Srbijanskim radikalima i srpskim liberalnim-demokratima zajednički je jedno - otklon od hrvatske države

Postavlja se pitanje nakon posljednjih istupa srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića i prof. dr. Dejana Jovića sa zagrebačkoga Fakulteta političkih znanosti ima li u njihovim pogledima na hrvatsku državu bitnih razlika? Prvi smatra da je suvremena hrvatska država nastavak Pavelićeve države, dok drugi da je Tuđman hrvatsku državu stvorio na lenjinističko-staljinističkoj interpretaciji marksizma kad je riječ o pravu naroda na samoodređenje, nasuprot vilsonijanskome, koje je smatrao nedovoljnim za rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja.

Srbijanskim radikalima i srpskim liberalnim demokratima zajednički je jedno - otklon od hrvatske države; jedni ju smatraju produktom ustaštva, a drugi na staljinizmu inspiriranome separatizmu. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić prošloga tjedna, govoreći "prognanima" u Banstolu na Fruškoj gori, rekao je da "bezumnici njihovo stradanje i patnju slave kao svoju pobjedu i dan kad su osnovali državu, koja im je ostala od Pavelića". Pritom je mislio na obilježavanje 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, 5. kolovoza u Kninu, i vojni mimohod koji je dan prije priređen u Zagrebu.

Srbijanski bi predsjednik trebao znati da hrvatski građani nisu nikakvi bezumnici i da ne slave dan osnutka države, 5. kolovoza, nego 25. lipnja, kad je u Hrvatskome saboru donesena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Takva je odluka uslijedila nakon plebiscitarno izražene volje hrvatskih građana na referendumu, mjesec dana ranije, ali svega onoga što je tome prethodilo na području Jugoslavije, napose dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji. Zatim da ne slave nikakvu državu koja je ostala od Pavelića, jer nakon njega nije ostala nikakva država, nego državu koja je nastala u povijesnoj borbi protiv raznih posizanja, pa tako i u borbi protiv srpskoga fašizma kojemu je devedesetih godina prošloga stoljeća bio cilj stvoriti Veliku Srbiju te na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava.

Spominjanje Pavelića na Fruškoj gori, granici s Hrvatskom, zapravo je u funkciji novoga zastrašivanja Srba od hrvatske države, da se ne vraćaju u Hrvatsku. Sve je u funkciji političke manipulacije sa sudbinama ljudi koje su srpski političari odveli sa njihovih ognjišta, a danas ih odvraćaju od povratka. To se radi gotovo na istovjetan način kako je to radila velikosrpska promidžba, tijekom okupacije znatnoga dijela Hrvatske. Tada je kod Srba u Hrvatskoj stvarano uvjerenje da nema zajedničkoga života u ustaškoj Hrvatskoj. Posljedica toga masovni je odlazak Srba, za što se danas optužuje hrvatska vlast da je provela najveće etničko čišćenje od Drugoga svjetskog rata, a pritom zaboravljaju da su upravo srpski vođe natjerali svoje sunarodnjake na odlazak.

Kao što je Milošević poticao Srbe u Hrvatskoj na odlazak s njihovih ognjišta, jednako ih danas Nikolić odvraća od pomisli na povratak, kad kaže da se tamo slavi država koja je ostala od Pavelića. Republika Hrvatska danas je članica EU i NATO-a i nema nikakve veze s Pavelićevom državom. Govoriti da je to država koja je "ostala od Pavelića", osim što ima za svrhu odvratiti Srbe, za krajnji cilj ima također stvarati frustracije kod Srba i trajno neprijateljstvo između Srba i Hrvata, dvije države, napose između Hrvata i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Da je riječ više od plašenju, svjedoči Nikolićeva izjava "oprostit ćemo, ali ne i zaboraviti". Tu sintagmu osamdesetih godina prošloga stoljeća prvi je javno izgovorio patrijarh SPC German i bila je u Hrvatskoj protumačena kao srbijanska prijetnja, što se u nadolazećim godinama krvavo obistinilo. Ta opetovana izreka iz Nikolićevih se usta danas ne može zbog toga razumjeti kao poziv na mir i suradnju, već kao nova prijetnja.

