POVIJEST NA UDBINIM IZVORIMA
Naši arhivi puni su izvornog
materijala koji je nastao da se prijašnji sustav
opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i
sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili.
Naše knjižnice pune su literature o
tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od službene
vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što
bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava.
Onome koji danas želi pisati
znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura.
Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati.
Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su
faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo
mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa
napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano
zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre u jednom
samostanu znaju da su negdje zazidale arhivsku građu,
ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u
mnogim župnim spomenicama istrgane su ili izrezane sve
stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i
poraće.
Ne tako davno čitao sam jedan stručni
rad o tzv. križarima poslije rata. Imao sam slučajno
uvid u neki udbaški materijal i uočio kako se i
današnji povjesničar služi tim materijalom kao
mjerodavnom izvornom građom. Ne postavlja u pitanje
temeljne zadaće Udbinih agenata. Jedino što je u tim
materijalima zabilježeno o nekim ljudima i događajima
jest to što je Udba ostavila u svojim arhivima, tj.
zašto ih je pratila, ometala u radu i osudila.
Jedan me arhivski djelatnik razveselio
kada mi je dostavio sudski dosje našeg ubijenog
svećenika. Doznao sam dosta o tom svećeniku iz
razgovora s njegovim kolegama pa sam mogao donekle
shvatiti kakav je bio. U sudskom dosjeu pak sve je
tako složeno kao da je čudno što ga i prije netko nije
ubio. Ima dosta ubijenih ljudi o kojima nam je
sačuvano samo ono što je u arhivima Udbe i
partizanskih sudišta. To što je sačuvano pisano je
mnogo puta tako da ostane neko obrazloženje za
ubojstvo. Dobar dio građe koja je otkrivala pravu
istinu sustavno je uništavan. Nažalost i nakon
uspostave samostalne hrvatske države!
UDBINI SURADNICI
U našem tisku objavljena su imena
Udbinih suradnika. Tko zna kako su ti ljudi došli na
popis suradnika?! Neki je na taj popis stavljen samo
zato da mu se napakosti jer nije htio surađivati kako
se od njega očekivalo. Zašto nije objavljena struktura
Udbe i njezini nositelji da vidimo s kime su to
suradnici morali surađivati i kako se ta "suradnja"
odvijala?
Tako našem povjesničaru s stoje na
raspolaganju brojni izvori i velika literatura koji
veličaju vrijeme komunističke vladavine i sotoniziraju
one koji se s njome nisu slagali. Izvori i literatura
koji bi tu vladavinu postavljali u pitanje ili nisu
napisani ili su uništeni.
Kako onda
spasiti povijesnu istinu?
Krajnje je
vrijeme da se ispitaju još živući svjedoci. I u njih
se uvukao strah pod kožu pa se boje reći i ono za što
nemaju razloga. Pitao sam jednu ženu, koja je bila
zajedno u zatvoru s popom Franom Biničkim, kako su s
njima postupali u gospićkom zatvoru 1945. godine.
Odgovorila mi je da se o tome ne smije govoriti. Bilo
je to 1996. godine, godinu dana nakon "Oluje". Žena je
rođena 1900. godine (imala je dakle 96 godina!). Bila
je na pragu vječnosti, ali strah od "narodnog suda"
još je nije bio napustio.
KAKO SPASITI
POVIJEST...
Na pitanje kako spasiti povijest moglo
bi se odgovoriti da je potrebno učiniti dvije stvari.
Prvo, treba saslušati što prije još
preživjele svjedoke događaja. Njih svakim danom ima
sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Time bi se
moglo čuti i "drugo zvono", pored onog Udbinog i
partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo
svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su
vijesti često dolazile iz nepouzdanih izvora i preko
loše obaviještenih prenositelja. Ne bi valjalo također
ako se sve iz postojećih arhiva i literature skroz
zanemari.
Drugo, potrebno je uspostaviti jedan
institut koji bi izradio jasne smjernice za pisanje
povijesti komunističke vladavine u nas. To je dobar
zadatak i kongresa naših povjesničara. Pojedinac sam
ne može savladati tako velik zadatak. Bez sumnje da je
svakom istraživaču povijesti 20. stoljeća na našim
prostorima potrebna uputa da znade kako su djelovali
sudovi u komunizmu, kako je usmjeravano školstvo, koja
je bila glavna uloga vojske i policije, i dr. Tek kada
se formuliraju jasni kriteriji po kojima je
usmjeravana i pisana povijest u vrijeme komunističke
vladavine, moći će se procijeniti zašto je pojedina od
spomenutih grana onako funkcionirala. Ne bi, naime,
bilo korisno pobijati sustavno svaki krivi podatak u
prijašnjim izvorima i literaturi. To ta vrsta pisanja
ne zaslužuje. U mnogim slučajevima to bi bilo nemoguće
zbog nedostatka podataka. Potrebno je dati jasne
smjernice za čitanje. Svakako bi svim znanstvenim
djelatnicima trebalo biti jasno da se spomenutim
izvorima i literaturi treba pristupiti veoma oprezno i
s jakom dozom kritičnosti.
... DA I NAS NE OKRIVE BUDUĆI
NARAŠTAJI
Naraštaj prije nas nije imao priliku
napisati objektivnu povijest svoga vremena. Ima za to
i ispriku jer je u tome bio trajno sprječavan. Na
današnjem naraštaju jest da spasi povijest od
ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti. Bit će
pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo
opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće
generacije ne prihvatimo i obavimo. Treba spašavati
povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena
iskrivljavana. Današnji naraštaj to treba učiniti u
onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se
postavlja kao važan zadatak koji trebamo učiniti da
nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo
učinili ono što smo mogli, odnosno što smo bili dužni
učiniti. Rekao je to svojim suvremenicima modruški
biskup Šimun Kožičić Benja. To jednako vrijedi i za
današnji naraštaj.
Na kraju treba reći da ne želim
obezvrijediti sve izvore i svu povijesnu literaturu
nastalu u vrijeme komunističke vladavine. Htio sam
samo reći da brojne izvore i povijesnu literaturu iz
vremena komunističke vladavine treba uzimati s velikom
dozom opreza i kritičnosti i da je ostalo mnogo
praznina koje još uvijek bar djelomično možemo
popuniti. Drugim riječima, dužnost nam je spasiti
povijesnu istinu. Ona je u mnogim segmentima bila
iskrivljavana. Ta tendencija nije ni danas nestala pa
je zadatak našeg naraštaja još veći.
Dr. Mile Bogović
(List
"MI" br. 6/2008.) |