Odmah po dolasku na vlast ovoga protuunarodnog režima kojemu narod upravo odbrojava zadnje sate, netom instalirani ministar znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović najavio je da će donijeti novi pravopis i prosvijetliti djecu i odrasle koji su u vremenima vladavine hrvatskih nacionalista kinjeni i mučeni pravopisnim rješenjima najuglednijih jezikoslovaca. Bez ikakvih znanja o području koje mu je partija dala u ruke, taj prosječni liječnik, "hrvatski političar srpske nacionalnosti" (podatci s međumrežja) usavršavao je patofiziologiju na političkoj akademiji SDP-a i zatim u Hrvatskom saboru gdje je liječio vlastite komplekse militantnim ispadima. Kao ministar postao je nositeljem nove unutarnje agresije na Hrvatsku, hrvatsku djecu , hrvatsko školstvo u cjelini i, naravno, na hrvatski jezik.

Hrvatsko kulturno vijeće je na samom početku 2012. - znači prije godinu dana - održalo tribinu uz sudjelovanje istaknutih jezikoslovaca srednjega naraštaja, kako bi senzibiliziralo javnost, predočilo u kojemu će smjeru ići napad na hrvatski pravopis i hrvatski jezik, te zaključilo da bi bilo kakve pravopisne promjene donesene u vrijeme ove i ovakve vlasti značile ne jedan nego stotinu koraka unatrag.

Jovanović se u ovih godinu dana zabavljao rodnom ideologijom i pedofilskim nasrtajima na hrvatske đake, vrijeđao učitelje i nastavnike, skidao im plaće i medijski eksponirao svoje patogeno lice, nasrtao na vjeronauk i kršćanske vrijednosti, ali na obećanje o pravopisu nije zaboravio. Već na početku svoga divljanja po Hrvatskoj ukinuo je Vijeće za normu standardnoga hrvatskog jezika i teško uvrijedio jezikoslovca svjetske klase, akademika Radoslava Katičića, ali i ostale znanstvenike, članove Vijeća.

Zatim se raspitao koja je ustanova u svezi s jezikom a pod izravnim državnim nadzorom. Rekoše mu da je to Institut za jezik i jezikoslovlje. Pribjegao je primjerenim kadrovskim rješenjima i izdiktirao ne samo radni zadatak nego i svoje detaljne želje kako bi pravopis trebao izgledati.

Bilo je potpuno jasno da Jovanoviću i jovanovićima srpske i hrvatske nacionalnosti smeta sve što miriše po duhu hrvatske jezične tradicije, jer ih ona udaljava od duhovne domovine kojoj su odani i od nepostojećeg srpskohrvatskoga koji se kao sablasna mješavina kolokvijalno zadržao u krugu oficirskih ili sličnih obitelji doseljenih u Hrvatsku tko zna kada, u vrijeme monarhističke ili komunističke Jugoslavije, a zatim i u političkoj akademiji SDP-a, vrlo aktivnoj u Rijeci.

Treba podsjetiti one koji nisu pratili događaje, da je svršetkom osamdesetih zadnji značajniji napad na hrvatski jezik krenuo upravo iz Rijeke, iz pera velikosrpskih prvokatora koji su započeli kampanju u listu "Komunist". U tom se krugu, koji nikako nije zamro u vrijeme samostalne hrvatske države, vjerojatno kretao i Željko Jovanović. Kada se u ovim našim vratolomnih političkim prilikama našao u poziciji da nastavi jezičnu bakljadu "Komunista" i komunista uopće, ispunile su se sve težnje rečenoga kruga koji će mu sada suflirati na koje sve načine treba vratiti hrvatski jezik srpskohrvatskoj iluziji. Jer o jeziku je riječ.