U Hrvatskoj ima onih koji u posljednje vrijeme intenzivno rade na poticanju sukoba i destabilizaciji hrvatsko-srpskih odnosa, naglašava se porast fašističkih tendencija, ističe nezadovoljstvo ostvarenim pravima srpske nacionalne manjine na raznim područjima. Sve to ima, u konačnici, za svrhu pokušaj povratka na ona ustavna rješenja koja su bila dana Srbima u Hrvatskoj u vrijeme socijalizma, kad su bili postigli status privilegiranoga naroda, kako u odnosu na većinski narod, tako i odnosu na nacionalne manjine. Osim toga i dalje je sve očitija tendencija stvaranja nekoliko srpskih država na prostoru bivše Jugoslavije, koje bi se u konačnici ujedinile i zaobilazno na tragu Memoranduma 2 stvorile Veliku Srbiju.

Nikolić i njegovi velikosrpski eksponenti žele se pod svaku cijenu domoći i svoje "države" u Hrvatskoj koju već imaju u BiH. U posljednje vrijeme često spominjana ćirilica, koja je i hrvatsko povijesno pismo, nije u funkciji očuvanja kulturne baštine i ravnopravnosti, jer se malo tko s njom aktivno koristi, već sredstvo, na razini simbola, u cilju obilježavanja u Hrvatskoj srpskih područja, projektirane srpske teritorijalne cjeline. Velikosrpski stratezi na taj način stvorili bi jedinstveni upravno-teritorijalni paradoks u svijetu - imali bi nekoliko svojih država. Netko će reći - kao da je riječ o vikendicama.

Sve to ima uporište u velikosrpskoj mitologiji, koju na poseban način čuva i SPC, po kojoj sve dokle sežu srpski grobovi prostire se Srbija. Hrvatska će se morati suočiti s pokušajem revidiranja povijesti koji dolazi sve agresivnije iz velikosrpskih krugova, a nema za svrhu objektiviziranje ideološke historiografije stvarane u vrijeme socijalizma, nego njezino još strasnije krivotvorenje. U to spada i novi mit o etničkome čišćenju Srba iz Hrvatske tijekom Oluje. Srbijansko vodstvo ima za svrhu mobilizirati stanovništvo, oživjeti prevladani projekt Velike Srbije bez obzira što je u prošlome stoljeću ostavio za sobom goleme žrtve tijekom stvaranja ili raspada dviju jugoslavenskih država.

U stvaranju klišeiziranih i ideoloških pogleda na suvremenu povijest, unatoč stanovitim svjetonazorskim razlikama sa srbijanskim predsjednikom, doprinosi uvelike i bivši savjetnik hrvatskoga predsjednika, ili kako su ga mediji predstavljali jedan od najutjecajnijih Srba, Dejan Jović, koji je s kvaziliberalno-demokratskoga polazišta u najnovijem broju zagrebačkoga časopisa "Politička misao" (10. srpnja 2015.) objavio članak "Lenjinistički i staljinistički izvori Tuđmanove politike samoodređenja i odcjepljenja".

Njegove su glavne teze da hrvatskom nacionalizmu nikada nije odgovarala demokratska Jugoslavija, da je Tuđman glede rješavanja nacionalnoga pitanja, odnosno prava naroda na samoodređenje i odcjepljenje, bio lenjinist i staljinist. U tome smislu u članku doslovce tvrdi da je Staljin neka vrsta "nepriznatoga oca hrvatske države". Uporište za takvu tezu nalazi s jedne strane u Staljinovim radovima (1917.) u kojima je tvrdio da "ugnjetenim narodima koji se nalaze u sastavu Rusije mora dati pravo da sami riješe žele ostati sastavni dio ruske države ili se izdvojiti u samostalne države", a s druge, u ciljevima Hrvatskoga nacionalnog revolucionarnog pokreta (HNRP), koji su osnovali hrvatski komunisti, između 1932. i 1935. Joviću je osnovno polazište za takve tvrdnje Tuđmanov intervju zagrebačkome tjedniku Polet (br. 415. i 416., 1989.) u kojem je, opisujući svoju političku poziciju, rekao da je hrvatski čovjek, marksist, revolucionar i povjesničar.

