Zabrinjavajuće je da u te sumnjive postupke sve češće
biva involvirana psihijatrija. Prije gotovo dva mjeseca
uhićen je, zbog prepucavanja na Facebooku s ministrom
policije Rankom Ostojićem, aktivist Marko Francišković.
Površno poznajem Franciškovića i ne mogu reći da mi se
njegov politički aktivizam, kao i njegova politička
filozofija čine osobito produktivnim, no ničiji osebujni
politički stavovi i stil ne bi smjeli biti razlogom da
se čovjeka zatvara.
Pogledao sam na jednom od ovdašnjih
portala Franciškovićevu facebook-čarku s ministrom, uz
ogradu da ne znam koliko je uistinu autentična - moram
reći da ništa u njoj nije utuživo i da je ministrov
način komuniciranja puno vulgarniji i primitivniji od
Franciškovićeva. Neshvatljivo mi je da je čovjek uopće
uhićen zbog tako benignog i banalnog prepucavanja. Ako
to pak sve nije istina, zašto ministrov ured nije
demantirao prepisku s Franiškovićem?
Još čudnije u cijeloj toj priči jest
to da je odmah nakon uhićenja Franciškoviću pretresen
stan te mu je određen jednomjesečni pritvor zbog
neprijavljenog pištolja koji mu je pronađen u stanu.
Znači, uhićen je po jednoj osnovi, a pritvor mu je
određen po drugoj, jer u samoj prepisci očito nije
bilo utuživih elemenata. No, ona je ipak bila razlog
da policija uopće ''postupa'' prema Franciškovića,
stoga se nameće dojam da su pretres strana i
pronalaženje pištolja bili zapravo tek posljedica
potrage za bilo kakvim razlogom za pritvor.
Neobično se da čovjeku zbog neregistriranog pištolja određuju
jednomjesečni pritvor, a ubojice nakon ispitivanja najčešće puštaju da se brane
sa slobode. Upravo danas, recimo, čitam u novinama da su Zagrepčanku, koja je
nožem gotovo nasmrt iskasapila muža, nakon ispitivanja pustili doma. Da se brani
sa slobode.
I kada se činilo da će po
Franciškovića sve dobro završiti te da će nakon
jednomjesečnog pritvora biti pušten kući, ispriječilo
se nešto treće. U zatvoru mu je psihijatrica
dijagnosticirala paranoidnu šizofreniju te je prebačen
u zatvorsku bolnicu na prisilno liječenje.
Tu priča već zadobiva kafkijanske obrise i staljinistički
potpis. Navodno je psihijatrici za dijagnozu bilo dovoljno to što Francišković
odbija GMO hranu i čita Bibliju. Kažem navodno, jer vijesti o tome što se događa
s Franciškovićem prenosi njegov prijatelj Natko Kovačević, dok se policija o
svemu tome ne oglašava.
Kažu stručnjaci da za dijagnosticiranje šizofrenije treba proći
određeni period, u Franciškovićevu slučaju talentiranoj psihijatrici trebalo je
puno manje vremena. Bilo kako bilo, cijela ta priča ne djeluje nimalo lijepo.
Još strašnije je da nijedan od etabliranih medija o tome nije ni riječi napisao,
a tema je, čisto s novinarskog stanovišta, vrlo intrigantna.
Žalosno je da se nije oglasio ni HHO
ni bilo koja viđenija javna osoba, nitko, muk,
apsolutni muk. Jedina osoba od imena i ugleda koja se
oglasila povodom Franciškovićeva slučaja bio je
Zvonimir Šeparović, nekadašnji rektor Zagrebačkog
sveučilišta i ministar u dvije Tuđmanove vlade. Hvala
mu, jer je tako barem donekle sačuvao obraz hrvatskih
intelektualaca. Premda, da budem iskren, nema se tu
već odavno što čuvati.
Piše: Damir
Pešorda
hrsvijet.net
|
