Zemlje članice EU gotovo da se više i ne mogu
reformirati. Model države koja svima ugađa i pomaže -
socijalne države - model je koji ne funkcionira. Samo to
nitko od socijalista ne želi priznati, jer bi time
ugrozili svoje položaje.
Dok se Europa s mukom pokušava izvuči
iz teške recesije, u Kini i Indiji su svi strojevi u
punom pogonu. Ako ništa drugo, Europa je ipak uočila
tu novu dinamiku na svjetskom tržištu. Naime, nedavno
je počela dogovarati slobodnu trgovinu s Indijom i
drugim azijskim državama (udruženje južno-azijskih
nacija). Neuspjeh tih razgovora nije mogao ostati
nezapažen u medijima. Pregovori EU s azijskim
privrednim "tigrovima" pali su u vodu. Zašto? EU je
inzistirala na zabrani rada djece, zaštiti okoliša i
jamstvu određenih socijalnih standarda. Azijati su se
ljubazno zahvalili i odbili potpisati, a trgovačke
ugovore napravili su sa SAD i Australijom.
Širenje socijale
To je samo jedan od mnogobrojnih
primjera koji dokumentira galopirajući gubitak
realnosti socijalnih EU država, među kojima će se
izgleda uskoro naći i Hrvatska. Umjesto da se svesrdno
pozabave činjenicom da će više od dvije milijarde
Indijaca i Kineza odrediti ekonomsku budućnost našeg
društva, EU države se grčevito drže zastarjelog
društvenog modela - upravo toga previše pristojnoga
socijalnog društva.
Nevjerojatno, ali istinito: jedna EU
država kao što je Njemačka investira 2/3 svoga
državnog proračuna od 290 milijardi eura u socijalna
davanja i dužničke usluge. U Njemačkoj ca. 60 %
biračkog tijela direktno ili indirektno profitira od
države. Prije svega zahvaljujući preopterečenom
socijalnom sigurnosnom sistemu koji kao posljedicu ima
državno zaduženje 2,5 puta veće od BDP-a. Nekadašnji
socijalistički ministar privrede Wolfgang Clement
izjavio je nedavno da su to "ispadi, koji će teško
opteretiti sigurnosni sistem slijedeće genereacije,
koji javne djelatnosti tjeraju u spiralu zaduženja
zbog čega one neće biti u stanju kontrolirati buduće
izazove naše zemlje".
Što vrijedi za Njemačku, vrijedi i za
cijelu EU. Stalno proširenje socijalnih davanja
građanima - i onima koji nisu uistinu potrebiti -
stalno povečanje prelijevanja novca u socijalu, doveli
su EU na rub fiskalne propasti. Financijske obaveze
socijalne države u korist njezinih teško razmaženih
birača daju se ispuniti samo putem eskalirajućeg
zaduženja. Jahanje je to na tigru, koje će tragično
završiti u onom momentu kada tržište kapitala ne bude
više htjelo posluživati nezasitnu glad EU-država.
Taj je razvoj doveo do brisanja programskih razlika
između socijaldemokrata i građanskih političara, isto
kao i u Hrvatskoj. Doduše, nova građanska vlada u
Njemačkoj obećava svojim građanima smanjenje poreza,
ali u svom napuhanom budžetu ne vidi nikakav
potencijal za uštedu. Naprotiv - i ona nadograđuje
socijalnu pomoć. Brojke na satu zaduženja vrte se u
međuvremenu tako brzo, da prijete požarom. Isto se će
se dogoditi i Hrvatskoj.
Pametni ljudi uče na tuđim grješkama,
budale na svojim vlastitim. Europa nije ništa naučila
iz iskustva komunističko-socijalističkih zemalja, gdje
je prelijevanje novca iz fonda u fond bila uobičajena
praksa, a Hrvati su zaboravili kako im je stvarno
bilo.
Kakvu ulogu u toj uistinu opasnoj
situaciji igra EU?
Ona predstavlja idealiziranu točku
kojoj se pribjegavaju svi političari koji su izgubili
svaku vezu sa stvarnošću. Umjesto da kod kuće
reformiraju propali politički model, političari
pojedinih država i eurokrati zajedno se trude
socijalnu državu postaviti na internacionalnu razinu.
Usklađivanjem europskog socijalnog i ekološkog
standarda i time povezanom samoizolacijom na van,
političarima Njemačke, Francuske, Italije i Engleske
uspjeva isključiti nepoželjnu tržišnu utakmicu unutar
EU.
Europska super država, slika je
nacionalne države. Ona svoj smisao nalazi u
preraspodjeli - bilo u uslugama avanturističke
socijalističke poljoprivrede ili pod parolom
regionalnog razvoja. Lisabonski ugovor zaklinje se na
"solidarnost" unutar članica i osigurava Brislu više
kompetencije u području zaštite okoliša, zdrastva,
socijale i vanjske trgovine.
