Ipak, najvažnija je sličnost u ovomu: kad nakon dugog
niza godina konačno zavirimo i iza scene - i jedan i
drugi događaj iskazuju se poglavito kao svojevrsni
društveni opiti (socijalni eksperimenti). U njima
zakulisni redatelji društvenih događanja zapravo
ispituju otpornost ciljane (u ovom slučaju splitske)
javnosti na promjenu njezinih običaja i kulture: u prvom
slučaju javnog odnosa prema homoseksualnosti, a u drugom
- prema umjetničkom činu.
U ovoj splitskoj sredini ti običaji su
u oba slučaja - i u umjetnosti, i u homoseksualnosti -
bitno određeni manje ili više kršćanoskom kulturom,
starom otprilike sedamnaest stoljeća. Nju se ovim
opitima želi zamijeniti drugom i protivnom, koja se
obično označava 'lijevo liberalnom' (ali svatko je
slobodan okrstiti ju i tvrđe i točnije: 'urbanom',
angloameričkom, masonskom...). I još nešto: i iza
Ljeta i iza Parade stoji stranka pokroviteljica, koja
nije ni lijeva, ni liberalkna, već - barem na riječima
- 'demokršćanska'. Kako, zašto i pod utjecajem kojih
sila i silnica ta stranka 'radi u korist vlastite
štete' - vidjet će se iz ovih redaka.
Buka i praznoslovlje
Na početku priče o ovogodišnjem
Splitskom ljetu mali je broj ključnih osoba.
Nominalno, bio bi to HDZ-ov ministar kulture Jasen
Mesić, ali, kako se on čini isključivo stručnjakom za
podmorsku arheologiju, uputnije je imati u vidu
prethodnog ministra kulture Božu Biškupića i HDZ-ova
saborskog zastupnika i kazališnog redatelja Petra
Selema (treći i dugo vremena najvažniji lik trenutno
je u zatvoru u Remetincu). Njihov duh cijelo je
desetljeće i duže - preko intendanta i glumca Milana
Štrljića - određivao profil splitskog kazališnog
života 'i šire', u dobru i u zlu.
Pred ovo Ljeto ova skupina
izvela je dva ključna pothvata: prvi se zvao
'uklanjanje Duška Mucala', a drugi 'instaliranje Senke
Bulić' (ne, dakle, dirigenta Nikše Bareze, nominalnog
ravnatelja, koji je sporedan, već upravo spomenute
glumice i ravnateljica dramskog programa). Nisu se
ustezali ni od prevrata: prvi put u šest desetljeća
ministar kulture nije dopustio da intendant HNK Mucalo
bude i ravnatelj Splitskog ljeta, već je imenovao
svoga. Neka ne zbuni buka i praznoslovlje, koje se u
vezi s ovim prosipalo u uvijek dobro nadziranoj
javnosti, osobito u vezi s Mucalovim znanjima i
umijećima. Istina je, naime, uhvaćena u letu, negdje u
najvišim državnim političko-kulturnjačkim kuloarima, i
glasi: "Nije stvar u Mucalu, ovo je politička odluka'.
Ovo
'politička' znači ozbiljno, pomalo i prijeteće, a u
(slobodnom) prijevodu glasi: nije važno zna li Mucalo
svoj posao ili ne zna - pa i ministar kulture je, Bogu
hvala, ronialc po struci - već je važno što se njegov
gazda Kerum, pa onda ni on, ne uklapaju u odobreno
(umreženo, politički ispravno itd.) dvostranačje. Tko
odlučuje o tomu tko se uklapa, a tko ne? Nije važno,
čut će se - kad, tad il' možda nikad.
Posljedice za
uglednu kulturnu manifestaciju u šestom desetljeću
postojanja bile su u stilu Iljfa i Petrova: 'Ideje
naše, benzin vaš'. Bareza i gospođa Bulić daju ideje,
a Mucalo - htio, ne htio - osigurava logistiku i, što
je osobito tužno, novac. Kad se to proširi na prave
platiše, onda ispada: fini, urbani i metropolski
Zagreb izmišlja 'umjetničke' vratolomije koje normalna
publika mahom ne želi gledati, a kukavni i
'poseljačeni' Split plaća račune i kusa (ono što mu
baš i ne prija). Nakon operacije 'uklanjanje Mucala'
slijedila je operacija instaliranja rečene gospođe.