Riječ je o stalnoj i neumrloj srpskoj agresiji na hrvatski jezik, na srž hrvatskoga kulturnog i nacionalnog identiteta. Bez obzira na ustavnu odredbu o hrvatskome jeziku u javnoj uporabi, bez obzira na činjenicu da se hrvatski jezik nalazi u pristupnom ugovoru s EU, bez obzira što više od dvadeset godina nismo u istoj naddržavnoj zajednici sa Srbijom, kontinuirani napadi na hrvatski jezik dolaze iznutra i izvana, potpomognuti medijima čiji su urednici u istome vražjem kotlu pa žustro zastupaju i tezu da hrvatski jezik uopće ne postoji, što se bjelodano vidjelo u njihovoj potpori potpuno dezorijentiranoj velikosrpskoj paraligvistici.

Hrvatska politička elita ponašala se u svemu tome krajnje ambivalentno, pa ni za vladavine tzv. desnice nije bilo prave potpore obrani hrvatskoga jezika niti hrabrosti da se oslužbeni jedan pravopis - tek je dana suglasnost da se školama preporuča "Školski pravopis" pisan po uzoru na "Hrvatski pravopis". Udžbenici iz hrvatskoga jezika, a i ostali udžbenici, većinom su tiskani po uputama toga pravopisa koji je doista hrvatski ne samo po nazivu, te je vratio hrvatsku pravopisnu tradiciju u mnogim rješenjima vodeći se neospornom činjenicom da hrvatski pravopis nikada nije bio samo fonološki i da Vuk Karadžić nikako ne može niti uzorom hrvatskome pravopisanju.

Konjanici kaosa koji su sve vrijeme nastojali vratiti hrvatski jezik u preddeklaracijsko stanje ili u vrijeme ministra prosvete iz monarhističke Jugoslavije koji se, nota bene, isto tako zvao Jovanović, zatim oni koji su se zalagali za "kompromisna rješenja", te neki posve neočekivani pješaci (iz Matice hrvatske!), objavljivali su svoje pravopise samo zato da unesu zbrku i omoguće vapaj za jedinstvenim službenim pravopisom i to u vrijeme kada smo nakon dugih desetljeća, iz pera hrvatskih jezikoslovnih divova ili pod njihovim nadzorom - hrvatski pravopis već imali i djeca su ga usvajala u školama. No da, a onda je za ministra došao sveti Đorđe koji ubija aždahu.

Jezični Štulhoferi

Kao što je našao Štulhofera i štulhofere za pedofilsko maltretiranje djece nakaznom rodnom idelogijom, tako je Jovanović našao i anonimne jezikoslovce koji - zaposleni u Institutu za jezik i jezikoslovlje - ovise o državnim jaslama i moraju se brinuti za vlastitu egzistenciju. Jesu li doista svi u tom loncu, ne znam, ali vidjet će se. Ukoliko nitko od njih ne pruži otpor, smatrat ću da su samo jezični štulhoferi protuhrvatskoga ministra Jovanovića. Za sada imam na raspolaganju jedino eksponiranog Željka Jozića. Jeste li vi, poštovane čitateljice i čitatelji, ikada do sada čuli za nešto što se zove Željko Jozić? Ne, niste, a nisam ni ja koji donekle pratim jezikoslovlje.

Cijenjeni jezikoslovac Jozić pojavio se na televiziji i u novinama, a bolje bi bilo za njega da nije. U prvom televizijskom nastupu frfljao je gore od Frljića i široko općinstvo uvjerio svojim primjerom da hrvatski jezik raspolaže s najviše dvjesto riječi, ili i manje. U novinama je citiran s nešto više riječi, ali s posve pogrješnim pristupom temi. Budući da za sada imam samo tu nešto proširenu informaciju koju pročitah u "Večernjem listu", zadržat ću se na njoj s posebnim osvrtom na hrvatsko novinarstvo.