Noviji napadi EU na porezni sistem i
bankovne tajne u Švicarskoj, objašnjavaju se upravo
tom pozadinom. Kao ne članica, Švicarska, zemlja u
srcu Europe, drsko izbjegava "trud harmoniziranja" EU,
a time i planiranja uvjeta natječaja na najnižem
mogućem nivou. Bazirani na socijalnim obavezama
države, okvirni uvjeti EU prostora ne mogu se
napraviti atraktivnim. Stoga se okvirni uvjeti
alternativnog prostora pokušavaju napraviti
neatraktivnim. Bilo u Švicarskoj ili u Indiji i
Azijskim državama.
Socijalna država je utopija
Nedavno je Njemačka proslavila 20
godina od pada berlinskog zida. Ujedinjenje Njemačke
predstavlja interesantan primjer za logiku EU
socijalne države. Nakon raspada socijalizma zapadna je
Njemačka stajala pred problemom kako integrirati jedno
privredno opustošeno područje sa 16 mil stanovnika. U
ono je vrijeme istočna Njemačka trebala privredno
dostići zapad, što se moglo postići atraktivnim
investicijskim uvjetima, niskim porezima i minimalnom
birokracijom. Ali, razmaženim građanima zapada, takva
konkurencija unutar vlastite zemlje nije bila
atraktivna. Zato su se odlučili napuhanu zapadnu
državu izobilja, jednostavno preslikati na istočni
dio. Prijedlozi za posebnu privrednu zonu bili su
elegantno gurnuti u stranu. Rezultat je poznat.
Zapadni dio je samo još nekoliko godina mogao zadržati
svoje izobilje, a istok je postao stanovništvom
opustošena industrijska pustinja čiji su stanovnici
dobrim dijelom umirovljenici i primatelji socijalne
pomoći.
Dok razmahano tržište Azije iz
siromaštva diže milijune ljudi, kvaliteta života naglo
raste i omogućava nastajanje novog srednjeg društvenog
sloja, tvrđava Europa se zabarikadirala u socijalnom
muzeju. Odavno je očevidno da je socijalno-ekonomski
politički model zapadne Europe propao. No, nedostaje
snage za priznanje realnosti. U Europi se rađe
koncentriraju na zabranu reklamiranja alkohola ili
starih svjetiljki, spašavanju industrijskih poduzeća
subvencijama i velikim narudžbama, i kupnju građanskog
mira neodrživim socijalnim obećanjima.
Dok u Indiji i Kini građani oko svojih vlada grade živo civilno
društvo, Brisel se razvija u jedan dekadentan centar lobista i svakojakih
manipulacija. Nakon što su EU države, prije svega Španjolska i Velika Britanija,
teško pogođene zadnjom krizom tržišta nekretnina i financijskom krizom, model
države izobilja se urušava i približila svojoj propasti.
I baš u to vrijeme Hrvatska bi trebala
pristupiti toj i takvoj Europskoj zajednici! Doduše,
sličnosti su nam velike. Hrvatska se još nije riješila
socijalističkog načina razmišljanja "da se država mora
brinuti za čovjeka", a EU ga je usvojila u vrijeme
izobilja koje je nastalo na temelju ne
socijalističkog, nego kapitalističkog načina rada i
razmišljanja.
Izjave poput one don Grubišića da će "riješiti
zapošljavanje, odnosno pravo na rad, pravo na dom i
pravo na građansko dostojanstvo", isprazne su
riječi, jer ta prava ni do sada nisu bila osporena.
Treba riješiti problem gdje naći radno mjesto, ako ne
postoji proizvodnja? Pitanje je, tko će investirati u
bilo kakvu vrstu proizvodnje, ako država propisuje
zakone koji poduzetnicima uskraćuju slobodu personalne
politike? Ako namješteniku nije moguće dati otkaz bez
da se odmah svi pobune i izađu na ulice, onda će svaki
razuman poslodavac nastojati raditi s čim manje ljudi
i s ugovorima na određeno vrijeme. Jer on je taj koji
snosi riziko poslovanja i mora imati mogućnost brzog
reagiranja na tržišnu situaciju.
Političari bi dobro uradili kada bi tu
realnost primili na znanje i prilagodili joj svoje
postupke. Država se mora maknuti iz javnih usluga,
mora razgraditi birokraciju, smanjiti poreze, mora
štedjeti u vremenima koja su dobra, da bi u teškim
vremenima mogla investirati i pokrenuti privredu.
Država mora osigurati infrastrukturu koja će olakšati
proizvodnju i komunikaciju, a socijalu ograničiti samo
na stvarno teške slučajeve. Potrebni su hrabri koraci
naprijed, nikako unatrag u socijalističko-sklerotičnu
prošlost.
Piše: Dunja Gaupp |
