- U svojoj knjizi 'Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha'
opisali ste svu dramu koju je proživio hrvatski narod u
20. stoljeću plaćenu strašnom viktimološkom cijenom. Već
na počeku postavio bih Vam pitanje koje bi možda bilo
logičnije za kraj intervjua: je li se ta drama, s
obzirom na sve Vaše spoznaje, mogla izbjeći i zašto
nije?
Dva su temeljna
uzroka povijesno bezizlaznog položaja hrvatske
državotvorne ideje u Drugom svjetskom ratu. Unutarnji,
koji se sastojao u činjenici da nije postajala
hrvatska nacionalna politička snaga s jasnim
državotvornim programom koja bi ujedno bila spremna i
za oružano (dakle, vojno) organiziranje na savezničkoj
strani. I vanjski: usprkos wilsonovskim principima iz
vremena Prvog svjetskog rata i Atlantske povelje iz
Drugog svjetskog rata, zapadne zemlje nisu uistinu
bile voljne pomoći u političkom afirmiranju i
oslobođenju pojedinih europskih naroda.
- Je li proglašenje NDH 1941.
godine s obzirom na prekomplicirane tadašnje političke
i ratne okolnosti i s obzirom na očajničku želju i
egzistencijalnu potrebu Hrvata za vlastitom državom
ipak bilo logičan i(li) tragičan čin?
Taj je čin, nesumnjivo, bio povijesno-politički logičan: raspada
se jugoslavenska monarhistička 'vojno-fašistička' diktatura, tuđinska se
jugoslavenska vojska povlači, rat dolazi, Hrvatska nije naoružana (zvuči li nam
ovo poznato?). Njegova se tragičnost sastoji u tome da formalno proglašenje
nezavisnosti ne odgovara stvarnom stanju: dolaze drugi okupatori (Nijemci,
Talijani i Mađari), preveliki dijelovi hrvatskih zemalja ostaju izvan hrvatskih
granica, hrvatska vlast ima sve manji i manji prostor suverenog odlučivanja, a
tamo gdje nešto i odlučuje, nije u stanju provoditi državnu vlast zbog otpora
hrvatskog naroda, narod plaća ratnu i političku cijenu životima, patnjom i
imovinom. I svaki put kada dođe do takve diskrepancije između forme i sadržaja,
odnosno formaliteta i života, urušavanje je neumitno. Tomu se ovdje dodala i
činjenica da je i sam taj formalitet u ovom slučaju bio uspostavljen
zahvaljujući drastičnom poremećaju međunarodno priznatog poretka koji su
izazvale Sile Osovine, a za koji nije bilo vjerojatno da će opstati, niti bi
bilo pravedno i moralno da opstane.
- Zašto mislite da je Pavelić s ustašama 1941. izvršio
prevrat? U odnosu na koga kada tada nije bilo hrvatske vlasti, kada nije bilo
demokracije? Navodite da je riječ o njegovoj veleizdaji bez obzira na izgovore.
Koliko može biti shvatljiv argument koji se često čuje kada se govori o njemu,
da se rukovodio mišlju 'bolje ikakva država (makar i vazalska i osovinska), nego
nikakva'?
Svaki događaj koji stubokom i
neredovnim političkim putem mijenja političko stanje
može se nazvati prevratom. O prirodi ili nužnosti
svakog prevrata može se onda dalje razgovarati.
Temeljni Pavelićev grijeh bio je u tome što je mislio
imati hrvatsku državu usprkos izostanku podrške
hrvatskog naroda politici ustaškog pokreta. Nakon toga
dolazi i politička i moralna (po)grešnost čitavog
sustava razmišljanja o poželjnosti države koja nastaje
pod pokroviteljstvom nacifašističkih sila i uz
otuđenje hrvatskih zemalja, o prirodi države koja
provodi nedemokratske i zločinačke zakone, o
budućnosti države koja nema ni unutarnji, ni vanjski
legitimitet.
