Hrvatska država jest hrvatski narod, pa je rat protiv
Hrvatske rat protiv hrvatskog naroda
Zbog nove, zajedničke pobjede, dogodio
se nacionalni praznik: preko stotine tisuća ljudi na
trgovima plakalo je i smijalo se, padalo u zagrljaje i
ljubilo, pjevalo i klicalo, automobili su trubili
ulicama, crkvena zvona su zvonila, vijorile se
nacionalne zastave, barjaci gardijskih, policijskih,
domobranskih i hosovih postrojbi.
I gledalo
se u nebo radosno, ponizno i sa zahvalnošću. Uslišane
su naše molitve izgovarane svih ovih godina u domovima
i crkvama, suze isplakane javno i privatno, ublažena
je bol, otjeran očaj i razdiruća sumnja. Triput je u
dva dana zagrebačka katedrala bila prepuna u jedinstvu
i zajedništvu hrvatskoga naroda: jednom u dugoj
molitvi, u zebnji i nadi, ali i s osjećajem
unutrašnjeg mira, drugi put u sreći i zahvalnosti,
treći put u radovanju u zajedništvu povijesno
jedinstvenog okupljanja. Brodovi katedrale odzvanjali
su svečanim molitvama i pjesmama Bogu, kao i pljeskom
ljudima koji su 90-tih godina vodili narod do slobode
i mira. Dok su iznutra svijetlile naše duše,
nedogorjeli plamen svijeća kao znak traženja Božje
milosti i sjećanja na žrtve, sjajni lusteri na
svodovima crkvi i crvene baklje na trgovima
osvijetlili su našu noć.
Političke i obavještajno-sigurnosne implikacije ovih
događaja i ponovno, vibrirajućim srcima uspostavljeno,
jedinstvo hrvatske nacije ujedno znače i potpun
neuspjeh dvanaestogodišnjeg specijalnog rata protiv
Hrvatske i poraz političko-medijske kampanje
inkriminiranja i demontaže hrvatske državotvorne
politike koja je započela smrću utemeljitelja moderne
hrvatske države. One politike koja svjedoči o
hrvatskom državotvornom političkom kontinuitetu kao
trajnom izrazu hrvatskog suverenističkog stava i
iskazu političke volje hrvatskog naroda. Zato što je
narod ono što jest hrvatska Država, rat protiv te
politike - vođen izvana, a potpomagan iznutra - bio je
bez sumnje rat protiv hrvatskog naroda.
Neizobličen ljudski osjećaj za istinu i za pravdu,
žarki poriv za slobodom, usredotočenost, ustrajnost,
širokogrudnog, zajedništvo i duhovna postojanost
hrvatskog naroda ovih su, naizgled mirnodopskih godina
generirali snagu nacije. Ona nije mogla izvana ostati
neprimijećena i s njom je trebalo politički i
obavještajno računati, na nju trošiti snagu i vrijeme,
ukoliko se i dalje htjelo nastaviti s nastojanjima da
se (s)lomi Hrvatska.
Otpor hrvatskoga naroda
U dvadeset i jednu godinu državne nezavisnosti Hrvati su
pokazali da je njihova suverenistička svijest čvrsta i postojana, da im
raznorodni politički stratezi mogu pomišljati birati "lidere", ali da hrvatski
narod sam bira svoje vođe. Ljude za koje osjeća da su postojani i požrtvovni u
brizi i ljubavi prema Hrvatskoj i njenom narodu i koje vjerno nosi u srcu
usprkos težini križa koja se time često preuzima. To nisu "mračni",
"regresivni", "militantni" i "nacionalistički" vođe, kako ih etiketiraju zbog
osobnih, partikularnih ili neprijateljskih političkih ciljeva, nego su to
velikani hrvatske nacije kao uzori mudrog prosuđivanja i hrabrog vodstva kroz
povijesne okolnosti i vrijeme.
Narod u Hrvatskoj ima dugo povijesno
i političko pamćenje i ne zaboravlja tko je što govorio i kako je radio - s
pozicija institucija hrvatske Države, "stručnog" mišljenja ili "objektivnog"
novinarstva - u odnosu prema dugotrajno slaganim haškim optužnicama i svim
hrvatskim optuženicima. Otuđeni od naroda ili mu posve strani u svojim
idejno-političkim shvaćanjima, hrvatski političari pomislili su da grade državu,
odnosno republiku, za sebe i svoje političke opcije, oblikovanu u skladu sa
zamislima i potrebama koje su nespojive s političkom voljom i povijesnim i
životnim interesima hrvatske nacije.
Mi sada možemo racionalno razmatrati povijesno trajne, ali sadašnjošću
izmijenjene geopolitičke okolnosti na jugoistoku Europe koje su mogle
doprinijeti pragmatičnom obratu i pritisku na države koje su, i preko struktura
haškog suda, provodile protuhrvatske operacije. Na našim su granicama (ili vrlo
blizu njih) države s ozbiljnim demokratskim deficitima koje još nisu završile sa
svojim formiranjem, neprijateljski nastrojeni narodi koji, ili posjeduju
srednjevjekovnu nacionalnu svijest, ili na umjetan i agresivan način pokušavaju
biti nacijom.
