Unatoč velikoj pompi i trudu priređivača, moglo bi se
reči da su hrvatski mediji, usprkos svim svojim
slabostima, odvalili šamar zakulisnim kreatorima i
sudionicima prošlotjednog okruglog stola o suđenjima za
ratne zločine. Dnevnik Hrvatske televizije posvetio mu
je, tek u drugom dijelu, svega jednu minutu. Druge
postaje ni toliko. S obzirom na društveni rang uzvanika
i na brojnost predstavnika sedme sile, to je svakako
iznenađenje za igrače iz sjene koji stoje iza ovog
opskurnog skupa. Čini se da su sudionici i organizatori
ipak podcijenili zrelost javnosti, pa čak i medija, u
kojima počesto vuku brojne konce. Hrpa besmislica,
drskih politikantskih podvala i nakaradnih teza, koje su
se čule na skupu, duboko su uvredljive za suvremeno
hrvatsko društvo, za njegovo poimanje pravde i za noviju
povijesnu istinu. To je vjerojatno razlog što su skupu
više pozornosti posvetili strani negoli domaći mediji.
Skup pod nazivom "Nužnost učinkovitijeg
procesuiranja ralnih zločina jačanjem regionalne
suradnje i procesuiranje zapovjedno odgovornih osoba"
priredili su Documenta - Centar za sučavanje s
prošlošću, Građanski odbor zu ljudska prava te Centar
za mir, nenasilje i Ijudska prava iz Osijeka. Stvar bi
vjerojatno bila svedena na uobičajeno bizarno
lamentiranje društvenih postranika i ratnih gubitnika,
da se skupu nisu odazvali najistaknutiji predstavnici
hrvatske izvršne i sudbene vlasti.
Društvo
istomišljenika
Uz predsjednika države Ivu Josipovića našao se tu i predsjednik Vrhovnog suda
RH Branko Hrvatin, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, Glavni
državni odvjetnik Mladen Bajić, predstavnici Ministarstva pravosuđa, županijskih
sudova i državnih odvjetništava, pa neizbježni Milorad Pupovac i Veljko Đakula,
Zoran Pusić, Biljana Pusić... Naravno, bio je tu i neizbježni šef Delegacije
Europske Unije u RH, Paul Vandoren te više stranih diplomata, predstavnici
Haaškog suda, odvjetnici. Među njima se najviše šepurila Stella Ronner-Grubačić,
kuma Bojana Bugarčića, Miloševićeva savjetnika za vanjsku politiku, i supruga
beogradskog novinara Bratislava Brace Grubačića. Ronner je inače nizozemska
veleposlanica u Hrvatskoj, poznata po nediplomatskim i protuhrvatskim ispadima.
Na skupu se osjetio, napose u izlaganju predsjednika Josipovića, "diskretni
šarm" njegova glavnog analitičara Dejana Jovića i savjetnika Saše Perkovića,
koji su naizgled samo pasivno pratili skup.
Eto, u takvom se okruženju razgovaralo o sudbini tvoraca hrvatske države. Bilo
je uočljivo da na skup nije pozvan nitko od hrvatskih branitelja, kao što nije
bilo nikoga tko bi mogao izreći bilo kakav disonantan ton.
Pravosudna ili psihijatrijska rasprava?
Možda bi bilo krivo u ovakvoj situaciji glavnu pozornost posvećivati Vesni
Teršelič, Miloradu Pupovcu ili Zoranu Pusiću. Njihovi su stavovi na tržištu
ideja podložni kritici, na nakaradnost tih stavova valja stalno ukazivati, kao
što se može ukazati i na žalosnu i primitivnu razinu državničke mudrosti Ive
Josipovića. Ipak, njihova je odgovornost, uglavnom, moralne i političke, a tek
tu i tamo kaznene prirode.
Pravo pitanje jest: Što tu rade ovi pravosudni manekeni, koji kao paradni
konji defiliraju i smjenjuju se pred mikrofonima i kamerama? Zar Hrvatinu,
Turudiću, Bajiću, bulumenti sudaca i državnih odvjetnika nije radni dan, zar će
sudnice zjapiti prazne uvijek kad ih Teršelička i Pupovac privedu na ovakve
"obavijesne razgovore".
Bez njihove nazočnosti bila bi to tek još jedna kavica s predsjednikom u
društvu njegovih omiljenih marginalaca. Dolaskom sudbene elite stvar se
usložnjava. Oni skupu bez pokrića daju nekakvu težinu, daju mu javnu i društvenu
legitimaciju.