Senka Bulić izniman je primjerak faune koja naseljava
našu kulturnu metropolu. Moglo bi ju se predstaviti
kao mlađu, ali ništa manje 'puknutu' Mani Gotovac.
Pažljivijim čitačima znakova u oči upada njezina jarko
crvena šminka. Ona se u nekim normalnijim vremenima
smatrala znakom grotesnog izobličenja (u kazalištu)
ili pak raspada osobnosti (i odgovarajućim zdrastvenim
ustanovama), ali danas je - vidi sličnu crvenu šminku
Gordane Vnuk, ravnatejlice Eurokaza - znak
pripadanja... čemu?
Odgovor na ovo pitanje stiglo je
neposredno pred Splitsko ljetu u ženskoj rubrici
Slobodne Dalmacije.
- A, i vi ste porijeklom iz Ogorja? - rekla je
ljubopitljivo, pa i blagonaklono novinarka Slobodne
Dalmacije, neoprezno prizivajući vezu sa zavičajem
ozloglašenog splitskog gradonačelnika.
- Ne, ja pripadam svijetu - odgovorila je gotovo
uvrijeđeno gospođa Bulić.
Potencijalni gledatelji 57. Splitskog
ljeta već tog trenutka - pa i da ništa nisu znali o
gospođinu uraganskom učinku na mjestu donedavne
ravnateljice Pučkog narodnog učilišta u Velikoj Gorici
- trebali su znati što ih čeka na ovogodišnjoj smotri.
'Pederska estetika'
Počelo je
već festivalskim plakatom. U oči je odmah upalo golo,
muško i umjereno dlakavo muško poprsje. Kad je ono
navuklo (s)nježno bijelu baletnu suknjicu, postalo je
bjelodano da će festival biti u znaku snažne
nazočnosti pederskog čimbenika. I doista, jedini
redatelj, koji je u dramskom programu imao dva
naslova, bio je zagrebački kazališni redatelj i peder
Ivica Buljan.
(Ne treba
nikako podcjenjivati taj čimbenik, nije on tu slučajan
- ni u užem kazališnom, a još manje u političkom
smislu. Istaknuti hrvatski kazališni redatelj Vladimir
Gerić ne tako davno hrabro je i 'politički nekorektno'
ustvrdio da doista postoji nešto kao 'pederska
estetika'. Vidjet će se što je sve radila na proteklom
Splitskom ljetu.)
Dalje
spomenuto golo i umjereno dlakavo muško poprsje držalo
je u ruci violinu, a bijela je baletna suknjica bila
umrljana tintom i sličnim tekućinama. To je bila druga
prijeteća poruka gledateljstvu: vidjet ćete što ćemo
sve ovoga ljeta raditi umjetničkoj klasici! Bog da nam
oprosti, i vidjeli smo.
I konačno, na spomenuto poprsje nataknuta je ptičja
(galeblja) glava. Galeb je lijep kad je ptica, ali kad
se natulji na ljudsko tijelo - sa svojim oštrim
kljunom i prodornim okom - postaje neka vrsta
prijetećeg 'ptičjeg kentaura'. Cijeli plakat zapravo
podsjetio je na ona čudna poganska božanstva, Horusa
ili Thotha, o kojima jamačno na svojoj egiptološkoj
katedri govori dr. Petar Selem, a koja su tako
omiljena među sotonistima i masonima.
Plakat je odmah privukao pozornost pa
je jedna gospođa javila Slobodnoj Dalmaciji da ju je
ova ptičurina prepala. Odmah joj je odgovoreno da je
umjetnikov cilj i bio da plakat privuče pažnju, pa i
na način da nekoga prepaden. Znalcima je ovo odmah bio
dovoljan znak da i na ovom Ljetu - kao i kad
je općenito riječ o ovim umjetnicima, koji su rodom iz
Ogorja, ali 'pripadaju svijetu' - ne postoji pojam
'umjetničkog neuspjeha'. Sve što oni urade, uspješno
je već po definiciji. Čak i kad rastjeraju publiku,
oni kažu da je posrijedi bila 'uspješna provokacija'
(publike).