Elem, "Večernji" je bez ikakvog zazora, bez jednoga komentara ili odstupanja od novoga jednoumlja - trijumfalno obavijestio javnost da strjelica i ne ću itd. odlaze u povijest, da će se pisati "onako kako govorimo" i da Jozić i njegov Institut "imaju podršku ministarstva". O zadnjemu nema dvojbe jer je Jovanović mentor projekta, a Jozić jezični štulhofer, što znači da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa donosi novi pravopis, dotično da novi pravopis donosi politika - ona ista nenarodna i protunarodna politika koja je uvela teror u svim područjima života, koja predlaže ili donosi zakone o rasprodaji hrvatskih šuma, voda i zemljišta, koja je osiromašila hrvatski narod i natjerala mlade ljude da se iseljavaju preko oceana. Pa ako kojom nesrećom ova vlast potraje još koji mjesec, ako istom nesrećom bude donesen "službeni" pravopis, bit će to čin državnoga terorizma.

Naime, pravopis ne može i ne smije donijeti država ni državno tijelo, ni institut na državnim jaslama koji će državi poslužiti kao smokvin list. Pitanje pravopisa (premda je pravopis samo dio i to - u sretnijim zemljama - ne tako važan dio jezikoslovlja) mora se rješavati, i rješavalo se u zadnjim desetljećima u najmeritornijim vrhovima jezikoslovne znanosti. I ono je riješeno glede znanosti, a blokirano od strane neobrazovanih hrvatskih političara koji su na već opisani način opstruirali donošenje službenoga pravopisa.

Sadašnjom najavom "jedinstvenoga pravopisa" s pozicija vukovaca dobili bismo oktroirani pravopis, bratstvojedinstveni pravopis dirigiran iz snažnoga srpskog lobija unutar partije koja se naziva socijaldemokratskom. Tako bi bio oživljen tzv. novosadski pravopis koji je svoj kratki život završio Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, ali je i nadalje ostao djelovati u podzemlju i - vjerovali ili ne - doživio renesansu upravo u samostalnoj hrvatskoj državi, u medijima koji su se pojavili financirani novcem izvana i iznutra kako bi zabadali noževe u leđa i hrvatskoj državi i hrvatskome narodu a ponajviše hrvatskom jeziku.

U cijelom razdoblju nakon Deklaracije u komunizmu i zatim u nezavisnoj hrvatskoj državi, jezikoslovci su radili na doista hrvatskome pravopisu. Temelj je na stanoviti način bio "londonac" Stjepana Babića koji je početkom sedamdesetih objavljen vani, a proskribiran u Hrvatskoj. Na tome su temelju Babić i suradnici devedesetih - u naizgled prijateljskoj političkoj atmosferi - vraćali standardni hrvatski jezik i njegov pravopis u zagrebačko doba oporbe vukovcima, u svakome slučaju u doba prije obje Jugoslavije koje su u hrvatski donijele toliko smeća da je njegova prava priroda gotovo ugušena.

Uz ambivalentnu politiku, suprotnici doista hrvatskom pravopisu bili su uz Srbe i mnogi od onih Hrvata koji su polazili škole u vrijeme jugokomunističke vladavine i opirali se da sada, u zrelim godinama, usvajaju pravopisna rješenja koja u spomenutim školama nisu učili. No učila su ih i naučila njihova djeca kojoj se predavalo po uputama "Školskoga pravopisa", a sada bi i ona - vrlo začuđena - trebala retardirati i učiti po novonovosadskom pravopisu nastalom u novom totalitarnom sustavu u kojemu trenutačno živimo - ne zadugo.

Vrlo znanstvena naklapanja

Nekoliko sam puta spomenuo znanost. Je li jezikoslovlje znanost? Jest. Koga se dakle prvoga pita i čije se mišljenje uvažava ako ne najuglednijih jezikoslovaca, prvih u toj znanosti? U fizici i biomedicini je to normalno, u jezikoslovlju nije. Zašto? Jer su najugledniji hrvatski jezikoslovci za ovu partijsku klatež "hrvatski nacionalisti" koje, eto, sada treba maknuti sa scene, kao što je maknut Katičić. Klateži preostaju anonimusi poput Jozića i - mediji.