Nedokučivo je i zdravom razumu neshvatljivo kako je jedna, navodno,
pravosudna, pravna i pravnička rasprava postala pitanje dnevne politike,
politikantskih naklapanja i stvar civilno-sudbenih "projekata". Kako to da su
vrhovnim glavešinama hrvatske izvršne i sudbene vlasti za obnašanje njihovih
dužnosti, za golo provođenje zakona, potrebni kojekakvi sumnjivi "projekti",
okrugli stolovi, medijska pompa, javni poticaji, brzojavi potpore i telegrami
podrške? Kako to da se cijela sudbena vrhuška tako zdušno sjatila na skup sazvan
od ljudi izvan struke, ljudi bez ikakvih pravnih, pravničkih, sudbenih i
pravosudnih referenci? O demokratskima da i ne govorimo. Kako to da se ti
sudbenici tamo polome trabunjajući nebuloze, koje su prije za psihijatrijsku ili
socio-patološku raspravu, negoli za pravničku? Hoće li Hrvatin i Turudić uskoro
prirediti za Pupovca kakav lingvistički seminar? Ili za Pusića slet JNA?
"Kamenovanje vraga"
Ako tko misli da su ovo preoštre riječi, onda treba odgovoriti na temeljno
pitanje: Kako se razuman i savjestan čovjek, koji odgovorno vrši svoj posao,
svoj mandat ili svoje poslanje, kako se takav čovjek može mazohistički zalagati
da mu se odredi nadzor? I to civilni nadzor ljudi izvan struke, koji sa strukom
nemaju nikakvog doticaja. To može činiti samo osoba koja nije sigurna u sebe, u
svoj moral i odgovornost, u svoju stručnost i poštenje. Ako nisu psihijatrijski
slučaj, zašto to čine? Zašto uglas s nadzornicima viču: Da, da, monitoring,
nadzor, kontrola, praćenje, projekti... Bez toga smo izgubljeni...
Obmanjuju li nas licemjerno ta gospoda, osjećajući izopačeni duh vremena?
Upravo to naši najviđeniji sudbenici čine, preventivno se posipajući pepelom.
Njihova je prozirna i prijetvorna namjera da u svojoj branši budu i vlast i
oporba. Po modelu "sam svoj kritičar", oni dolaze na ovakve skupove kako bi ih
nadzirali, kako stvari ne bi izmakle kontroli i ugrozile njihove skupe fotelje.
I prije nego okupljeni "nadzornici" izreknu kritiku, Bajić i Hrvatin već dreče
protiv vlastite branše, protiv struke i sebe samih, lupajući se u prsa i vičući
"Mea culpa". Time žele pokazati da oni u potpunosti razumiju otvorena pitanja,
da kontroliraju probleme, da su već i sami primijetili što je tu krivo, ergo, da
su dorasli obnašanju svojih zahtjevnih funkcija.
Pravni poredak, međutim, ne predviđa njihove javne, političke i demagoške
tirade. Njihovo je da rade posao koji im je povjeren, a o tom će radu suditi
drugi. Okviri njihova posla strogo su zadani, a koristiti se svojom javnom
funkcijom za osobnu promociju mogu samo dobrim obnašanjem te funkcije.
Branko Hrvatin, predusrećući svaku mogućnost da mu tko bilo što prigovori, u
startu naglašava da "nije zadovoljan napretkom". Kao da je predsjednik Vrhovnog
suda Jovo Čaruga, a ne Hrvatin. Ali hvali dosege "projekta" i projektanata.
Pritom "profesionalni kritičari", Teršelička i ostali projektanti ostaju bez
teksta jer on je sve priznao i prije ukora. Sve se potom svodi na međusobno
komplimentiranje, isprazno samozadovoljstvo, na ritualno kamenovanje vraga i lov
na vještice. Tko je pak vrag, to se valjda zna.
Radi se o najprizemnijem obliku političke korupcije i klijentelizma, pri kojem
više nije posve jasno tko je na kojoj strani i tko koga korumpira. Radi se o
lažnoj i fingiranoj javnoj polemici protivnika, koji svoju suprotstavljenost
samo glume i koji su se, slijedom izvrnute političke logike, našli na posve
istoj strani. Radi se o totalitarnom uzorku jednoumlja, koji samo glumi
pluralizam i batrga se tražeći one druge, tražeći, osporavatelje i protivnike
jer su sami taj međusobni odnos - izgubili. U traženju vlastitog smisla,
proizvodnja neprijatelja nasušna je potreba, ali nipošto u istoj dvorani i na
istoj - ravnopravnoj razini.
