|
U zadnje vrijeme izbacuju se demagoške sintagme, posebno
nakon presude Gotovini i društvu, o potrebi suočavanja
Hrvata s prošlošću.
Kao da se
radi o milijunima maloumnih tuka koji ne znaju što se
događalo, pa ih Vesna Teršelič, ili netko drugi od
mnoštva antiratnih profitera zamotanih u humano ili
humanitarno ruho, a zapravo produžetaka sasvim
određene jugosferske politike, treba podučiti.
Žrtve rata u toj su raboti sekundarne. Bitno je
suočiti priglupi neinformirani hrvatski puk s
prošlošću, e da bi se lakše 'proturila' tzv. politika
pomirenja.
|
Pretvaranje zločinaca u žrtvu
Naime, optimistični su oni koji kažu da se u takvoj
politici radi o niveliranju krivnje, dok se sve više
čini kako se radi o pretvaranju zločinaca i agresora u
žrtve. Gotovo neprimjećeno prolazi priča u kojoj Dodik
i društvo zdušno upozoravaju kako je zločinu nad
Bošnjacima u Srebrenici prethodio zločin nad Srbima,
da su Bošnjaci čačkali mečku i dobili što su
zaslužili, da su se Srbi tamo branili od njih. Ova
matrica već je primijenjena u Hrvatskoj, najprije na
primjeru Osijeka, potom Vukovara.
Naime, prije nego što je počeo proces protiv
Glavaša, njegov patološki obožavatelj Drago Hedl
godinama je pumpao priču o prijeratnim zločinima u
Osijeku nad Srbima, pa je masakriranje Osijeka logična
posljedica hrvatskih zločina nad Srbima, koje je potom
JNA i ostali četnički izdanci išla spašavati od
povampirenih ustaša.
Rezime:
Zapovjednik obrane grade robija u Zenici kao ratni
zločinac, dok za agresiju na Osijek te više stotina
mrtvih civila među kojima je više desetina djece,
nitko nije odgovarao. Nakon toga isti Hedl istu
matricu primjenjuje i na Vukovar, pa u dokumentarcu
"Posljednji rez" govori kako su agresiji na Vukovar
prethodili hrvatski zločini.
Za Vukovar
nitko nije odgovarao
Voja Stanimirović onda kreće širiti ovu priču po
beogradskim medijima na zgražanje svih koji su bili
svjedoci toga vremena.
Rezime: Za agresiju na Vukovar nitko nije
odgovarao, samo za Ovčaru.
(Usput, o Hedlu ću, kada se za to ostvare uvjeti,
iznijeti jednu stravičnu činjenicu iz njegove
biografije iz vremena komunizma, o kojoj za sada moram
šutjeti, jer bih bio krivično gonjen zbog nepoštivanja
Haškog suda.)
Dakle, na Srebrenici se u zadnje vrijeme primjenjuje
model već iskušan na Osijeku i Vukovaru gdje se ne
samo relativizira i izjednačuje krivnja, nego se
agresora pretvara u žrtvu.
U Vukovaru je ova perverzija otišla
tako daleko da se Purda, nakon "istorijskog" susreta u
Vukovaru između Tadića i Josipovića, kao i dr.
Bosanac, "procesuiraju" zbog sumnje u ratne zločine i
nesavjesno liječenje (!?), dok Stanimirović, koji je s
kokardašima konstatirao kako je palo zadnje ustaško
uporište - vukovarska bolnica, uživa sva materijalne,
zakonske i statusne blagodati države koju je išao
rušiti. No bitno je da se Hrvate nuka da se suoče s
prošlošću, i to na način kako je vidi REKOM, Savo
Štrbac, ili srpske obavještajne službe i njihovi
suradnici u RH.
Tzv. politika pomirenja samo je
nastavak rata drugim sredstvima: Srbija 2011. ista je
kao ona iz 1991., s ciljevima i temeljnim postulatima,
kao i u vrijeme Miloševića. Jedino se u Hrvatskoj
mnogo toga promijenilo. Došli su Mesići, Sanaderi i
Josipovići koji zdušno surađuju na tom scenariju.
Ivica Šola
Glas Slavonije, 04.05.2011. |