tako npr. ostajemo, osim šturih informacija, uskraćeni za praćenje krize između V. Britanije i Španjolske oko Gibraltara (gdje "u duhu europejstva i demokratskog dijaloga" Britanci šalju svoj ratni brod kao dokaz svoje veće demokratičnosti, dok Španjolci provode pojačani nadzor jedinog graničnog prijelaza iz Gibraltara, najavljuju podizanje tužbe pred UN-om protiv V. Britanije zbog okupacije Gibraltara i sl.); Slovačko-Mađarskih političkih napetosti oko položaja brojne mađarske manjine u Slovačkoj; spoznaja o izvanjskim manipulacijama oko stvaranja osjećaja u talijanskoj javnosti kako je glavni krivac za teško gospodarsko stanje u Italiji Njemačka tj. kancelarka Merkel, i još podosta toga.

Ovaj poduži uvod bio je potreban poradi analize slijedećeg alarmantnog slučaja koji se nas itekako tiče. Naime, prema navodima izvjesnog slovenskog stručnjaka i profesora koje je iznio autoru ovog članka, i koji, poradi osobne sigurnosti želi ostati anoniman, slovenska država, po striktnoj i tajnoj direktivi njezinog državnog vodstva, već više od jednog desetljeća prikuplja azbestni otpad sa prostora čitave Slovenije, te ga odlaže na divlji deponij općine Ilirska Bistrica, uz samu granicu s Republikom Hrvatskom, svega par stotina metara od prvih kuća u općini Matulji. Do sada je na isti deponij "zbrinuto" oko 2'000 tona smrtonosnog azbestnog otpada!

Prema riječima istog izvora, sama je lokacija svjesno odabrana i tiho odobrena od samog državnog i političkog vodstva zemlje, a vođena je podlim (autor će slobodno dodati: i kriminalnim i zločinačkim) argumentom o "povoljnoj konfiguraciji terena" tj. reljefa, kao i meteo uvjeta (prije svega vjetrova i kiše) kojima će se otrovne, kancerogene tvari nastale čestim požarima na istom deponiju, širiti putem zraka ili podzemnih voda izvan teritorija Slovenije tj. u Hrvatsku, na područje Primorsko-goranske županije, poglavito općine Matulji.

Sugovornik je prilično siguran kako je i evidentni porast oboljenja i smrtnosti od kancerogenih bolesti na području navedene hrvatske općine, zasigurno usko povezan s navedenim djelatnostima. Prema njegovim riječima, proteklih su godina u Ilirskoj Bistrici u više navrata od strane raznih građanskih inicijativa organizirane prosvjedne akcije s ciljem stvaranja pritiska za donošenje odluke o zatvaranju divljega deponija azbesta, ali bez uspjeha. Njemu su osobno poznate i činjenice prema kojima su i lokalni i županijski službenici Primorsko-goranske županije već odavno upoznati s istim problemom, ali mu je potpuno neshvatljivo zašto isti, kao i institucije hrvatske države, pokazuju takvu nesenzibiliziranost za taj veliki zdravstveni i ekološki problem koji ima i međunarodne tj. političke implikacije, te do sada nisu reagirale.

Načelnik općine Ilirska Bistrica, Elim Rojc, ovih dana priopćenjem uvjerava lokalnu, ali i susjednu, hrvatsku javnost kako će se uskoro krenuti u saniranje i potpuno zatvaranje problematičnog deponija i da bi to trebalo započeti do kraja 2014. godine ali "da niti tada neće biti problem rješen u cjelosti i da će sve to još trajati godinama, te se narednih godina opasni otpad treba smanjiti za 50 %". Rojc krivicu za takvo stanje pronalazi i u "nedorečenoj državnoj politici..." Slovenije.

