Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići
brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki
moralno ispravan čovjek. Ostaje, međutim, otvoreno i
strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici
politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o
tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga
topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su
životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba
koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu
petokraku?
Osudu o takvim manipulatorima dječjih
stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla
objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o
stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti
analitičara, nego temeljenu na evidencijama i
dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj
u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno
objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera
saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi 'Zločini nad
civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku
Hrvatsku'.
Prema podatcima registriranima
temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata
1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od
čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na
žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali
još nepronađenih civila, među kojima će biti još
djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja
su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih
naprava, a takvih je bilo više od 50.
Naravno da se ti podatci ne mogu naći
u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje
jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome
ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve.
Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima
djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1 184
djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve
podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih
ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u
civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.
Protiv manipuliranja
Tome u prilog govori i podatak da je
od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a
od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60
godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li
snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se
s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako
ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.
Dalja analiza stradanja djece u
srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece
ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća
protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja
ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju
roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim
podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni
podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u
udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga
djeteta važnija od ostalih?
Mala Aleksandra Zec stradala je od
bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i
opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih
vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama
ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni
koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca
niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika.
Jedino je oružje protiv manipuliranja
stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put
prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada,
ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni
život djeteta, nije sveto.
Prof. dr.
sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik
01.05.2014.
|