Fraktalni falusi
Festival je započeo Pochiellijevom
operom 'La Gioconda', kojom je dirigirao ravnatelj
festivala i hrvatski dirigent svjetskog glasa Nikša
Bareza. Ponovilo se isto što i lani s Verdijevim
'Otelom', prva predstava je, dijelom zahvaljujući
protokolarnim ulaznicama, bila puna, ali već na drugoj
gledalište je bilo poluprazno. Uz to je još lanjiski
auditorij sa 1260 mjesta smanjen na samo 722. Od
moguće 1.444 ulaznice prodano je samo 456. Opera je
pri tom stajala 800.000 kuna, iako je predstava rađena
u koprodukciji s riječim HNK-om. Lanjski 'Otello',
također koprodukcija s Tršćanima, stajao je debelo
više od milijun kuna. Maestro Bareza sa sobom je doveo
pjevače sa sjajnim akreditivima - sve sama milanska
Scala ili moskovski Boljšoj teater, ali samo na
papiru. Izgledalo je, recimo, kao da rumunjski tenor
Konstantin Nica, osim regularnog grla, ima i još jedno
rezervno, iz kojeg stvarno pušta glas, a i drugi su
bili tu negdje. I operna gala s istim stranim
solistima bila je bez poleta i sjaja. Otkud ovaj
(ponovljeni) neuspjeh - kad Splićani vole operu (neke
od njih gleda i više od 5.000 ljudi)?
Splitske
Prokurative jednostavno nisu za operu, mngo je na
njima 'propuha', a ni ozvučenja nikako da prorade, pa
i golemi trud i rad cijelih ansambala pada u vodu. Za
vrijeme izvedaba čuje se zveckanje posuđa i žamor iz
obližnjih restorana, u boljem slučaju, ili pak gromke
najave prvenstva Dalmacije u balotama i prave
sksplozije 'torcidinih' petarda, zbog kojih je maestro
Zlodre morao prekinuti izvedbu baleta 'Grg Zorba', u
gorem slučaju. Na izvedbi nježnog Intermezza iz
'Cavallerije rusticane' iz pustopašnog susjedstva
odjeknuli su zvuci Dina Dvornika 'Mo'š govorit kontra
mene i kontra cilog svita...'.
Ali, pravo lice
57. Splitskog ljeta i pun izraz nebrige oktroirane
Mesićeve ekipe na njegovu čelu za potrebe publike i
trošenje (poglavito gradskog) novca predstavio je
dramski program, sa svojih 'impozantnih deset naslova
i sedamnaest izvedaba. Među njima je bila stanovita
splitska amaterska družina pod imenom Fractal
Falus Theatre, koja je na svoj fraktalno-falusni
način donijela priču o svetoj udovici Juditi. Od 260
mogućih, prodali su 19 ulaznica. Predstavu Koltesa i
Salingera 'Me and Al' u režiji Iviced Buljana s
ravnateljicom Bulić i srpsko-slovenskim glumcem Markom
Mandićem, koji se nedavno 'proslavio' 'performansom' u
zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti - javnim
onaniranjem - dali su na engleskom (!) jeziku. Za
koga? Za 34 gledateljs s plaćenom ulaznicom.
U drugoj Buljanovoj predstavi
Euripidova 'Kiklopa' opet su, zbog razumljivih
redateljevih nagnuća, u prvom planu bili falusi, ali
sada ne tek u kazališnom imenu, već najdoslovnije!
Tijekom cijele izvedbe neki 'riječki' ili, bolje,
zapadnobalkanski Prle ili Mrle iz narkorokerske
skupine 'Let 3' uporno je i ustrajno,
također, da oprostite - drkao! Na kraju je na svoje
spolovilo nataknuo sliku predsjednice vlade Jadranke
Kosor i time je cijela stvar vraćena na svoje
polazište, o čemu će još biti riječi. Najfascinantnije
je što su se svi, i tada u splitskom Domu mladeži, i
poslije u uslužnim medijima, pravili da ne vide što se
događa na pozornici.
Vrhunac te dramske sprdačine o trošku
grada Splita (više) i hrvatske države (manje) bila je
predstava 'Satis sunt mihi pauci ('Malobrojni su mi
dovoljni'). Gospođa Bulić dovela je 'europskog' autora
Jeana Michela Bruyerea, koji je ne trepnuvši sprčako
300.000 kuna i napravio 'performans', koji su
gledatelji - 150 od mogućih 450 - napuštali nakon
deset minuta, jer se nije imalo što vidjeti. Prije
premijere pričalo se da rečeni Europljanin - koji, kao
i gospođa Bulić, jamačno 'pripada svijetu' - traži
razglas od 120 decibela, kao i ekipu prve pomoći, za
one koji to ne prežive. Srećom, netko mu je navodno
rekao da je to glazba mlaznjaka u polijetanju, koja
možda može razvaliti podrume Dioklecijanove palače, pa
od toga nije bilo ništa. Bilo je zato drugih
senzacija, koje bi ovdje bilo teško pobrojiti.