Kada uz sve navedeno uzmemo u obzir i činjenicu da je Primorsko-goranska županija po mortalitetu na prvom mjestu u Hrvatskoj, a da je grad Rijeka po posljednjem popisu stanovništva, u zadnjih 10 godina ostao bez 15'000 svojih stanovnika, što predstavlja najveći gubitak broja ljudi od svih hrvatskih gradova, ne mogu se nekritički sagledati službena "opravdanja" rječkog Linić-Obersnelovog kadra o tome kako je glavni krivac takvog stanja gospodarska kriza, iseljavanje ljudi zbog blizine ItaLije i sl. kao da navedeni čimbenici nisu nazočni i u drugim djelovima Hrvatske. Postoje li, osim navedenih službenih, i zdravstveno-ekološki čimbenici kao uzrok tih poražavajućih brojki, trebale bi istražiti stručne institucije poput Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i sl.

Ostaje otvoreno pitanje: zašto nadležne lokalne, županijske i državne institucije nisu sve ove godine do sada službeno i adekvatno problemu reagirale, a morale su, zbog uklanjanja izvora ugrožavanja zdravlja i života svojih građana? U čije se ime i za čiji račun do sada šutilo te svjesno kršilo zakonske i ustavom propisane regule o pravu svih ljudi na zdrav život? Zašto Republika Hrvatska nije pred međunarodnim pravosudnim tjelima pokrenula tužbu protiv Republike Slovenije zbog, vjerojatno nigdje u svijetu, a u EU sigurno, nezabilježenog slučaja podmuklog osmišljenog i organiziranog trovanja stanovništva neke susjedne zemlje od strane druge države.

Zamislimo obrnutu situaciju i što bi se sve dogodilo da je Hrvatska to isto učinila slovenskim stanovnicima, kada znamo da Slovenija primjerice tuži Republiku Austriju već zbog same najave izgradnje atomske centrale na jugu Austrije, ili, pak, najavljuje tužbu protiv Republike Italije zbog planirane izgradnje LNG terminala u talijanskim teritorijalnim vodama, blizu Trsta, a što je sve skupa beznačajno u usporedbi s gore opisanim problemom s deponijom azbesta, kao direktnim atakom na zdravlje i život hrvatskih građana.

Hrvatska pravna država i nadležne državne institucije žurno moraju poduzeti odgovarajuće pravne korake kako bi se Sloveniju prisililo da odmah, bez odgode i pravdanja nedostatkom novca, poduzme mjere sanacije zatrovanog pograničnog područja, kao i da se oštećenim stanovnicima matuljske općine omogući financijsko, pravno i savjetodavno pružanje pomoći za individualno ili skupno podizanje privatnih tužbi protiv Republike Slovenije radi naknade prouzročene štete mjerljive jedino zdravljem i životima tamošnjeg življa.

A Jadranka Kosor, u naletu samospoznaje o vlastitom umijeću vođenja državne politike i sposobnosti ad-hoc rješavanja gorućih pitanja s dragim nam sjevernim susjedima, prije cca dva mjeseca, sa slovenskim predsjednikom Borutom Pahorom otkriva spomen-ploču vlastitoj mudrosti u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa po pitanju Savudrijske vale.

U vrijeme pisanja ovog članka rječki Novi list donosi o istom problemu samo šturo priopćenje o navodnom zatvaranju zloglasnog deponija, zbog čega bi ljudi sada trebali biti sretni, a sve to uz skandalozan naslov: "Čestitke iz Slovenije: Zatvara se deponij azbesta tik uz granicu s Hrvatskom".

Toplo preporučam dragim slovenskim susjedima, prije svega njihovim političarima, da navedene čestitke, umjesto nama Hrvatima, zajedno s darovima koje su nam više od desetljeća ljubazno isporučivali duž međudržavne granice, izruče našim političkim elitama na lokalnoj i državnoj razini. Možda će ovi tada shvatiti nužnost osmišljavanja cjelovite nacionalne strategije te provedbe iste u vlastitoj zemlji, a ne čekati da nas zaštiti netko izvana. To je preduvjet za biološki opstanak hrvatskoga naroda, a time i Hrvatske kao države. Uz, naravno, i to, da na idućim izborima konačno počmemo paziti kome dajemo svoj glas.

Piše: Zoran Meter
hrsvijet.net