ili bijeda hrvatskih intelektualaca

Gib, Gott, dem Volk in unserem Vaterland

Gedanken, edle, grosse, die verdrängen

Den Krämergeist, den schmachvoll kleinen, engen! .....

Dass jeder ehrlich über schnödes Geld

Das Wohl, die Kraft des Vaterlandes stellt.

Daj, Bože, narodu u našoj Domovini

Misli, plemenite, velike, da potisnu,

Duh sitničarski, bijedan, malen, uzak!

Da svatko pošteno, iznad blatnog novca,

dobrobit, snagu Domovine stavi.

Johannes Brassel, preuzeto iz “Illustrierter Schweizer Volksfreund“, Nr. 8, 1952.

Ova poruka švicarskog pjesnika kao da je napisana za nas Hrvate, pri čemu bi je ja utoliko preinačio, što bi umjesto "narod" stavio: "hrvatski intelektualci". U toku detuđmanizacije zasluge prvog nam Predsjednika pokušalo se umanjiti izjavama da nije on, dr. Tuđman, nego narod ostvario Hrvatsku, i to govore oni koji Hrvatske nisu ni željeli. Istina, bez naroda se ne može stvoriti država, ali istina je također i to da države nema, ako nema tko povesti narod. Od 1671. god. kad je habsburška ruka sasjekla hrvatske vitezove Zrinskog i Frankopana, hrvatski problem je bio i ostao hrvatska elita. I zato smo tako dugo morali čekati na vlastitu državu. Neke iznimke, kao što je dr. Franjo Tuđman, pravi otac Domovine, i čija 10-godišnjica smrti se ove godine obilježava, potvrđuju to pravilo. Većina hrvatske intelektualne elite je patila i pati od dvije boljke: s jedne strane je sluganska, dodvornička i puna straha prema strancima, a s druge strane netrpeljiva, netolerantna, sebična i častohlepna u odnosu sa sunarodnjacima.

Od bezbroj primjera za prvu boljku spomenuti ću samo jedan, ali sudbonosni: kako su hrvatski političari F. Supilo i A. Trumbić uveli Hrvatsku u prvu Jugoslaviju i time utrli put koji bi, da nije bilo dr. Franje Tuđmana, doveo do nestanka imena Hrvat. Unatoč Vuku Karadžiću, koji je negirao postojanje hrvatskog naroda, unatoč srpskom geslu još iz 1902. g. "Do istrage naše ili vaše", oni osnivaju Jugoslavenski odbor i primaju u svoje redove Nikolu Stojanovića, Srbina iz Mostara i autora spisa sa naslovom gore spomenutog gesla. Umjesto da Hrvatsku vode prema samostalnosti, ti su se hrvatski intelektualci zaslijepljeno okrenuli prema narodu koji nam je nedvosmisleno najavio rat do istrebljenja (istrage).

Za drugu boljku ima također bezbroj primjera. I opet ću navesti samo jedan i to najnoviji, a koji se nas Hrvata u Švicarskoj direktno tiče. Švicarska federalna policija (fedpol) je zabranila ulaz u Švicarsku hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu. Time je bio onemogućen već ugovoren koncert u Luzernu, ali upitni su i svi Thompsonovi koncerti u dijaspori u slijedeće tri godine, jer je zabrana ulaska izrečena na to razdoblje i objavljena svim zemljama članicama šengenskog sporazuma (sve zapadne zemlje EU-a). Na tu zabranu je, na moje iznenađenje zbog hrabrosti, potpuno ispravno reagirao ministar vanjskih poslova g. Jandroković uputivši protestnu notu švicarskom veleposlanstvu.

E sada se javlja jal i netrpeljivost hrvatskog političara (intelektualcem ga ne možemo nazvati), vrlog nam predsjednika Stipe Mesića i on već drugi dan tu protestnu notu na televiziji oštro kritizira. Prije svega, da je i bilo razloga za kritiku, ona se ne objavljuje javno i time dezavuira oficijelna politika vlade pred međunarodnom zajednicom. To je ispod svakog, a naročito diplomatskog nivoa. Drugo, on uopće nije ni pročitao što su Švicarci napisali u obrazloženju zabrane, a na koju se je protestna nota odnosila. Glavno, najprije udri. I tako mu je promaklo, da se u obrazloženju zabrane Domovinski rat naziva građanskim ratom i time neutralna Švicarska zauzima poziciju Srbije u sporu, koji se vodi na međunarodnom sudu u Den Haag-u. U tom sporu Republika Hrvat-ska tuži Srbiju zbog agresije. Predsjednik Mesić svojom kritikom direktno šteti interesima Republike Hrvatske, kao što joj je već nepopravljivo naštetio svojim krivokletstvom i lažnim svjedočenjem na haškom tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije ("Vrijeme krivokletnika", DO br. 99).