Ulaznice pri tom nisu bile ni malo jeftine (i do 130
kuna), pa su mnogi gledatelji tražili povrat novca.
Rumunjski redatelj Euripidove 'Hekube'
Felix Alexa, također europska veličina, tražio je pak
i dobio više tona crnog ugljena (!), kako bi
uvjerljivo dočarao zapaljenu Troju i to u povijesnom
prostoru antičke Salone. Binski radnici crkavali su na
ljetnoj vrućini udišući čestice ugljena, ali na
premijeri ništa od toga nije se vidjelo, a iza trećeg
reda - ni čulo.
Ukupna bilanca bila je da je na ovom
Ljetu prodano samo 5.500 ulaznica, gotovo
dvostruko manje od lanjskih 10.000, što znači stetu od
350.000 do 400.000 kuna, ali - zar ne reče i Bruyere -
njima su 'i malobrojni dovoljni'! Ali, važno je da su
gospođa Bulić i njezino brojno zapadnobalkansko i
europsko društvo bili zadovoljni. Danas-sutra oni će
nju pozvati u Francusku, Njemačku, Rumunjsku, Srbiju,
Crnu Goru, Sloveniju... o trošku tih drugih sretnih
država i gradova.
Jer, oni 'pripadaju svijetu' i
međunarodnoj kasti umreženih umjetnika, radi kojih se
- a ne radi publike - festivali i organiziraju i za
čije se račune i radni učinak ne pita.
HDZ pod 'starateljstvom'
U cijeloj ovoj priči najzagonetniji se
čini HDZ i posebno njegov kulturno-politički, ali i
sam državni vrh.
Nemoguće je, naime, da Mesić, Biškupić
i Selem ne znaju tko je Senka Bulić i koju će i kakvu
to kazališnu družinu ona dovesti u Split (u Veliku
Goricu ili gdje god ju puste). Nije teško
pretpostaviti ni da njihova predsjednica (stranke i
vlade) Jadranka Kosor baš ne obožava 'pedersku
estetiku' Ivice Buljana. Ne prija joj jamačno ni kada
nekakvi balkanski barbarogeniji i manijaci Prle, Mrle
ili Brle javno drkaju na sceni, a onda ju i
figurativno nataknu na .... da više ne spominjem što.
Pa zašto
onda svi oni puštaju da ti teledirigirani luđaci o
državnom novcu, kojim oni upravljaju, liječe svoje
mentalne probleme za koje postoje odgovarajuće
ustanove? I rade to na gotovo svakom Splitskom ljetu -
sjetite se samo Frljića i njegovih "Bakha", još jednog
silovanog klasičnog komada, koji je bio pod nos
serviran Ivi Sanaderu.
Zašto dakle, 'rade u korist vlastite štete'?
Nitko to sasvim točno ne zna, ali ima putokaza. HDZ,
dakle, uzdržava ove zgubidane zato što mora. Riječ je,
naime, o slavnoj 'kulturnoj hegemoniji ljevice'. Na
novinskom planu uzdržava je EPG, u elektronskim
medijima RTL, TV-Nova i dobar dio nacionalne
televizije. Ali zašto to mora HDZ kad on nije ni
lijevi, ni liberalan, već demokršćanski?
Netko je, dakle, to nekad Sanaderu, a danas i
Jadranki Kosor naredio. Ali tko to može naređivati
najvišim državnim dužnosnicima?
Pa, oni koji im naređuju i u svemu drugom.
Svojevremeno je (tijekom devedesetih) vodeći hrvatski
pisac o masoneriji dr. Ivan Mužić u svom eseju 'Tuđman
i masonstvo' posvjedočko kako je predsjednik zabrinuto
ustanovio da su mu ministar gospodarstva Nenad Porges
i mnogi drugi državni dužnosnici članovi masonskih
loža, u kojimam zajedno sjede i desni i lijevi, te
'primaju iste nadstranačke direktive'.
A direktive su uvijek iste - bilo da je riječ o
pederskim paradama ili kazališnim festivalima. I cilj
je isti: jednu kulturu milenijskih korijena zamijeniti
onom drugom, prodorna oka i prijetećeg kljuna koja,
kao one poludjele Hitchcockove ptičurine, nadiru kroz
sva vrata i prozore na kući...
Piše Domagoj
Barić
Hrvatski list 25.08.2011.
|