- U knjizi otkrivate da je
postojao protunjemački, odnosno protuosovinski otpor
ne samo među stanovništvom, hrvatskim regularnim
vojnim snagama i komunistima, nego čak i unutar
ustaškog pokreta. Zašto toliki protuosovinski otpor
nije iznjedrio politiku i snage koje bi spasile i
samostalnu državu i spriječile goleme žrtve na kraju i
poslije Drugog svjetskog rata?
Vremenski pritisak, složenost odnosa i
ratnih zbivanja otežali su suvislo i uspješno
organiziranje. No, prvenstveno, hrvatska nacionalna
politička nedozrelost i politička rastrganost za koju,
svakako, nisu krivi samo Hrvati nego
povijesno-politički uvjeti u kojima su živjeli u
jugoslavenskoj monarhističkoj diktaturi (uz blagoslov
zapadnih zemalja - što treba jasno reći), a posve ista
su se politička rješenja za Hrvatsku od strane Zapada
nastavila tražiti i tijekom i nakon rata. Samo što se
sada kao vojni, pa onda nužno i politički saveznik
pojavljuje i komunistički SSSR. 'Međunarodna
zajednica' nije imala namjeru prihvatiti hrvatsku
vojsku kao hrvatsku vojsku, niti Hrvatsku kao
samostalan politički subjekt.
- U knjizi, zatim, dokazujete da
su hrvatski partizani bili praktički brojniji,
sposobniji i moćniji nego u svim ostalim članicama
bivše Jugoslavije zajedno te da su u rat krenuli
vođeni idejom nacionalne slobode, a ne idejom
panslavizma i komunističke revolucije. Ako su bili
tako moćni, sposobni i brojni, kako to da su se dali
podvesti pod KPJ koja im je ubila ideju državne
samostalnosti zbog koje su krenuli u rat?
U knjizi se nisam toliko bavila pitanjem KP Hrvatske prije rata
i u prvim godinama rata jer bi se onda trebalo postaviti i pitanje 'Kerestinečke
skupine' i njezina ludog žrtvovanja. Prvenstveno me je zanimala vojna snaga i
vojna autonomnost Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Pri ovome oslanjala sam
se na podatke Nikole Anića. Također, zanimalo me je ono što se govorilo
hrvatskom narodu, što je pisalo u proglasima i dokumentima koji su dolazili do
naroda putem tiskanih materijala, dakle politička priroda hrvatskog
Narodnooslobodilačkog pokreta. Činjenica jest da je hrvatski oružani
protuosovinski otpor povela i ustrojila KPH, ali i da su hrvatski komunisti
uspjeli organizirati Zavnoh samo zato što su ga predstavljali kao hrvatsko
nacionalno demokratsko političko tijelo. Upravo zato što su stvarno bili
hrvatski komunisti, oni su vrlo dobro znali da s komunističkom ideologijom ne
mogu privući većinu hrvatskog naroda, nego da je to moguće isključivo hrvatskom
državotvornom idejom, idejom samoodređenja naroda koju su i sami nosili u sebi.
Zato su od jugoslavenskih i od hrvatskih unitarnih komunista bili s odioznošću
etiketirani kao nositelji 'frankovačkog mentaliteta'.
Odluke Zavnoha u Topuskom nisu promidžba, nego političko
artikuliranje državotvornog republikanskog programa hrvatskih komunista u sklopu
jugoslavenske federacije. One su bile vođene i idejama socijalne pravde i
političke jednakosti. Ali odmah zatim, hrvatski su komunisti politički
obezglavljeni (taktično i faktično) smjenom Andrije Hebranga kao posljednjeg
beskompromisnog hrvatskog komunista, dok se uspostavljanje strateške nehrvatske
kontrole nad hrvatskim partizanskim postrojbama događalo tijekom cijelog rata,
da bi kulminiralo na kraju 1944. godine. Bit svega sadržana je u tome da je
jugoslavenska komunistička partija, unatoč proklamiranoj samostalnosti i
ravnopravnosti naroda, po svojoj prirodi bila unitarna (i zato što je bila
jugoslavenska i zato što je bila komunistička) i bila je totalitarna (kao
politička organizacija i kao izvršiteljica komunističke revolucije).
