Nositelji politike koja se danas skriva pod
eufemističkim nazivom jugosfere, u Hrvatskoj su tijekom
zadnjih stotinjak godina uglavnom bile ekstremističke
skupine jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), a kasnije
jugoslavenskih komunista, koje su prijevarom i nasiljem
vlastitu državu i narod izručivale na milost i nemilost
beogradskim vlastodršcima. Sintezu tih političkih
destrukcija moglo se pratiti i u razdoblju od 2000.
godine pa sve do danas.
Premda je u stvarnim pluralnim
društvima razumljiva i potrebna različitost, a s
humanističkoga stajališta čak i svojevrsno
razumijevanje žala za nekim "boljim" davnim vremenima,
ljudskom je duhu ipak neshvatljivo svjesno povezivanje
cijelih društvenih skupina sa zločinačkim režimima,
kao što je to bio monarhofašistički u razdoblju prve
Jugoslavije, a jugokomunistički u razdoblju Brozove
diktature i neposredno nakon njegove smrti.
U pamćenju današnjih hrvatskih naraštaja još su žive slike
jugokomunističke i velikosrpske agresije tijekom devedesetih godina na Hrvatsku.
Nu unatoč tomu, kako bi valjda zadovoljio svoju "bleiburšku žeđ za hrvatskom
krvlju", jedan će jugokomunistički ekstremist požaliti što nesretni Mig
Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, umjesto kod Velike Gorice, nije pao u
Čavoglave, gdje je preko stotinu tisuća Hrvata obilježavalo Dan hrvatske pobjede
nad jugoslavenskim i velikosrpskim okupatorom.
SDP-ov pak kninski ogranak istodobno će nezadovoljstvo hrvatskih
branitelja, koji su u Kninu izviždali glavne predstavnike svoje vlasti,
proglasiti "događanjem naroda", aludirajući valjda na srpske terorističke
napadaje na Hrvatsku, pritom valjda pozivajući državnu vlast da se s hrvatskim
braniteljima, koji fućkaju, obračuna onako kako se država brani od terorista.
Već su zbog protućiriličnih prosvjeda viđene slike takvih
obračuna redarstva s pojedinim braniteljima na vukovarskim ulicama, a što je
uglavnom nailazilo na odobravanje u režimskim medijima. Poruke javno očitovane
mržnje prema hrvatstvu, očito su izričaji duboke frustracije višegodišnjim
neuspjehom da se, unatoč silnoj volji, obezvrijedi, a u krajnjem slučaju i sruši
hrvatska državnost te ponovno utopi u jednu vrstu jugosfere. Ujedno je to i
pokazatelj da s ekstremistima nije moguća proklamirana nacionalna pomirba, pa bi
lustracija jugokominističkoga mentalnog sklopa mogla biti jedino sredstvo za
ozdravljenje društva od sve masovnijega širenja tog zloćudnoga karcinoma.
Bez obzira tko sjedio na Markovu trgu, to je očito dugoročni
problem s kojim će se nositi hrvatsko društvo, a političke posljedice takvoga
mentalnog sklopa, koji se izbornim ciklusima pretvara u stvarnu političku moć,
mogle bi dugoročno biti pogubne za nacionalnu sigurnost. Hrvatska je članica
NATO saveza i EU pa bi u nadolazećem geostrateškom preslagivanju unutar tih
saveza trebala tražiti i zaštitu svojih nacionalnih probitaka.
Povratak Rusije na svjetsku političku pozornicu i pretvaranje
Turske iz sekularne u vjersku državu ima svoje izravne odjeke i u jugoistočnoj
Europi, gdje je sadašnja hrvatska vlast još donedavno nastojala utopiti vlastitu
državu. Naime, međusobno nametanje gospodarskih sankcija između Zapada i Rusije,
zbog krize u Ukrajini, Srbiju je još više približilo Moskvi, čije tržište ostaje
otvoreno za srbijanske poljoprivredne proizvode. Hrvatski tajkuni proistekli iz
bivšega jugokomunističkoga sustava rado bi zaobišli sankcije pa već najaviše
kako će preko Srbije "švercati" svoju robu u Rusiju.
