Hrvati Vukovara i okolice očajni su, ne, dakako, zbog te
zastave, pa ni zbog implicitne poruke toga čina, koliko
ponašanjem hrvatske vlasti u posljednje vrijeme.
Premijer Zoran Milanović sve intenzivnije ratuje protiv
tamošnjih branitelja i Hrvata uopće. Kad branitelji
uklone ćirilične natpise s institucija, premijer u
noćnim akcijama i pod nevjerojatno jakom policijskom
zaštitom šalje nove ploče i postavlja ih, pa cijele
zgrade s kordonom policije i metalnim ogradama vizualno
Vukovar pretvaraju u grad koji je na rubu opasnoga
sukoba.
Kakav to mora biti čovjek i kakav mora
biti političar da s tolikom dozom sadizma svakoga dana
baca šaku soli na vukovarsku ranu? Zoran Milanović
raspolaže represivnim, ideološkim i informativnim
aparatom, te bez problema može, silom, kad već ne ide
milom, ostvarivati svoje zamisli koje mogu dovesti i
do krvoprolića. Naivno se mislilo da ako on baš i nije
samosvjesni Hrvat, da je barem čovjek koji će imati
razumijevanja za žrtvu Vukovara, za neopisivo
stradanje i svu prolivenu krv i osjećaje preživjelih.
Na žalost, pokazalo se da na njega,
premda je hrvatski premijer, sve to nema osobit
utjecaj. On nije branio ni Vukovar ni bilo koji drugi
djelić napadnute Domovine, nitko njegov nije stradao,
nije ništa izgubio tijekom srpske agresije, a osim
toga odgojem i obrazovanjem nije se identificirao s
hrvatstvom, Hrvatskom, njezinom poviješću i vjekovnim
težnjama naroda da bi sada Vukovar promatrao imalo
drukčije od bilo koje zemljopisne točke na zemljovidu.
Pri uvođenju ćirilice hladno se poziva
na Ustav. Čak i kad pritom ne bi jednostrano i
neistinito tumačio Ustav, njegova opsjednutost
legislativom bila bi krajnje suspektna. Kad mu, naime,
zakon ne odgovara, isti ga dan mijenja, kao u slučaju
Perković. Riječ je, naravno, o drugom sindromu, o
njegovoj manijakalnoj potrebi da Hrvatima u Vukovaru
ubije svaki ponos i sjećanje na istinu od prije 22
godine, da političko, ideološko i moralno stanje u tom
gradu vrati na ono kakvo je bilo u bivšoj državi, pa i
na gore od toga, i da se, koliko je u njegovoj moći,
izbriše povijest te da se ne zna tko je ubijao, palio,
rušio i pjevao o klanju Hrvata.
Situacija u Vukovaru danas ne ostavlja
nikakve moralne dvojbe: bolje je biti i nesretni Hrvat
u tom gradu nego sadistička, totalitarna svinja.
Ćirilica ne smeta Vukovarcima kao pismo, nego kao
simbol zla. Vlast ponavlja da ćirilica nije kriva što
je pod njome netko ubijao. Ali ni riječi iz, inače,
divnog hrvatskog pozdrava "Za dom spremni" nisu krive
ako je tko, izgovarajući ih, činio nečasna djela. Pa
ipak ista vlast ognjem i mačem zabranjuje taj pozdrav
i progoni sve koji ga izriču. Kriterij nije teško
razaznati: sve što je hrvatsko, suspektno je.
Kao refleksija događaja u Vukovaru,
prošloga vikenda dogodilo se uklanjanje ćiriličnih
natpisa u više malih mjesta po Hrvatskoj. Ćirilica je
tako skinuta u Krnjaku i Vojniću kod Karlovca, u
Biskupiji kod Knina, u Udbini... Jedva su anacionalni
hrvatski vlastodršci i njihovi podrepaši dočekali taj
niz kako bi po tipično komunističkome obrascu
sotonizirali i dehumanizirali vlastiti narod - Hrvate.
Metoda je već viđena u bližoj i daljnjoj prošlosti.
Za razliku od Vukovara, još se ne zna
tko je to učinio u manjim mjestima. Možda i jesu
branitelji, ogorčeni ponašanjem vlasti u Vukovaru, ali
možda su i neki tajni aktivisti vladajućih. Kada je
Marko Perković Thompson pjevao prije nekoliko godina u
Pazinu, tamošnje vlasti sve su činile da ga spriječe.
Jedan je građanin prije koncerta postavio bombu u
dvoranu te su vladajući odmah u tom činu dobili
potvrdu svojih apriornih optužaba na račun M. P.
Thompsona sve dok se ubrzo nije ustanovilo da je
bombaš IDS-ov aktivist i ljuti protivnik Thompsona.
Kada je osječki novinar Drago Hedl
obznanio da mu prijete smrću SMS-porukama, onda je po
skovanom stereotipu krivnja trebala pasti na Branimira
Glavaša, međutim otkriveno je da je autor prijetnje
njegov suradnik i prijatelj, amnestirani i
samodeklarirani ubojica, plaćeni svjedok protiv
Glavaša, čovjek na plaći u MUP-u, Krunoslav Fehir.
Kada su početkom 90-ih srpske tajne
službe u tajnoj operaciji Labrador minirale Židovsku
općinu i groblje u Zagrebu, mržnja i bijes trebali su
biti upućeni prema Tuđmanu i netom proglašenoj
hrvatskoj državi. Poanta je, dakle, u tome da ništa
čudno ne bi bilo u mogućnosti da su se svi ovi izgredi
s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti.
Ne bi bilo prvi puta da vlast ili neki moćni krugovi
sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara.
Piše: Ivica Marijačić, Hrvatski
tjednik
|