I u miru, a kamoli u ratnim okolnostima, teško je stvari i
zbivanja jasno razlučiti, a moguće je na različite manipulativne načine
politički, psihološki-emotivno i praktično prikriti, zamaskirati, opravdati ili
prikazati nužnim one odluke i imenovanja kojima je krajnji cilj preuzimanje
političkih i vojnih tijela, odnosno - unutarnja okupacija. Takvo je djelovanje
inherentno prirodi komunističke partije. I ono je, doslovno, uništavalo sve, a
to znači svakoga tko joj se usudio pojaviti na putu. Također, ljude su vezivale
višestruke lojalnosti - lojalnost pokretu otpora, partiji, narodu, domovini,
drugovima suborcima, samima sebi. Teško ih je bilo odvajati i redati po važnosti
ili moralnosti, a i onima koji su pravilno slutili, bilo je u završnici rata
gotovo nemoguće izaći iz toga.
- Pišete da su Pavelić i NDH propali jer nisu imali potporu
vlastitog naroda. Pa ipak ustaška je vojska brojala 200 tisuća ljudi?
Činjenicu da je hrvatska vojska narasla do toga broja nipošto ne
valja pripisivati navodnoj podršci hrvatskog naroda državi kakvu su uspostavile
ustaše. Više je uzroka tome i oni se mogu naći u knjizi. Nakon što je propao i
zadnji pokušaj organiziranja hrvatske vojske na savezničkoj strani kod
planiranja prevrata Lorković-Vokić, pripadnici hrvatskog domobranstva nisu imali
drugog patriotskog, niti vojničkog izbora nego ostati 'na hrvatskoj strani', bez
obzira na ustaško preuzimanje hrvatske regularne vojske do kraja 1944. godine. S
druge strane, hrvatski vojnici i narod osjećali su odbojnost prema ideji
jugoslavenske komunističke države, shvatili su da slijedi okupacija Hrvatske od
strane komunističke vojske i to ih je nužno tjeralo na opredjeljivanje za ono
što su razumjeli kao 'hrvatsku stranu'.
Druge, neupitno nacionalne, političko-vojne mogućnosti u tom
trenutku povijesti nije bilo. Upravo je 'povlačenje' na kraju rata, koje je
imalo sva obilježja egzodusa jednog naroda iz vlastite domovine, pokazalo koliko
se različitih političkih skupina i uvjerenja kao i različitih dijelova hrvatskog
naroda našlo u tim rijekama ljudi. U knjizi dosljedno naglašavam razliku između
hrvatskog domobranstva i ustaškog pokreta, kao i diferencijaciju dviju struja
unutar ustaškog pokreta: reformističku i radikalnu. Posebno objašnjavam
racionalizaciju koja je postojala kod vojnika domobranstva i ukupan
političko-vojni položaj hrvatske domobranske vojske - i to je nešto na što sam
posebno ponosna jer smatram da to dosad nitko, iz različitih motiva, nije
istinito prikazao. Zbog svega što sam dosad rekla, ne treba se dovoditi u
pitanje povijesni legitimitet i plemeniti ideali koji su stajali iza bilo kojeg
od jedina dva političko-vojna izbora koja su bila na raspolaganju našem narodu i
našim vojnicima u Drugom svjetskom ratu: ni 'hrvatskog', ni 'partizanskog'.
- Znam da znanstvenici ne vole pitanja tipa 'što bi bilo da
je...' jer to smatraju protučinjeničnim i neznanstvenim kondicionalom. Ipak, bi
li ishod bio drukčiji da se Pavelić na vrijeme okrenuo saveznicima i otkazao
njemačko pokroviteljstvo?
