Antifašizam nije bio popularan do 1991.
Retrospektivno se nameće jedno
pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu
ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni
zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada
Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali su
zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači
upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim
i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni
Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se
borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne
bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi
dopustili da svjetske banke kroje hrvatski
suverenitet.
Pošto-poto, u želji za pričuvnim
identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi
riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od
njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna
1991. godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv.
ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani
Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi
pravno ugurati Domovinski rat u nastavak Zavnoha, u
najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991.
nosili titovke na glavama, a na šahovnicu - koja, kako
god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih
komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja
1941. g krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su
radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali sa
ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče
svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše,
fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv.
ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941. počeli su
bacati bombe po vojnicima i hrvatskim građanima u
Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti u
Jurišićevoj. Četnici su barem bili prvi antifašisti,
jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju
1941. - logično na svoj hajdučki i brahijalni način.
Danas im je simbol depilirani
pederast
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili
za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo
brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali
su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala,
a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji" trebao bi prikriti
njihovo bivše jednoumlje i teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji
do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac
karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog
fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi, potrebno se
danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka sa
likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika s
proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove
hrvatske vladajuće klase depilirani pederast sa maskarom i transvestitska
politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region"
- ajdmo u hrvatsku inačicu "regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i
jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već
uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju
krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišićavi
skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji je pendrekom
utjerivao političku korektnost kod dugokosih zagrebačkih fakina radi njihove
"trule buržoaske liberalne devijacije". Danas, novi simbol demokrata i
recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i
poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji
su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeti 1945.
Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje da 1990. brane
svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati jamstva da su njihove
sadašnje suze za Vukovarom uistinu prave? Posjeti gradovima heroja ili proslava
godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu
hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već
hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani
mediji zvali su 1991. g. separatistima i nacionalistima, a ne zavnohovskom i
antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne
bi niti njen čelnik bio danas u Haagu. Hrvatsku nisu branali eunusi bacanjem u
zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima.
Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički dragovoljci iz domovine,
dijaspore kao i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno
pravilo: preživjeti znači ubijati.
U jagmi sa novim identitetom politička klasa danas se dovitlava
sa novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na
pritisak sa Zapada i stalne ukaze EU komesara, razumljivo je da Hrvatska ne može
braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Kao superelastičan
pojam, antifašizam je uistinu danas temelj moderne liberalne demokracije. Kada
bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom
ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila
izložena sankcijama i osudi "međunarodne zajednice". Međutim zaboravlja se da su
Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili
titovke i koji nisu pjevali po šumama i gora ma, nego su se često borili uz
ustaške poklike. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo da odagna
svaku sumnju "međunarodne zajednice" na ustaške recidive ili moguće ustaške
zmije - najbolje je da ukine Hrvatsku ili da dade Hrvatsku u koncesiju EU ili UN
ili MMF-u. To je već ionako djelomično slučaj. Veliki problem jedino leži u tomu
što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih
sinekura u strane ruke.
Upravo je tu i strašna dilema vladajuće klase. Ne mogu smisliti
hrvatske nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez
njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni
danas vladaju. Jer da nije bilo ustaša i "ustaša" 1991.g., ne bi danas niti
politička klasa sjedila u Saboru niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora
biti strašan osjećaj kada se politička klasa mora rukovati sa hrvatskim
dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu,
već i u inozemnim medijima, nosili stigmu "hrvatskih separatista, nacionalista i
ustaša." A još je strašnija stvar kada se bivši dragovoljci, zajedno sa tzv.
ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali,
moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje, udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se rode sa hrvatskim identitetom i kojima ne
treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to
hrvatstvo. Nije baš tako bilo 1991. g. u bivšem modelu jugoslavenskog grada
Vukovara, a i velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je broj
građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u
dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno
s srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu. Obrnutom
logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim
nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i
ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom
ratu nema niti riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv.
ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda
upravo zato jer ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991.
g, već ga u sebi svojim rođenjem nose. Vrlo su dobro
znali oni tko su i kakav je njihov identitet, i to
davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca
niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu
sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi
koju su direktno ili indirektno bili vezani za razno
razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke
grupe i stranke u Europi. (U narednim brojevima bit će
više riječi o stranim dragovoljcima Domovinskog rata).
Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih
dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis,
ako bi uopće bila na zemljopisnoj karti. I dok su masa
djece skojevaca davala petama vjetar, znatan broj tzv.
desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što je prolazilo kroz glave
mase ljudi u Hrvatskoj kada je počeo rat u Hrvatskoj,
koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu
Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko
stotinjaka stranaca i emigranata iz bogate Europe,
Amerike i Australije koji predstavljaju čistu
filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih
iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena
koji su postali Hrvati "po difoltu" , i kojima je
moralo sve ići na živce - i Hrvatska, i dragovoljci, i
rat, i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na
Zapad: "Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su
špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su
se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u
Ameriku." "Eh sve bi dala za neku zelenu kartu ili
neki ausvajz samo da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko
što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom
stanju i kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja
ljudi, nacionalno osvješćenje. Još nije učinjena
statistika o sociološkom profilu dragovoljaca
Domovinskog rata, te se samo može pretpostaviti da su
to bila pretežno djeca iz pretežno nacionalističkih
hrvatskih obitelji. No inverzijom ove hipoteze dolazi
se do relativnog točnog zaključka. Gledajući profil
vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista,
enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu
Hrvatsku 1991.
I evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a
onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Dr. Tomislav
Sunić ( www.tomsunic.com) je autor knjige La Croatie;
un pays par défaut? (Avatar 2010)
HRVATSKI LIST, 28.
lipnja 2012. |