U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i
jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je
jedna morala nestati da bi druga mogla opstati. Za
većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije
bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost.
Iako su pripadali različitim organizacijama i imali
različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti
Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja
hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana.
Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi
želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju
nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof.
Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio
drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su
pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan
Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač
Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini
djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,
1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo
staviti politički u red ostalih država jedino po tome
što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je
ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".
Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim
desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije,
već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su
vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske
države, bez obzira na njihova ideološka i politička
opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim
proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih
krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i
desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene,
bilo ljevičare ili desničare.
Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv
NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu
prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku
državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države
Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom
Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana
s kojima su bili sklopili savez, dobivali su oružje
kojim su izvodili terorističke napade na nedužne
hrvatske civile.
Već u travnju 1941. godine prva
ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i
Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno
s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske
seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao
Sovjetski savez (22.6.1941.), a Staljin pozvao sve
svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski
partizani su se pridružili četnicima u rušenju
hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv
"ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom
Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.
Mađarski, bugarski, francuski, i svi
drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog
ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme
rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji
rušenja vlastite države bili su privrženi i odani
jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su
time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog
toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih
ljudi.
Odvratno zvuče svi oni koji nas danas
u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama,
pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država
temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je
predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito. Već
u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan
Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne
činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da
se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato
potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela
stvarati 1942. godine".
Kao odgovor na Mesićevo povijesno
gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002.,
prof Julije Derossi napisao je:
"U navedenoj
izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se
ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941.
stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno
pravno bila samostalna država i značila je u tom
smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman),
ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i
Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata
(domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote
u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju
samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili
politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma.
Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se
jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski
komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore
samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore
(socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti
samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama.
U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni
frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje
samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i
pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku
predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno"
utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni
(Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su
samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a
protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s
fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom
stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu,
pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u
svezi sa samostalnošću hrvatske države."
Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska
državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju
velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno
nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH
smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od
četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom
narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i
državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih
godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih
Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači
da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana
bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske
države.
"Bez
proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine
nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog
antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske
(1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike
Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke
Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi
svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili:
pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene
upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar
totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno
priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje
Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja
obrana od napada njezinih tadašnjih službenih
saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja,
održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad -
tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati
priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati
Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države.
Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad
svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a
završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi
području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do
uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski
proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni
samo zato što je narod vjerovao u mogućnost
oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko
vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato
što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna
sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna
svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).
Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog
uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje
slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je
izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole
koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u
vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
"Dizanje desne ruke na pozdrav nije
nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine
nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi" (dr. Ivo
Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u
svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom
kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju
ugled i važnost svih onih koji su se borili za
hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.
Šime Letina
GLAS IZ WASHINGTONA
|