Kad spomenemo granice, opauče nas Jasenovcem i Glinom! Kad slavimo pobjedu, pozovu nas na odgovornost zbog tuđeg poraza!

Pročitao sam dobro napisanu, argumentiranu knjižicu o Srbiji u prvoj polovici 19. st. Ne bih, da me nisu privukla dva mamca: autor joj je moj prijatelj iz Beograda i u njoj se u sporednoj (ali ne i nevažnoj ulozi) pojavljuje pjesnik "Horvatske domovine" Antun Mihanović.

Naslov joj je "Gospodar Jevrem i njegov štap" (Beograd, 2012.), a napisao ju je srpski povjesničar Nebojša Jovanović, našoj publici poznat po biografskom romanu o navali srbijanskih rezervista na Hrvatsku 1991., "Idemo na Zagreb", a u Srbiji slavan po svojim šokantnim historiografskim tvrdnjama, primjerice, da su Hrvati u srednjem vijeku imali svoju državu, i to stariju od srpske.

Gospodar iz naslova je Jevrem Obrenović, mlađi brat vladara Srbije, kneza Miloša Obrenovića, i otac lijepe i pametne Anke, "Ilirkinje od Srbije", u koju se naš Mihanović, četrdesetogodišnji neženja, zaljubio čim je 1836., kao prvi austrijski konzul stigao u Beograd. Zagrijala se i 16-godišnja Anka i malo je nedostajalo da stasiti i rječiti konzul, pun čarobnih priča o Veneciji, Padovi, Zagrebu, Rijeci, Budimu, ne postane Obrenovićev zet. Planove nesuđenog bračnog para pokvario je djevojčin stric, koji se s konzulom iz Zagreba zakvačio odmah po njegovu dolasku u Srbiju. Sukob je imao dublje političke razloge, no neposredan mu je povod bio nesporazum oko "pripadanja pograničnih ada na Savi i Dunavu"!

U odnosima između Srba i Hrvata, Srbije i Hrvatske, mnogo se toga u proteklih 200 godina promijenilo, no postoje i neke konstante, a u njih, kao što vidimo, spadaju i različiti pogledi na međusobnu graničnu crtu. Ne bih se sada upuštao u procjenjivanje tko je kako u minula dva stoljeća prošao, no činjenica jest da su se knez Miloš i konzul Antun posvađali oko pograničnih ada podno Beograda, a da su danas u očima Miloševih nasljednika prijeporne ade pokraj Vukovara. Kao što je i činjenica da je naš konzul zbog nedopuštene ljubavi prema Anki i obrane prava na ade, po kratkom postupku najuren iz Srbije u svoju Lijepu našu.

Srbija je u Miloševo doba bila država u povojima, ekonomski nerazvijena, bez ikakvih cesta, s volovskom zapregom kao jedinim prijevoznim sredstvom, no i takva slaba bila je, barem na dulji rok, jača od one kojoj je služio Mihanović. Bila je ponajprije srbijanska i srpska i u tome je ležala njezina snaga, za razliku od hrvatske trojednice iznad koje su uvijek bili neki ini državni interesi, u kojima su hrvatske ade bile zadnja briga.

Hoću reći da smo u Mihanovićevoj Lijepoj našoj tek u posljednjih 20 godina u poziciji da se kao neovisna država sami pobrinemo za svoje ade, i one u slatkoj i one u slanoj vodi. I da ne dopustimo da se svako suprotstavljanje osporavanju i slabljenju države olako proglašava nacionalizmom, nakon što je nacionalizam pretvoren u strašilo. Dovoljno je da spomenemo granice, da nas opauče Jasenovcem i Glinom! Čim se primaknemo zlatnoj olimpijskoj medalji, izmisle nam ekstremizam. Kad slavimo pobjedu, pozovu nas na odgovornost zbog tuđeg poraza. Dokle? Šteta što ne možemo pitati kneza Miloša.

Piše: Josip Pavičić, Večernji list

D.G. www.hkz-kkv.ch