U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države, 10. travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu.

Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu.

U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati. Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana.

Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica, 1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare.

Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez, dobivali su oružje kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile.

Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22.6.1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu.

Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi.

Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito. Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine".

Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je:

"U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države.

"Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti 10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

"Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi" (dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.

Šime Letina
GLAS IZ WASHINGTONA