Milorad Pupovac, dakako, mora biti krajnje rezerviran
prema tom prijedlogu jer sve drugo vodi u nove sukobe.
Ali se prešućuje da Srbi već i sada imaju ekskluzivni
status u odnosu na ostale manjine u Hrvatskoj, nakon što
se za posljednjih ustavnih promjena Pupovčev SDSS
odrekao dvostrukog prava glasa, koje inače imaju sve
ostale manjine, u korist svoja tri zajamčena saborska
zastupnika. Dakako, sve uz pomoć HDZ-a!
Srbiji se ništa ne može zamjeriti, ona
ima svoje nacionalne ciljeve. Ali što mi hoćemo?
Najbolji primjer jest otvoreno pismo predstavnika
hrvatskih institucija iz Vojvodine najvišim državnim
dužnosnicima Srbije i Hrvatske, u kojemu izražavaju
nezadovoljstvo djelatnošću srbijanskih vlasti koje je
usmjereno na razgradnju hrvatskoga manjinskoga korpusa
na sjeveru Bačke. To je pismo u Hrvatskoj gotovo posve
prešućeno! Ni jedan naš političar na njega se nije
osvrnuo. A činjenica je da su srbijanske znanstvene
institucije izravno uključene u stvaranje "bunjevačke
nacije", posebice SANU. Na posljednjim unutarnjim
izborima za članove Hrvatskoga nacionalnog vijeća
Tadićeva Demokratska stranka istaknula je listu "svojih"
Hrvata. Kako bi to bilo da za unutarnje izbore srpske
zajednice u Hrvatskoj HDZ istakne svoju listu "HDZ
Srba"?!
Cilj svega toga jest folklorizacija
Hrvata u Vojvodini, oduzimanje svake političke snage i
samostalnosti, što na kraju vodi u potpunu
asimilaciju. U Srbiji još ima mnogo Hrvata koji se
boje reći da su Hrvati. Dovoljan je samo jedan
incident uoči popisa i mnogi će se obeshrabriti. Zar
nije dovoljno da su Srbi na pravoslavni Badnjak u
Subotici pjevali "Bit će mesa, klat ćemo Hrvate"? Što
o tome kaže Josipović te njegovi savjetnici Jović i
Tatalović, ili Romana Vlahutin koja je zasjenila Joška
Paru? Je li i to dio pomirenja Srbije i Hrvatske?
Nas se uporno uvjerava da se sa
Srbijom moramo pomiriti kao Njemačka i Francuska. U
sklopu toga trebao bi ostati neimenovan inicijator
agresije na Hrvatsku i BiH. Josipović tako govori o
"konglomeratu loših politika", a Tadiću su krive
"politike devedesetih". U odnosima Njemačke i
Francuske jasno je gdje se rat vodio i tko ga je
počeo, a na suđenju u Nürnbergu ta je politika osuđena
kao i njezini predvodnici.
U slučaju Srbije do danas nije
odgovarao nitko iz vrha JNA, a Srbija ne priznaje
agresiju. Dapače, Srbija te generale štiti i prijeti
Hrvatskoj reciprocitetom budemo li ih mi proganjali.
Ne priznaje postojanje logora na svom području u
kojima su zatočeni i ubijani Hrvati, za ratni zločin
želi suditi Purdi kojeg je Srbija otela iz Vukovara,
odvela u logor i prisilila na priznanje. Londonski je
sud ustanovio u slučaju Ejupa Ganića da Srbija barata
političkim optužnicama, a Purdin slučaj također je
politički! Gdje je sad Josipović koji inače žestoko
brani Manolića i Boljkovca? Tadić pak nije vratio
gotovo ništa od obećanih dokumenata vukovarske
bolnice... Treba li još primjera da se u Srbiji ništa
nije promijenilo?
Branitelji i mnogi drugi krajnje su
iziritirani nečinjenjem hrvatskih vlasti,
prešućivanjem, poslušništvom prema van... Josipović i
Tadić idu u proces pomirenja na pogrešnim temeljima.
Oni mogu biti prijatelji i slikati se, dovoditi u
Zagreb cajke na crvenom tepihu, ali u stvarnosti to
pomirenje puca kao kokice u mikrovalnoj!
Zvonimir
Despot
Večenji list
|