Nakon podulje stanke, haško suđenje nedavno je ponovno
ušlo u naš medijski prostor putem izjave glavnoga haškog
tužitelja Sergea Brammertza. Prema njemu, Tužiteljstvo
Haškog suda, "sada kada je donesena prvostupanjska
presuda generalu Gotovini", više neće ustrajavati kod
hrvatske Vlade da se "dokumenti koji se odnose na Oluju
dostave u kontekstu postupka koji se vode pred sudom".
Podsjećam, riječ je o dokumentima pod tehničkim
nazivom topnički dnevnici, koji "dokazuju prekomjerno
granatiranje" Knina, što je za tribunal dio
"zajedničkoga zločinačkog pothvata" čiji je cilj bio
istjerivanje srpskog stanovništva s prostora tzv.
Republike Srpske Krajine.
Istodobno s Brammertzovom izjavom kroz ruke su mi
prolazili dokumenti koji se odnose na aktivnosti
vezane uz mirnu reintegraciju hrvatskoga Podunavlja,
do koje je došlo dvije i pol godine nakon Oluje.
U kojoj su svezi ti dokumenti s Brammertzovom
izjavom? Izravnoj! Oni naime dokazuju da su Srbi bili
spremni na egzodus i iz hrvatskoga Podunavlja, pa čak
i u slučaju da Hrvatska ne pokrene oslobodilačku
akciju.
Spomenuti dokumenti naime govore o otporu koji su
Srbi pružali prilikom ponuđenoga preuzimanja hrvatskih
dokumenta, a što je bio conditio sine qua non njihove
mirne reintegracije u hrvatsko društvo i državu. Odziv
za preuzimanje dokumenata u početku je bio neznatan, a
oni koji su pristali da ih preuzmu bili su
maltretirani. S tim u svezi Ured za civilne poslove
UNTAES-a proveo je u studenom 1996. istraživanje koje
je pokazalo da 64 posto Srba u hrvatskom Podunavlju ne
želi hrvatske dokumente. Isti UNTAES registrirao je da
je preko mostova na Dunavu već do sredine 1996. prešlo
približno 500 teretnjaka s "namještajem i drugom
pokretnom imovinom". Na temelju toga glavni tajnik
UN-a u izvješću Vijeću sigurnosti u srpnju 1997.
logički zaključuje da bi "brzo povlačenje UNTAES-a
dovelo do egzodusa Srba".
To kao i prethodni egzodus za vrijeme Oluje jasno
pokazuje da, kad je raspadom Jugoslavije postalo očito
da "svi Srbi" neće "živjeti u jednoj državi", oni u
tzv. RSK između Hrvatske i Srbije optirali su za
Srbiju. (Zašto te Srbe od početka nismo nazivali
optantima nego izbjeglicama?) Na to ukazuje cjelokupno
njihovo ponašanje koje se može svesti na: "Ne živjeti
pod šahovnicom!" Štoviše: "Ne živjeti s drugima!"
Sjeća li se još netko pilot-projekta UNTAES-a po kojem
su se prvi hrvatski prognanici vratili u selo Nijemce?
U tom trenutku iz Nijemaca je organizirano iselilo 40
od 48 tamošnjih Srba!
Stoga, u iščekivanju drugostupanjske presude
hrvatskim generalima, treba postaviti pitanje: Ako su
srpske namjere o iseljenju bile jasne svakomu pa i
glavnom tajniku UN-a i Vijeću sigurnosti kao osnivaču
Haškog suda, kako to da one nisu jasne njegovu
tužiteljstvu i sucima? Jer ako su Srbi samo zbog
"brzog povlačenja UNTAES-a" bili spremni na egzodus iz
hrvatskoga Podunavlja, onda je još logičnije da su se
odlučili na egzodus za vrijeme Oluje, do koje je došlo
nakon njihova odbijanja Plana Z-4, koji je bio jedna
od varijanata mirne reintegracije? Ako su glavni
tajnik UN-a i Vijeće sigurnosti "ušli" u razmišljanja
krajinskih Srba, onda je do toga mnogo lakše došlo
hrvatsko državno vodstvo. Pouzdano dakle znajući da će
Srbi od početka Oluje organizirano odlaziti, čemu
"udruženi zločinački pothvat" za njihovo
protjerivanje? Ima li načina da netko to posvijesti
haškim tužiteljima ili Žalbenom vijeću, koje će uskoro
odlučivati o sudbini generala?
Ljubomir Antić
Vijenac
Broj 474, 3. svibnja
2012.
|