Hrvatska kulturna zajednica (HKZ) odmah je, nakon što je došla u posjed teksta zabrane i njegovog obrazloženja, poslala pismo inicijantu zabrane kao i fedpol-u, izdavatelju zabrane, u kojem izražavamo naše ogorčenje i tražimo ukidanje odluke. HKZ je smatrala da je nužno reagirati, ne samo zbog upotrebljenog termina građanski rat, nego i zbog drugih podmetanja Thomsonu, ali i hrvatskoj dijaspori u Švicarskoj, kojoj se implicira sklonost nacionalizmu i nasilništvu (vidi str. 18). Sama zabrana se temelji na zaključku, da Thomson predstavlja opasnost za javnu sigurnost, i, vidi absurda, čak i nacionalnu sigurnost.

Švicarske! Kako bi djelovanje prosvjednog pisma ojačali, HKZ je pokrenula akciju skupljanja potpore. U tu svrhu je u par rečenica sročen razlog protestnog pisma, a pismo je objavljeno na internetskoj stranici HKZ-e. I dok su se obični ljudi odazvali, virus druge boljke zarazio je neke hrvatske intelektualce, ili one koji misle da su intelektualci. Jedni šute, jer se boje, drugi nas podučavaju da nije dobro što radimo, a treći bezkrajno filozofiraju o tekstu tih par rečenica i koje se zle namjere i štošta drugo iza njih skrivaju. A pri tome su, slično kao presjednk Mesić, previdjeli da postoji protestno pismo od dvije stranice. Ali glavno, najprije udri. I čini mi se filozofiraju još i danas bez ikakvog učinka.
Zato bi na ovom mjestu podsjetio što je napisao don Anto Baković 1993. god. povodom optužbi na račun Hrvatske upućene sa sastanka sedmero naj-razvijenih zemalja u Japanu, citat:
"Upućujem riječ dvije i hrvatskoj dijaspori... pitam četiri i pol milijuna Hrvata raseljenih po svijetu: kako to da svijet ne zna istinu o četiri i pol milijuna Hrvata u Hrvatskoj i Bosni? Ako je sedam velikih kazalo najveću laž .... pitam hrvatsku dijasporu gdje su vam demonstracije i manifestacije u Parizu, u Londonu, u Berlinu, u Rimu, u Bonnu i u Ottawi... ? (Večernji list, 19.06.1993.)

Zabrana ulaska Thompsonu u Švicarsku i njezino obrazloženje nisu izraz nesklonosti švicarskih vlasti prema Hrvatskoj i Hrvatima. To je rezultat naše nesposobnosti i destruktivnog djelovanja, koje je primjerice dovelo do zabrane Thompsonova koncerta u Dietikonu 2008., a kojoj su kumovali hrvatski poznanici prof. G. Kreis-a, predsjednika švicarske antirasističke komisije (DO br. 101). Hrvatski narod je nekada bio vrlo cijenjen kod onih Švicaraca, koji su poznavali našu povijest. Tako su jedne švicarske novine 50-tih godina u vrlo pozitivnom svijetlu upoznavale svoju javnost sa nepoznatim hrvatskim narodom, pri čemu saznajemo, tko bi to rekao, da smo se borili zajedno rame uz rame (vidi str. 12).

Znači nije sve tako crno. Na predstojećim izborima za predsjednika Republike imamo prigodu izabrati između 12 kandidata. Neki od njih se ubrajaju, kao što reče prvi Predsjednik, u kategoriju stoke sitnog zuba, ali ima i časnih iznimaka. Izbor dakle imamo, izaberimo pravoga.

Daj, Bože, narodu u našoj Domovini
Misli, plemenite, velike.....

Ing. Osvin Gaupp, glavni urednik
Uvodnik iz broja 104, prosinac 2009.

18.06.2010.