Također, možemo analizirati upornost hrvatske pravne bitke ili
učinke građanske i profesionalne hrabrosti ljudi različitih profila i
nacionalnosti na prokazivanje apsurdnosti, neistinitosti i konstruiranosti teza
haških optužnica i prvostupanjskih presuda, kao i na isticanje njihovih
konzekvenci za međunarodno ratno i vojno pravo.
Ipak, na čitanje zaključaka Žalbenog vijeća možemo gledati i kao
na rušenje konstrukcije optužnica poput kule od karata, zamalo bez vidljivog
djelovatelja i uzroka - ako uzrok ne uočavamo u postojanoj molitvi i upornom
hrvatskom otporu, građanski hrabrom manifestiranju podrške generalima koja je
sve ove godine dolazila iz hrvatskog naroda, zajedničkim javnim nastupanjem ili
najraznorodnijim, gotovo "gerilskim", pojedinačnim mikroaktivizmom, bez obzira
na klimu farizejskog građanskog zazora koju su hrvatski političari - po
"preporukama" izvana, a na vlastitu korist - stvorili oko odnosa prema
Domovinskom ratu i koja je dovela do društvenog stanja kojim se hrvatski narod
dovodio do očaja i bespomoćnosti, a hrvatski branitelji do nevjerice, duševnog
beznađa, duhovne izgubljenosti ili samoubojstva.
Dok god se u Haagu, preko suđenja hrvatskom ratnom političkom i
vojnom vodstvu, sudilo Hrvatskoj, njenom narodu i njenim vojnicima, nitko u kome
živi srce za Domovinu i za narod, nije imao pravo ostajati ravnodušan i
distanciran od bola i patnje svoga naroda i njegovih branitelja, nego to
poniženje i bol duboko dijeliti s njima. Nije smio mirno promatrati pribijanje
Hrvatske na stup srama divljanjem laži, nepravde, nestvarne nerazumnosti,
neoimperijalističkog sarkazma i šovinizma izvana, a egoizma, bahatosti,
uskovidnosti, karijerizma, pokvarenosti i izdaje iznutra.
Potvrda političkih odnosa
Oslobađanjem generala Hrvatske vojske,
neposredno pred obilježavanje herojske obrane Vukovara, potvrđeni su temelji
geopolitičkih i geostrateških odnosa na jugoistoku Europe uspostavljeni
pobjedonosnim operacijama Hrvatske vojske 1995. godine. Uz nužnu i trajnu
stratešku suradnju s hrvatskim i bošnjačkim saveznicima iz BiH, Hrvatska se
svojim političkim razvojem definitivno odvaja od balkanskih prostora.
Nadajmo se da snažna vanjska podrška Hrvatskoj podrazumijeva prihvaćanje
hrvatske nacije kao živog, samosvjesnog subjekta na pozornici europskih naroda,
poštivanje hrvatske povijesti i hrvatskog suvereniteta. Hrvatski nacionalizam,
sličan bilo kojem stvaralačkom nacionalizmu kojim su nastajale moderne zapadne
europske države, politički je izraz povijesne egzistencije naroda. Izraženiji je
mogao biti samo iz povijesnih razloga: rođen je iz egzistencijalne nužde malog
europskog naroda da se samosviješću i samoosviješćivanjem neprestano bori za
elementarni biološki opstanak, pod političkim i kulturnim pritiskom i vojnim
agresijama većih naroda.
Povratak dvojice generala iz zatočeništva u Domovinu znači da je Hrvatska
istom sada, ponovno pred lutajućim pogledom Europe, dovršila svoju borbu za
slobodu. No ne treba se zanositi. Strani i unutrašnji sudionici specijalnog rata
nalaze se na istim pozicijama s nepromijenjenim stavovima, a povijesno nezrela i
iracionalna srpska svijest nije u stanju uvidjeti političku i moralnu
odgovornost za svoja (zlo)djela, zablude i životne odluke.
Pored toga, umjesto da "moralna" i
"kršćanska" Europa prepozna herojski otpor malog naroda protiv nadmoćnog
neprijatelja i njegovu borbu za golu egzistenciju i humanističke vrednote,
umjesto da označi agresora i kazni ga za žrtve, za zvjerska počinjenja zločina,
paljenja sela, razaranja gradova, crkvi i spomenika, ona dvostrukim kriterijima
i relativizacijom potpomaže politiku srbijanske države pokušajima sapinjanja
Hrvata u šutnju i podređenost.