Neukusno dodvoravanje predstavnika sudbene vlasti tzv. trećem sektoru
posljedica je jednostavne spoznaje da se njihova profesionalna afirmacija ne
temelji na radu i stručnosti, nego na političkoj podobnosti i umreženosti s
formalnim i zakulisnim strukturama društvene moći. Civilno društvo tako slizano
s vlašću, gubi svoj temeljni smisao kritičara i korektiva vlasti.
Josipović laže!
U svojem nevelikom izlaganju predsjednik Josipović izrekao je nekoliko teza od
kojih se gotovo ni s jednom ne možemo složiti. K tome najmanje dva puta je
lagao. Najprije je rekao da je "sjajno i važno da postoji ovakva jedna vrsta
praćenja suđenja". A onda: "Evo, malo ću se pohvaliti: Ja sam prije,
dok nisam bio političar, dao neki doprinos u stručnom smislu, radeći na
određenom manualu koji treba pomoći praćenju suđenja za ratne zločine."
Josipović je, naime, napisao "Priručnik za praćenje suđenja", koji je 2007. g.
izdao osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, uz financijsku potporu
veleposlanstva SAD-a i Misije OSCE-a u RH. A Josipović je zastupnik SDP-a u
Saboru postao 2003. g. Dakle nije istina da je to bilo "prije, dok nisam bio
političar".
Uostalom, kad to naš Predsjednik nije bio političar? One 1980. godine kad je
svečano primljen u SKJ ili 1981. kad je dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a...?
Laž druga: Govoreći o Zakonu o ništetnosti, rekao je da "nije nikakva
tajna, ja sam to javno rekao, podnio sam Ustavnom sudu Zahtjev za ocjenu
ustavnosti...". Naglasio je da je Sud neovisan i odbacio da bi bilo kakav
pritisak u tom smislu trebao biti činjen.
Međutim, mediji su prije mjesec dana prenijeli: "Hrvatski predsjednik Ivo
Josipović izjavio je u petak na Jahorini kako je uvjeren da će Zakon o
ništetnosti o optužnicama za ratne zločine protiv hrvatskih državljana koje su
podigla srbijanska pravosudna tijela u svakom slučaju 'pasti u vodu'... ".
Dakle predsjednik je pravio pritisak na pravosuđe počinivši pritom kazneno
djelo opisano i kažnjivo po članku 309. važećeg Kaznenog zakona, koji u stavku
2. određuje: "Tko za vrijeme postupka pred sudom, a prije donošenja
pravomoćne sudske odluke, u javnim sredstvima priopćavanja, na javnom skupu ili
pred skupinom ljudi, iznosi svoje mišljenje o tome kako bi u tom slučaju
pravosudni dužnosnik trebao postupati ili kakve odluke donositi, kaznit će se
novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest
mjeseci".
Ne samo da govori neistinu, nego je i počinio kazneno djelo. Uvjeren sam da će
Mladen Bajić, čim pročita Hrvatski list, žurno povesti postupak protiv Ive
Josipovića i zatražiti da nadležni sud odluči o njegovoj kriminalnoj
odgovornosti. Ako Bajić bude spriječen zbog neodgodivih obveza u "Mašklinu i
lati", nadam se da će netko na osnovu ovog saznanja podnijeti kaznenu prijavu
protiv Josipovića. Ja trenutno imam drugog posla. A on se kao oličenje hrabrosti
i poštenja ne će pozvati na imunitet. Ako se mene pita, više sam za šest mjeseci
bajbukane, negoli za novčanoj kazni. On je od ZAMP-a ubrao toliko novca da se
novčanom kaznom ne bi postigla svrha kažnjavanja.
Otpis parničnih troškova
Predsjednik Josipović podržao je prijedlog Vesne Teršelić da bi trebalo
otpisati parnične troškove strankama koje su izgubile sporove što su ih
pokrenule protiv Republike Hrvatske. "Otpisivanje parničnih troškova bio bi
prvi korak u otplati duga koji država ima prema žrtvama", kazala je
Teršeličeva, tražeći da se za to "iznađe političko rješenje". Nikakvo
smisleno obrazloženje za to nisu dali, a napose nisu objasnili kako se to slaže
s načelom jednakosti građana. Poznato je, naime, da i Hrvati, kad gube sporove,
plaćaju sudske troškove. Pritom ni jednom riječju nije spomenuto da bi te osobe
bile izložene nekakvom nekorektnom sudovanju, niti da bi im dao za pravo Sud za
ljudska prava u Strasbourgu.
Od zamjenice ministra pravosuđa Sandre Artuković Kunšt, doznali smo da je u
tijeku iznalaženje rješenja da se takvim osobama pokriju troškovi. Dakle na
otpisu troškova radi ministarstvo koje je dio istog onog sustava koji je naložio
da se ti troškovi plate?!? Iz šupljeg u prazno, pa tako u krug...