Iz toga izvodi tezu kako se Tuđman nije predstavio kao liberalno-demokratski reformator kojem je cilj srušiti autoritarni sustav i marksističku ideologiju, nego obrnuto kao marksist i revolucionar. "Hrvatska tranzicija u desetljeću u kojem je Franjo Tuđman imao dominantnu moć bila je konzervativna. Ona se čvrsto držala neostvarene prošlosti. S jedne strane, ideju državnosti nije samo temeljila na mitovima (...) nego je inzistirala i na tome da je putovanje u budućnost - zapravo: povratak u prošlost", tvrdi Jović.

U zaključnome dijelu članka navodi da je Tuđmana ona ista ideja zbog koje se pridružio KPJ - ideja rješavanja nacionalnog pitanja u okviru revolucionarnog koncepta "prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja" - vodila i prilikom formiranja HDZ-a. "U njenom programu vratio se na pozicije HNRP-a iz 1933., pokušavajući pomiriti ustaše i komuniste, Antu Starčevića, Stjepana Radića i Josipa Broza Tita...", tvrdi i dodaje da na hrvatske Srbe ne gleda kao na naciju sui generis niti kao dio vilsonijanske hrvatske nacije, odnosno hrvatskoga demosa, nego iz lenjinističkoga diskursa etnonacionalizma kao na dio "vladajuće nacije".

U tome kontekstu prema njihovoj pobuni, kako napominje, odnosi se kao prema "okupaciji" ili "agresiji", tretirajući ih isključivo kao sastavni dio "velikosrpskoga plana", odnosno nesamostalne agente Beograda". Ovo je bilo potrebno citirati kako bi se vidjele kojim je sve nitima to povezano s Nikolićevim diskursom i govorom eksponata velikosrpske politike koji se vole zagrtati liberalno-demokratskim ruhom. Sve izrečeno na tridesetak kartica teksta i sav Jovićev trud oko toga da proglasi Tuđmana lenjinistom i staljinistom slama se na hrvatskome Božićnom ustavu donesenom 22. prosinca 1990.

Može li takav Ustav donijeti Hrvatski sabor, u državi, kojoj je na čelu predsjednik, kojeg Jović opisuje kao sljedbenika lenjinizma, odnosno staljinizma? Može li izvorišne osnove tome Ustavu koji Republiku Hrvatsku projektira kao suverenu i demokratsku državu u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina (...) pisati netko tko nije liberalno-demokratski orijentiran, nego je u svojoj biti marksist i revolucionar, lenjinist i staljinist? Konačno, može li se prvi hrvatski predsjednik toliko pretvarati pa nakon što je u Hrvatskome saboru donesena Deklaracija o neovisnosti također bude donesena i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

Tuđmanov glavni krimen i za srbijanske radikale i srpske liberale je to što je stvorio hrvatsku državu, ali i to što se suprotstavio velikosrpskoj agresiji te vojno porazio korifeje Velike Srbije. To mu ne mogu oprosti ni pristaše jugoslavenske ideje. Zbog toga su ga spremni proglasiti i crnim vragom i svaku hrvatsku državu nazivati nastavkom Pavelićeve NDH, a hrvatske demokratske antifašiste, primjerice Hebranga, optuživati za kolaboraciju s ustašama.

Nakon ove digresije, Jovića moramo pitati: koju je svrhu imala "pobuna" Srba u Hrvatskoj? Je li Tuđman, kao predsjednik, tu pobunu trebao gledati radićevski mirotvorno, dopustiti da ga ustrijele, ili joj se trebao suprotstaviti? Zašto tu pobunu ne naziva oružanom pobunom, čiji su protagonisti ubrzo osnovali i svoju paradržavu u Hrvatskoj? Je li toj pobuni bila svrha liberalno-demokratska Republika Hrvatska, na vilsonijanskome tragu, i izlazak iz socijalizma, ili stvaranje Velike Srbije? Oružana pobuna i konstituiranje paravlasti na hrvatskome državnom prostoru nije bio nikakav simfonijski koncert, kako ispada iz Jovićeva opisa, nego krvava zbilja koja je imala za cilj okupirati i otrgnuti hrvatska područja na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Kad čovjek čita ove završne Jovićeve misli, pita se gdje je taj čovjek živio. Ili drukčije: jesmo li svi mi koji smo preživjeli srpsku agresiju i okupaciju, u kojoj su aktivno sudjelovali i današnji srbijanski čelnici, živjeli na nekome drugome planetu, pa nam sada prodaje srpsku pobunu potpomognutu JNA i Miloševićem kao nekakav idilični akvarel.

