|
Vukovar, grad potpuno uništen u srpskoj agresiji na
Hrvatsku 1991.g., raseljen, grad mrtvih, grad u kojemu
se vode još uvijek na stotine nestalih, kolona
prognanih, grad "djevojčice uplakanih očiju" - slike
koja je obišla svijet, grad kojemu je mržnja agresora
promijenila lice i istjerala pitome stanovnike, danas
još uvijek osjeća svu tragediju.
"Do srpske
agresije, Vukovar je bio dobar kao i njegovi
stanovnici, pitom kao i oni, lijep kao i oni, veseo
kao i njegovi stanovnici. A oni su bili isti kao i
on.. Vukovar su napadali ljudi koji su tvrdili da
Vukovar ne pripada svojim stanovnicima, nego pripada
njima. I počeli su ga oblikovati na svoju sliku i
priliku. Počeli su praviti svoj autoportret. Kad je
posao bio završen - grad srušen i uništen, nesrpsko
stanovništvo protjerano ili pobijeno, Vukovar više
nije nalikovao na svoje stanovnike; nalikovao je na
one koji su ga izvana ili iz samoga grada napadali"
(usp. Pavao Pavličić, Vukovar-100 dana poslije). |
"Gađali su nas, a mi smo bili samo djeca u autobusima,
koji su nas vraćali s mora. Ubili su djecu", s
preplašenim očima jecalo je vukovarsko dijete,
postavljajući pitanje: "Zašto nas ne vole? Zašto hoće
ubiti nas, djecu?" A onda tiho izricaše molitvu:
Proživljenu tragediju napada na djecu, tromjesečno
skrivanje u vukovarskim podzemljima i skloništima,
poginuli roditelji, rođaci, prijatelji, progonstvo,
odvajanje od roditelja, dugogodišnje progonstvo na
ničijem, konačni povratak, na ruševine grada koji to
više nije; duboko u srcu nose vukovarska djeca. "U
koloni su nas natjerali da podignemo ruke u zrak - na
predaju, a očima da gledamo u zemlju. Mislili su da su
nas pobijedili, a mi smo uzdignutim rukama molili - i
za njih".
Prvi susreti s djecom agresora, srpskom, u školi;
njih dvadesetak, a srpske djece nekoliko stotina.
"Tjerali su nas da kleknemo i dižemo tri prsta u zrak.
Vidjeli su to međunarodni promatrači. Nisu nam
pomogli. Bili smo im smiješni".
Opet strah i skrivanje u jadnim
stanovima u Vukovaru. "Je li to naš Vukovar"? "Zašto
nas ne vole?", i stotine drugih pitanja rojilo se u
glavama vukovarske povratničke djece 1998.godine.
Kamenovali su vlak s hodočasnicima. On je bio treći
vlak u Vukovaru od 1991.g.. Mladi su došli moliti za
mir, unijeti radosti, podijeliti bar jedan dan
vukovarsku stvarnost s njezinim stanovnicima, s
mladima. A onda na povratku srpska djeca kamenjem
obasiplju vlak.pogodili su kamenom djevojku u oko.
Opet nitko ništa ne zna...
Došli su i
maleni, bezbrižni. Rođeni su u progonstvu: u Hamburgu,
Beču, Berlinu, Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku,
neki čak u dalekoj Australiji: "Mama, tko je porušio
ovaj grad?" "Zašto moramo živjeti ovdje"? "Ovo je tvoj
grad, sine, ovo je Vukovar!", čuo se česti odgovor.
"On nije prestao živjeti. Mi smo ga sakrili u srcu,
sačuvali ga i vratili na njegovo mjesto - na Dunav i
Vuku - u Vukovar".
Povratnika sve više, djeca sve glasnija, potrebe sve veće, a zaposlenja nema.
"Mama, ja bih kruha! Ja bih marmelade! Ja bih čokoladu. Trebam olovku, drugu
bilježnicu, nove cipele, topliju odjeću. Zar nema ništa u Caritasu"? "Tata nema
posla, a bakina je mirovina mala. Strpi se...bit će bolje kad tata počne
raditi", čarobne su riječi koje pokušavaju odgovoriti na sva dječja pitanja.
Cvrkut dječjih glasića razliježe se trgom porušenog grada. Ispred sablasne
ruševine gradske kuće, na tisuće djece čeka sv. Nikolu. Tog sveca vole djeca.
Nosi im puno darova. I Vukovarska djeca ga čekaju s nestrpljenjem i
radoznalošću: "Hoće li nam donijeti nešto..?" Jednu mandarinu poslao grad
Dubrovnik po sv. Nikoli. Nema razočaranja: Djeca sretna što u ruci drže dar -
jednu mandarinu, idu kući.
"Djeco, uzmite više bombona", nudi gvardijan djeci na vjeronauku. "Zašto samo
po jedan?" "Ostavit ćemo i za sutra!" "Bit će bombona i za sutra", kaže
gvardijan. "A ako sutra ne dođete, nećemo imati više niti jedan, pa zato
ostavljamo da imamo i sutra slatkog u ustima". "Filipe, izaberi čokoladu", nudi
kuma svoje kumče. Mali Filip gleda u pod trgovine, stid ga podići oči, da mu
kuma ne pročita istinu u njima. Na ponovno nutkanje kume, Filip smogne snage i
kaže: "Kumo, mi ne jedemo čokoladu.."
Sav sretan ovogodišnji prvopričesnik, pred prepunom vukovarskom crkvom,
zahvaljuje Isusu, ponosan na tekst koji je sam napisao: "Isuse, hvala Ti što
imam dobre roditelje. Znaš, neki moji prijatelji nemaju tatu. Ubili su ga zli
ljudi. Dvoje mojih prijatelja nemam nikoga, samo staru baku. I njihove su ubili.
Ja sam tako sretan što imam i tatu i mamu. Hvala Ti! Ali molim Te", nastavlja
potiho "pošalji nam malo novaca da si kupimo kruha". Izgovoreno dječje HVALA,
nadjačao je jecaj ranjene Crkve; iz srca joj je iščupao stidljivo skrivenu
istinu vukovarsku: djeca su gladna kruha u Vukovaru ..Bože!
Hvala Vam, što putem dobrih ljudi ne
zaboravljate vukovarsku okrutnu dječju stvarnost. I
mala barbika je simbol dječje radosti - ako im se ona
dušmanski ne otima...
HVALA VAM!
fra Zlatko Špehar,
gvardijan vukovarski |