Proizvodnja svjedoka
Više izlagača govorilo je o razvoju složenog sustava podrške žrtvama i
svjedocima. Milana Kreča, iz Projekta građanskih prava, iz Siska upozorila je na
problem svjedoka koji nemaju izravan javni prijevoz pa ih udruga vozi o svom
trošku. Nikica Hamer Vidmar iz Odjela za razvoj i koordinaciju sustava podrške
svjedocima i žrtvama, uspostavljenog u Ministarstvu pravosuđa, govorila je kako
se svjedoke priprema za svjedočenje, koje im se pogodnosti daju te o problemima
u konkretnim situacijama dolaska i svjedočenja žrtava. Svjedoci rijetko zovu,
rekla je Hamer Vidmar, ali mi nastupamo proaktivno te ih zovemo i ohrabrujemo.
Organiziramo grupne sastanke. U tijeku je formiranje "call centra", za
neposrednu komunikaciju sa žrtvama i svjedocima. Sa sudom u Beogradu u svim
fazama postupka komuniciramo pomoću faxa.
Kraj toliko stručnjaka nitko nije želio primijetiti da je takva komunikacija
pravno nedopustiva i da se to može činiti samo u skladu sa Zakonom o
međunarodnoj pravnoj pomoći koji predviđa sasvim druge načine komunikacije.
"Bajpasiranje...unatoč zakonu!"
"Ne!" odgovorio je nonšalantno, uz šeretski osmijeh i
diskretnu razmetljivost, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kad su ga
novinari upitali je li "Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše JNA, bivše
SFRJ i Republike Srbije" ugrozio suradnju s odvjetništvima drugih država.
"Mi smo taj Zakon jednostavno 'bajpasirali', cerekao se Bajić, "jer,
unatoč Zakonu, mi smo nastavili direktnu komunikaciju s kolegama tužiteljima iz
BiH, Srbije i Crne Gore, na razmjeni informacija vezano za progone... Dakle ta
suradnja i dalje funkcionira, mi njima dajemo informacije, ali jednako tako i
oni nama...". Što reći kad jedna od najvažnijih osoba zaduženih za nadzor
poštivanja zakona koristi za svoj rad sintagmu "unatoč zakonu", kao da je unatoč
bujici prešao potok.
Dalo se u Bajićevu glasu osjetiti zluradost, nadmoć i samozadovoljnu drskost.
Svojim nepogrješivim, toliko puta dokazanim, instinktom za samoodržanje prosipao
je fraze, za koje nije bilo sumnje da umilno draškaju ušne resice trenutnih
vlastodržaca. Fraze koje gode godinama stvaranoj političkoj klimi, i napose gode
po ideološkom ključu sabranim sudionicima okruglog stola. Bilo je karijeristički
dragocjeno dodvoriti se novokomponiranoj političkoj eliti, svjedočeći kako
nimalo nije držao do propisa koje je donosila bivša vlast. Jer, eto, on se vodio
višim načelima, a ne tričavim odredbama zakona. To što su to bili zakoni države
koja ga hrani, i kojoj je na jaslama od svojih mladih dana, to je manje važno.
Nisu dovoljne jasle, sad joj je nalegao i na kičmu. Uvijek izdajnički
pravovjeran, kao što je bio i davne Sedamdeset prve, pa sve do danas, uvijek uz
snažne i moćne, uvijek uz vlast. A takvima se možeš dodvoriti i dokazati samo
ako gaziš slabe i nemoćne, samo ako poniziš poražene i posrnule, primjerice
bivšu vlast. Njegovo hvalisavo obznanjivanje kako nije nimalo držao do zakona
omražene hadezeovske vlasti, govori pomalo i o HDZ-ovoj kadrovskoj politici.
Dirljivo je s koliko žara ga je HDZ branio prije dvije godine pred jarosnim
napadima SDP-ovaca.
Na taj je način Bajić pred kamerama posvjedočio neviđenu bahatost, pokazujući
koliko drži do hrvatskog pravnog poretka. Ako taj poredak tako hvalisavo ruši i
omalovažava jedan od ključnih čimbenika u njegovu očuvanju, što onda očekivati
od onih kojima je životna misija i opredjeljenje sustavno rovarenje i rušenje
tog poretka. Pritom ne mislimo na Pupovca, Stanimirovića, Teršeličku, pa čak ni
na Josipovića.