Nije Tuđman razotkrio da su Srbi u Hrvatskoj korišteni za "velikosrpske planove" i da su bili "nesamostalni agenti Beograda". To su svaki dan vrlo bjelodano, od balvan revolucije do proglašenja svoje paradržave, sami pokazivali. I sve to skupa nije počelo s Miloševićem, već na početku prošloga stoljeća kad su u zagrebačkome Srbobranu izašli s geslom - do istrage naše ili vaše, pa preko Svetozara Pribičevića, koji je na kraju spoznao svoje zablude, za razliku od suvremenih i današnjih protagonista velikosrpskih planova, koji se svojih političkih zabluda ne žele odreći ni pod kakvu cijenu, preko ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini itd.

Posljedica je svega gotovo sto krvavih godina kako bi održali jedan mit i na njemu sagrađenu suludu državu Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Jović danas, ni kad poistovjećuje Tuđmana i Miloševića, ni kad Tuđmana naziva staljinistom, ne govori ništa drukčije nego Nikolić. Za razliku od njega koji nastupa kao četnički vojvoda, on se umotava u liberalno-demokratski celofan koji pri svakome koraku šuška i otkriva namjere. Kad izvore zla vidi u hrvatskom nacionalizmu kojemu, kako kaže, nikada nije odgovarala demokratska Jugoslavija, jednostavno pokušava zamagliti povijesne činjenice. Jer demokratska Jugoslavija jednostavno nikada nije postojala.

Tijekom povijesti nikada nije bila u planovima srpskih političkih elita, ona je bila prije svega utopistička ideja nesrpskih naroda, ali i njihovo najveće razočaranje. Nakon svih iskustava ustrajati na Jugoslaviji može se samo s lenjinističko-staljinističkih, a ne vilsonijanskih pozicija. Jer ni lenjinistima ni staljinistima nikada nije bilo do istinskoga samoodređenja naroda. To najbolje svjedoči iskustvo SSSR i SFRJ. Zar upravo Tito, kojega Jović ustrajno povezuje s Tuđmanom, nije govorio da će prije Sava poteći prema Sloveniji nego će Hrvati ostvariti svoju državu? Kako se mogu predstavljati vilsonijancima oni koji nisu čuli podmukli tutanj, nakon što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obratila se upravo na tom tragu Hrvaticama i Hrvatima, poslije izborne pobjede?

Zar to ne upozorava da i dalje hodaju uokolo nas ljudi istih pogleda, ali sada pod liberalnim maskama, oni koji misle da Srbi u Hrvatskoj trebaju biti povlašteni i izdvojeni? Najava osnivanja ureda u Bruxellesu putem kojega bi se obavješćivalo EU o ugroženosti Srba u Hrvatskoj na svoj je način na tome tragu. Cinici će reći: Milanovićevo saborsko savezništvo s vođama SDSS-a nagrađeno je na kraju mandata na najbolji način. Kao što je zakonom zapriječena krađa i korupcija, jednako bi trebalo regulirati etnobiznis, koji može biti izvorom vrlo opasnih tendencija. I Nikolić i Jović, ako žele graditi bolje odnose između dviju susjednih država, morat će štošta promijeniti u svojim glavama, osloboditi se mitova, bilo da je riječ o Velikoj Srbiji ili Jugoslaviji. Je li to moguće?

Moram se na kraju sjetiti riječi uglednoga člana hrvatske akademske zajednice, ljevičara, koji nije pripadao nikakvim strankama i partijama, koji mi je više puta rekao: "Srbi se ne će nikada pomiriti s postojanjem hrvatske države, čekat će trenutak da joj zadaju odlučujući udarac". S time treba biti načistu, napose dok vojvode i kamuflirani demokrati, govore o prošlosti, kako bi nam pripremili novi pakao u budućnosti.

Marko Curać, Hrvatski tjednik, www.hkz-kkv.ch