Poštovani suborci moga brata Velimira Đereka Sokola
Poštovane obitelji poginulih hrvatskih vitezova
Gospodine gradonačelniče Penava, poštovani uzvanici.
Stojim danas ovdje pred vama, na
Sajmištu, u Vukovaru, mjestu pogibije moga jedinog
brata Velimira Đereka, jednoga od zapovjednika obrane
Sajmišta, sina jedinca majke udovice, neoženjenog
mladića, koji nikoga nikada nije mrzio. Dvadeset i
šest godina mu je bilo tek! S njim je poginula i
čitava linija njegova neostvarenog potomstva! Njegova
žrtva bila je potpuno čista. Sime hrvatskog naroda,
sebe, žrtvovao je za Hrvatsku, umirući na ovome
mjestu, na zdencu (žedan kamen na studencu), dok je
umivao od baruta i zemlje svoje umorno i bijelo lice.
Ponosna sam, kao i u ono vrijeme "Dana ponosa i slave", kad su
se Grad i Sokol, jedan i drugi, rame uz rame borili junački znajući da je to
Savez dubok ko Dunav i čvrst ko Biokovo. Stoga sam zahvalna Sokolovim suborcima
pripadnicima 204. brigade i HOS-a, zatim svim Vukovarkama i Vukovarcima,
Gradskom vijeću Vukovara, napose gradonačelniku Ivanu Penavi, kiparu Dubravku
Dujiću Dunji, što su založili i dali svoj obol da vukovarski heroj, Velimir
Đerek Sokol, dobije ovaj veličanstveni spomenik, kakav i zaslužuje spomen na
njegovu žrtvu. Nadam se da ću u ovome času, ispunjena tugom i ponosom, uspjeti
suspregnuti suze (jer suze mi ni moj pokojni Sokol ne bi odobrio) i da mi nećete
zamjeriti što ću zbog uzbuđenja koje me također prožima, pročitati ovo što mi
leži na srcu, što je krik moje najdublje intime.
Tempus fugit! Vrijeme prolazi!
Dvadeset i pet je godina prošlo od onoga poziva,
jednoga vrelog ljetnog dana 1991. godine, još tako
živog u sjećanju, kada me moj Vele, moj Sokol, a
usuđujem se reći da nije samo moj, jer on je bio
simbol svih domoljuba, nazvao i rekao: "Sestro, ja
odlazim u Vukovar"! " Vukovar, zašto u Vukovar?" S
jedne strane ostala sam zatečena, a s druge nimalo
iznenađena! Ipak sam ga sebično pokušala odgovoriti. A
on, onako hrabar, lijep i stasit kakav je bio, reče:
"Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića,
već na njezinim granicama!"
I dalje ga pokušavajući razuvjeriti da tamo nema "nikog našeg"
(misleći na rodbinu), da će poginuti rekao je: "Sestro, kako nema? Sve su to
moja braća!" (Dakako, misleći na sve Hrvate, ma gdje oni bili). "Neka poginem,
što ima veze, netko mora, ali za Hrvatsku." Potpuno svjestan cijene i cilja, iz
udobnosti sjaja i luksuza mramornog hotela zagrebačke Esplanade, čovjek ispred
vremena, intelektualac, poliglot, dragovoljac, a ne bojdžija, idealist, hrvatski
idealist, zalupio je vrata lažnom sjaju i hedonizmu metropole, odgurnuo od sebe
tzv. urbane kukavice, zaboravio u mah svoju majku, svoje sestre, svoje
prijatelje i sve lijepe žene koje su ga tako voljele i vinuo se visoko, iznad
svih obzorja, na put bez povratka i sletio, s krunicom oko vrata, u pakao
Vukovara.
Ni od koga tjeran, ni od koga mobiliziran, već od Domovine
pozvan. Domovine, čuj Domovine?! Da, Domovine, dragi prijatelji! Domovine! Kako
to danas nestvarno, ali gordo zvuči, baš kao i fra Pavlu Rovinjaninu kada je
prije gotovo četiri stoljeća posjetio Sokolov imotski zavičaj. Na upit jednome
subratu u imotskom samostanu na Prološkome blatu, subratu koji inače bijaše vrlo
učen i talijanski đak, s mogućnošću uživati u sjaju Rima ili slavi katedre na
nekom od talijanskih sveučilišta, zašto se vratio pod nevolju i jaram turski,
odgovara na njegovo golemo čuđenje tako jednostavno, s dvije riječi - "Domovina,
oče"!