Tako čitam u "Večernjem listu" izjavu toga Jozića da "djeca u školi pišu i čitaju jedno, a u medijima - uključujući Internet, nešto sasvim drugo". To je taj znanstveni pristup o kojemu govorim, to je gorka, idiotska jezična šala: hrvatski jezik u medijima prepušten je već dugo iživljavanju pojedinaca i skupina koje hrvatski jezik ne vole, ne poštuju i rado bi da ga nema, te sve i rade na njegovoj propasti. I sada bi taj jezik koji je već podosta iznakažen - trebalo preslikati u škole i đacima reći da tako moraju pisati.

Osim Hrvatske televizije koja je više-manje slijedila Hrvatski pravopis premda nije prihvatila sva rješenja, svi su ostali mediji sudionici stvaranja kaosa koji bi sada trebao biti ozakonjen. O Internetu ne ću ni govoriti - taj je medij doista slika dubokoga pakla koji je stvoren što lijenošću duha prosječnoga Hrvata, što odbijanjem njegovim da bude naobražen i u području materinskoga jezika, što podmetanjem političkih i inih štakora, ali prije svega nedostatkom svijesti da je jezik narod i da je narod jezik.

Strjelica je stara koliko i veliki Dubrovčani

Hrvatska jezična povijest je u knjigama, današnji standardni hrvatski jezik je produkt naše književne baštine i modernoga poimanja jezika. U toj baštini nalaze se potvrde za rješenja koja je usvojio Hrvatski pravopis, poput kraćenja sloga s dvoglasnikom - pa je primjerice oblik "strjelica" zabilježen u starih dubrovačkih pisaca na čijim se djelima dobrim dijelom osovila hrvatska književnost. Jezikoslovac koji ne zna za pokriveno "r" i koja su pravila pisanja u tom slučaju - nije jezikoslovac, nije znanstvenik nego neuka budala u službi političkih provokatora istočne provenijencije.

Onaj tko se danas zalaže za vukovski pristup pravopisnoj problematici, iskazuje svoje stajalište ne samo prema hrvatskoj tradiciji nego prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, pa takve treba staviti pod nadzor ili pristati na njihove isključivo fonološke svinjarije te pisati naziv ove lijepe zemlje "Hrvacka" - kako djeca i pišu u školama dok im učitelji ne objasne da se piše Hrvatska, što đacima nije jasno, ali učiteljima jest.

Nadalje, hrvatski je jezik bogat i znade se braniti od dvosmislenosti, pa kako postoje stvorenja koja imaju zadak, hrvatski će jezik reći da se taj zadak u množini naziva "zadaci", a školski se zadatak (ili neki drugi) u množini piše: zadatci, itd. Upao sam, eto, u detalje i to isključivo zato što su slični primjeri navedeni u novinskom napisu o tzv. novom pravopisu.

A u tu se zamku ne smije upasti. Pravopisni su prijepori riješeni, a ako koji naleti (a hoće) za to postoji Vijeće za normu. Kažete: ali Vijeće ne postoji. Točno. Ne postoji već godinu dana, ali opet će postojati, jer mora postojati. Kao što i službeni pravopis mora postojati, jer je to odlika uređene države. No taj pravopis - kako rekoh - ne može donijeti Jovanović. Ne može se donijeti dekretom jedne političke gnjide niti odlukom Vlade pronosiranih štetočinja koje rade na propasti hrvatske države i naroda. Niti se može donijeti prije donošenja Zakona o uporabi standardnoga hrvatskog jezika, jer pravopis može biti samo podzakonski akt koji iz toga zakona proizlazi i kojemu taj zakon propisuje narav.

Nadam se (i radim na tome) da će ovaj režim za koji mjesec postati povijest i ostati najsramotnijom epizodom u novijoj hrvatskoj povjesnici. To bi se svakako trebalo dogoditi prije nego što budu obavljena srpska posla na "jedinstvenom pravopisu".

Piše: Hrvoje Hitrec

Portal HKV - Hrvatsko kulturno vijeće