Nu Srbija, koja ih je još dojučer na Josipovićevu balkanskom
skupu u Dubrovniku, vabila na osnivanje zajedničkih trgovačkih zastupstava i
diplomatskih predstavništava u trećim zemljama, sad im je jednostavno poručila
kako preko nje ne će "švercati" svoju robu, te tako, unatoč željama tajkuna iz
Hrvatske, razbila svaku mogućnost uspostave toliko opjevane gospodarske
jugosfere. Približavanje Srbije Moskvi i sve češća najava stvaranja međusobne
carinske unije mogla bi Beograd usporiti na putu u EU, a nerazboritu hrvatsku
politiku, koja se toliko puta zaklinjala u iskrenu potporu tom srpskom putu,
dovesti u nezavidan i sve manje vjerodostojan europski položaj.
S druge pak strane islamistički pritisak u Iraku i Siriji te
nastupanje Erdoganove Turske, koja svojim neosmanizmom ima sve znatniji utjecaj
među bosanskim muslimanima, moglo bi na jugoistočne granice EU, odnosno hrvatske
države, dovesti brojne islamističke skupine i stvoriti trajniju terorističku
prijetnju europskoj i hrvatskoj sigurnosti. Naime, nisu islamski borci u Iraku
samo s Kosova, nego i iz BiH, a jedan od njih, koji je bio optužen za napadaj na
američko veleposlanstvo 2011. u Sarajevu, ovih je dana poginuo u Iraku, kao
jedan od mnogih "šehida" u samoubilačkom napadu.
Zato su procjene sadašnje hrvatske vlasti, očitovane u nedavnom
zahtjevu ministrice Pusić bruxelleskoj adminstraciji da smanji kriterije
političke prilagodbe za ulazak BiH u EU, ne samo novi sigurnosni promašaj, nego
i slika hrvatske politike koja očito nema pojma što joj se događa u najbližem
susjedstvu. Predsjednik države Ivo Josipović, koji inače voli društvo člana
Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, čini se kako je slijep na njegove
islamističke izgrede, pa bi kritički raspoložena javnost s punim pravom trebala
tražiti da joj račune svoga analitičkoga posla položi i predsjednikov glavni
analitičar Dejan Jović.
Dva navedena sigurnosna promašaja pokazuju kako sadašnja
politička elita nije samo prestala biti vjerodostojna u očima vlastitoga naroda,
nego i u očima saveznika unutar EU i NATO-a, što najbolje pokazuje nedavno
izvješće Međunarodne krizne skupine (ICG), preko koje je, umjesto hrvatske
politike, State Department morao preporučiti ustrojstvo hrvatskoga entiteta u
BiH, a Međunarodni tribunal u Haagu, unatoč pritiscima iz Hrvatske, odobriti
generalu Slobodanu Praljku pravo na odvjetnike.
Opću šutnju u Hrvatskoj o problemima BiH ovih je dana proparao i
glas američke kongresnice Janice Hahn, koja je upravo zbog stalnoga smanjivanja
prava Hrvata u BiH uputila u Zastupnički dom Kongresa rezoluciju, kojom traži da
Obama imenuje posebnog predstavnika za Balkan i BiH. Politikom stvaranja i
produbljivanja podjela u društvu te histeričnim raspirivanjem mržnje prema
dijelu naroda koji ima prirodne patriotske osjećaje vodi u konačnici nacionalnom
suicidu, pa je vrijeme da nositelji političke patologije napokon odu na
zasluženu terapiju.
Političko pak lutanje i nesnalaženje u međunarodnim odnošajima,
a poglavito kad su u pitanju opća i nacionalna sigurnost mogu jednako razorno
djelovati kao i sami izvori prijetnje nacionalnoj sigurnosti.
Ako pak izborno tijelo pravodobno ne kazni nositelje te
destrukcije onda i samo dovodi u pitanje vlastitu slobodu izbora.
Autor: Mate Kovačević, Hrvatsko slovo
15.08.2014. |