"Regionalna suradnja, direktna komunikacija, međusobno povjerenje, te
stvaranje istih ili istovjetnih načina postupanja... Ali prije svega -
povjerenje... I zato tu regionalnu suradnju, policijsku, tužilačku, pravosudnu u
cjelini itd., treba unaprjeđivati, jer ona stvara uvjete da granice nisu zapreka
ni za progon, ni za drugo postupanje... ", drvio je Bajić politikantske
fraze koje nisu ni u kakvoj svezi s njegovom trenutnom funkcijom. On je tipičan
primjer kakve se sve magluštine mogu prodavati naivnoj hrvatskoj javnosti. S
jednog skupa čiji su sudionici sav svoj dvojbeni javni ugled stekli neurotičnom
vriskom i traženjem "depolitizacije" svega i svačega, sve je vrištalo od
političkih fraza, moralizatorske i voluntarističke retorike.
Odmah potom, Bajić se založio za donošenje Međudržavnog sporazuma, koji će još
unaprijediti "već sada dobru suradnju" i kojim bi se ta njegova slobodna
aktivnost i ozakonila, priznajući time da je za sada protupravna, nezakonita i
samovoljna.
Zaboravili Tuđmana
Stanje u dvorani najbolje oslikava mala anegdota s početka skupa. Izvješćujući
u ime Pusićeva GOLJP-a, stanoviti Marko Sjekavica ustvrdio je: "Bez
utvrđivanja kaznene odgovornosti Vladimira Šeksa, Davora Domazeta Loše,
Miroslava Tuđmana, Jure Radića, Ivana Vekića, Ivana Jarnjaka, Mate Laušića i
drugih osoba na najvišim vojnim i političkim funkcijama zbog propuštanja
sprječavanja i kažnjavanja svojih podređenih u počinjenju zločina, ne može doći
do potpune i cjelovite katarze društva koje bi trebalo preuzeti dio odgovornosti
za zločine počinjene u njegovo ime." Na to mu je novinar Hrvatskog lista
Tomislav Jelić doviknuo: Zaboravili ste Franju Tuđmana! Sjekavica je, gledajući
u papire, mirno odgovorio: "Eh, da, hvala što ste me podsjetili". U
kakvom svijetu žive okupljena gospoda kad im nije ni palo na pamet da se ne radi
o podsjećanju, nego o podrugljivoj i ciničnoj upadici.
Vandoren ispred Josipovića
Činjenica da je voditeljica, Vesna Teršelič, na samom početku dala riječ Paulu
Vandorenu, prije negoli trenutačnom predsjedniku države, bila je popraćena tihim
komentarom iz publike: "Vidi se tko je šef". Paul Vandoren pak pohvalio
je "napore triju organizacija u zahtjevnoj zadaći: praćenju suđenja za ratne
zločine. S obzirom na financijsku potporu EU projektu praćenja suđenja, možemo
izraziti zadovoljstvo što su tijekom projekta tri organizacije osnažile svoje
kapacitete za uključivanje u slične aktivnosti u budućnosti ", naglasio je
Vandoren. "To je povod da i javno zatražim od hrvatskih vlasti da nastave
surađivati s trima organizacijama na općem osnaživanju nacionalnog pravnog
sustava." Po Vandorenu, Hrvatska je "pokazala znatan napredak u
procesuiranju ratnih zločina, a time i neovisnosti hrvatskog pravosuđa".
Pohvalio je ustrojavanje specijaliziranih sudova za ratne zločine te dodao da
Europska Unija monitoringom nadgleda ispunjava li Hrvatska preuzete obveze iz
pristupnih pregovora. "Ratni zločin protiv civila i čovječnosti treba biti
kažnjen bez obzira tko je počinitelj", naglasio je Vandoren.
Izgubljen u prijevodu
Kao dobar gost, Bajić se trudio ugoditi svojim domaćinima i na razini jezične
prilagodbe. Zapravo, on se nema što prilagođavati, on i inače govori otprilike
onom inačicom hrvatskog kojim se prije pola stoljeća služio "Komunist", glasilo
SKJ, u svome izdanju za Hrvatsku. Tako mu je primjerice javno tužilaštvo mnogo
bliže od državnog odvjetništva pa se čovjek pita kako svako jutro pogodi u
Gajevu, kad ne zna gdje radi. Tijekom izlaganja više puta se okrenuo prema
svojoj pomoćnici Davorki Radalj, tražeći potvrdu kojeg detalja ili teže
pamtljivih tehničkih podataka. Govoreći o klasifikaciji slučajeva, Bajić je
naveo da su se vodili kriterijima kao što su vremenski, kronološki,
geografski... "No, Davorka, kriteriji, kako ono još...?" "Zemljopisni", spremno
će Davorka.
Piše Vjekoslav Magaš
Hrvatski list, 22.03.2012.
|