Pritom se, kao nepostojeće, ignorira uobičajene prioritete ratnog stanja kao i
osobitu hrvatsku ratnu zbilju u kojoj je dolazilo i do srpskih žrtava: vanjska
agresija na Hrvatsku ne bi bila moguća, ne u tolikoj mjeri i s tolikim
posljedicama, da nije bilo one unutarnje. I u iskusnijim i uređenijim državama
takva situacija urodila bi mračnom i tjeskobnom atmosferom kakva je bila u
Hrvatskoj 1991. godine. S tom razlikom što je ovdje bila dovedena u pitanje gola
egzistencija jednog naroda: nacija se stijesnila na sigurnijim područjima zemlje
ili je potjerana u podrume i zbjegove, srpski zločini bili su masovni i
krvoločni, premnogi srpski susjedi preko noći postali su neprijatelji i
prokazivači, oružja ili ustrojene vojske Hrvati nisu imali za obranu i ni
jednoga saveznika na vidiku.
A godine 1995, na još uvijek ratnom
području, a u pozadini daljnjih vojno-operativnih djelovanja, hrvatska država
nije uspjela vojno-policijski kontrolirati teritorij kako bi potpuno onemogućila
izvršenje osvete, razbojništvo civila i razvojačenih osoba ili nedostojne ispade
policajaca i vojnika, niti je objektivno bila u mogućnosti sakupiti dokaze i
svjedočanstva. U primjerima umiješanosti vojnih osoba nije se moglo pohrliti u
uključivanje vojnog pravosuđa zbog još jednog, važnog razloga: treba naglasiti
da su hrvatski teritoriji bili okupirani do 1998. godine, Hrvatska je morala
biti spremna ratovati za njih te nije moglo biti lako odlučiti se zadirati u
funkcionalnost vojno-policijskog ustroja i kompaktnost postrojbi.
Hrvatska sada može istražiti ratne zločine i zločine počinjene u ratu.
Međutim, ne samo stranci koji ignoriraju povijesnu stvarnost, nego i neki
politički Hrvati sve rečeno ne razumiju ili, jednostavno, ne žele biti dio
hrvatske nacije. Gubeći moralnu ravnotežu, iz malograđanskog sebeljublja,
oportunizma ili političke besvijesti, a pojedini i iz neprijateljskih stavova,
ugađaju viktimo-manipulatorima kojima su mrtvi, a onda i izbjegli samo sredstvo
i paravan za psihološko-promidžbene i političke operacije u svrhu slabljenja
položaja hrvatske države, a podupiranja "prava" (?!) i očekivanja srbijanske.
Kristijanizacija ratnika
Unatoč svemu ovome, hrvatska nacija
ostaje i nacija živi. Samo oni koji ne poznaju prirodu Hrvata mogli su u svojim
planiranjima podcijeniti duboku hrvatsku samosvijest i, kroz povijest ustrajnu,
nepokorivost ovoga naroda. Narod u Hrvatskoj određen je emotivnom slavenskom
dušom, neslomljivim "ilirskim" prkosom, inteligentnom sumnjičavošću, kršćanskom
metafizikom, dinamikom ratnika-branitelja i imperativom socijalne solidarnosti.
Upravo zbog svega ovoga narod u Hrvatskoj ima snagu naroda i snagu nacije koja
vodi pobjedi.
Zbog njihova ljudskog integriteta, moralne neslomljivosti i vojničkog
autoriteta, povratkom hrvatskih generala dovršava se i kristijanizacija
hrvatskih ratnika, pri čemu ne mislim na formalne hrvatske oružane snage i
njihovu vojnu etiku, nego na poseban, "divlji" tip hrvatskog borca koji je -
baštineći specifičnu vojničku čast i povijesno iskustvo izloženosti i
nezaštićenosti hrvatskog naroda pred nesrazmjernim i bestijalnim agresijama u
povijesnim prilikama nepostojanja nacionalne države i nacionalne vojske -
samoorganiziranjem na teškim terenima, snalažljivošću u bezizglednim uvjetima,
beskompromisnom borbenošću i fanatičnom neustrašivošću (a zadržavajući
svojevrsni poganski mentalitet i noseći smrt u očima) kroz povijest znao na sebe
navući, primiti i odbiti najteže udarce napadača na Hrvatsku.
No, pored ratnika iz Domovinskog rata
i boraca u oružanim snagama i sigurnosno-redarstvenim službama, sadašnjost rađa
druge, raznovrsne tipove hrvatskih "boraca" na svim područjima društvenog,
gospodarskog i političkog života, osposobljene i spremne za odmjeravanje snaga
najrazličitijim suvremenim "oružjima" - kako bi naša sloboda dovela do potpunog
ostvarenja životne samostojnosti našega naroda i njegove Države.
Jer dok jedna povijesna zbivanja jenjavaju, druga su u tijeku, a treća već
započinju. U ovome svijetu, bdijenje nad Domovinom, njenim životom i idealima
nije uistinu nikada završeno.
Piše: Neva G. Mihalić
Vijenac, 29. studenog
2012. |