Da, dragi prijatelji - Domovina,
Domovina Hrvatska! Na njezin se zov Vele, moj Sokol, bez okolišanja i
kalkulacija odazvao i darovao njezinoj opstojnosti. Zašto je tako učinio? Ne iz
obijesti i hira, već kako bi rekao još jedan njegov veliki zavičajac, pisac
Ujević, zbog toga što mu Hrvatska nije bila prazna fraza već ".misao i
osjećanje, unutrašnja vrijednost, duša." Zbog toga se mogao otisnuti na branik
Domovine, u Vukovar i sa svojim sokolovima hrabro i prkosno stati pred
velikosrpsku aždaju, polomiti joj zube, ugasiti rigajući oganj!
- No, je li to još uvijek ona ista Domovina u koju je svoju mladost, svoje
bivstvo utkao???
- Je li to ova Domovina koja prezire svoje najbolje, najhrabrije sinove koji
su udarili zlatne temelje i tjera ih da dižu ruku na sebe???
- Je li to ova Domovina za koju su oni spremno život dali, a u kojoj se i sama
riječ spreman iz rječnika progoni?!
- Je li to ova Domovina koju lijevi besprizorno rastakaju i krčme, a takozvani
desni nemilice trže?!
- Je li to Domovina u kojoj se njezini tvorci bezobzirno blate, a oni koji su
je rušili i nisu je htjeli, bahato razmeću i ohole?!
- Je li to Domovina koja svoje junake zaboravlja i briše, a oni koji su onda
po njoj palili i silovali sada to ponovno na perfidan način čine?!
- Je li to, konačno, slučajna država?!
Ne, to nije Domovina za koju je Sokol
umro, ni slučajna ona nije, ni bludnica koja se
razdaje, već, kako Drago Ivanišević pjeva ".Hrvatska
nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ koju
naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi
i ono dublje s Hrvatskom me veže, s Hrvatskom
Hrvata.".
Stoga nema mjesta malodušju, niti je upitno je li sve to imalo
smisla, je li vrijedilo za Domovinu mrijeti!? Da, vrijedilo je, jer njemu
Horacijeva sentenca (Dulce et decorum est pro patria mori) "Slatko je i lijepo
za domovinu mrijeti" nije bila tek šuplja fraza, već životno geslo i sigurna sam
da bi Sokol, unatoč svemu, opet pod stijeg obrane prvi kao i nekada stao.
Da, vrijedilo je, jer bez obzira što, matoševski rečeno,
"Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al ne nađe štrika za toliko Juda", ipak
imamo Hrvatsku! Da, vrijedilo je i ništa zato što opet ".nad nama pletu neke
čudne niti, (i) Hrvat je opet tako teško biti."!
Bez obzira na sve nesavršenosti i mane, da, vrijedilo je, jer je
Sokol imao srce, a dok je srca bit će i Kroacije! I zato vas danas posebno
molim, odajmo počast, ne samo mome SOKOLU, mome VELI, već svim hrabrim ljudima,
zato što su zalog naše slobode, zato što su pronašli smisao u onome uzvišenome,
sublimaciji naših pojedinačnih ideala - u DOMOVINI HRVATSKOJ, dragi prijatelji!
I nikada ne umire Sokol i njegovi
ideali, ne, nije on mrtav, jer, kako prekrasno sriče pjesnik Antun Mladen
Vranješ, to "Ti samo misliš da sam mrtav Majko, Ovo ja samo spavam, Ništa meni
nije..Nisam mrtav, Samo sam zemlju zagrlio, i to je moja mjera i moja vjera!"
Da, dragi prijatelji, zemlja Hrvatska,
nju Sokol grli, to je njegova i mjera i vjera, luč u mrkloj noći, dar od Boga
dan, cvijet istinit i nepatvoren, krvlju i žrtvom zaliven. Istina je to jedna i
jedina i ništa je promijeniti ne može, ni ubiti, samo je zlobnici ocrniti hoće,
ali im to nikada, nikada nećemo dozvoliti, ne samo radi svoga Sokola, moga i
našega brata Vele, već zbog svih onih hrabrih domoljuba koji život položiše za
jedinu nam HRVATSKU!
Stoga klonuti ne smijemo, malodušju mjesta nema, ne, ni predaje
nema, jer Vele, moj Sokol, naš Sokol i njegovi Sokolovi, s nebesa skupa kliču
stihove pjesnika i generala Tolja: ". Jedina Koju se ne zaboravlja: (naš)
amanet, oporuka, znamen i Amen"!
Sajmište,
Vukovar, 25. lipnja 2016.
Rajka Mikulić, sestra p. Velimira Đereka Sokola
|