Da je na Pavelićevu mjestu bila druga osoba, koja je mogla
donijeti drugačiju odluku, svakako bi ratni i politički položaj Hrvatske bio
znatno drugačiji, a Pavelić ne bi postao najmračnija osoba u hrvatskoj
povijesti. Sasvim je vjerojatno da bi žrtve hrvatskog naroda bile manje.
- Kako biste politički,
karakterno, dakle psihološki i općenito mentalno
opisali Antu Pavelića?
O tome sam pisala. Ukratko: diktator
koji je Hrvatskom htio vladati u teroru i krvi,
manipulator i zločinac, lažni nacionalni mesija koji
se usudio misliti da život Hrvatske ovisi o njegovoj
vlastitoj sudbini i bio bi poveo u moralnu i fizičku
smrt hrvatsku vojsku i hrvatski narod.
- Kako biste politički, vojno, vlastodržački i mentalno
kvalificirali Josipa Broza Tita?
Diktator koji je Jugoslaviju temeljio na teroru i krvi,
izvanredan južnoslavenski politički i vojni strateg, zločinac, anacionalni
mesija koji je u ime 'naprednih' protupovijesnih komunističkih ideja masovno
žrtvovao ljudske živote i slobodu, kao i gazio slobodu i suverenitet naroda iz
kojega je potekao.
No i Tito i Pavelić povijesno su
uvjetovane osobe koje se, bez obzira na političku i
ekonomsku složenost 'jugoslavenskog pitanja',
vjerojatno ne bi dobile priliku povijesno 'ostvariti'
u svom 'punom zamahu', da je europski i svjetski
politički poredak bio ljudski, pošten i nelicemjeran
prema hrvatskom narodu. Svaki je sebe, na svoj način i
u različitom opsegu, vidio i prikazivao kao narodnog
'osloboditelja' mitskih razmjera. I jedan i drugi
zlorabili su hrvatsku težnju za slobodom i samostalnom
državom kako bi hrvatskim narodom silom vladali, a ne
dopustili hrvatskoj naciji da se razvija u skladu sa
svojom prirodom, svojom poviješću i istinski slobodno.
To je bila mučna, ali možda potrebna povijesna škola
ako smo uspjeli shvatiti njezin nauk. Pritom je
nesporno i da je svaki od jugoslavenskih naroda
baštinio nešto od Titovih ratnih vojno-političkih i
mirnodopskih vanjskopolitičkih dosega. To nipošto ne
znači da Hrvatska iz opreza treba i dalje čuvati naziv
zagrebačkog trga koji je srce hrvatske kulture,
znanosti i visokog obrazovanja. Jer sve postignuto
proizlazilo je, ne iz osobe, nego iz neotuđivih
narodnih suvereniteta, tako i iz hrvatskog nacionalnog
suvereniteta, a nacionalni je suverenitet ono što mora
biti sveto u Europi. Ako ona misli imati budućnost.
- Iskreno, jeste li ostali šokirani distinkcijom između
onoga što ste naučili i znali o Drugom svjetskom ratu i Hrvatskoj u tom ratu iz
školske udžbeničke literature i onoga što ste spoznali istražujući kao
znanstvenica to razdoblje, što je, naposljetku, i dovelo do ove knjige?
Iskreno, kada sam prolazila primarne i sekundarne izvore i
svjedočanstva, ogorčilo me je više to što stvari koje su tako jasno vidljive već
dosad nisu uočene, shvaćene i glasno izgovorene. Što i dalje živimo sputani i
sputavani, u lažima i obmanama. Iako smo formalno slobodni, nismo slobodni na
različite druge načine, možda ponajviše spoznajno. Ostalo me nije začudilo jer
nehrvatska historiografija nije ni htjela postaviti hrvatski narod kao
samosvojan subjekt povijesti. To je bilo politički neprihvatljivo i zato
nespojivo. Meni je, naprotiv, to temeljni motiv, polazište, uvjet bez kojega se
ne može. Istovremeno, kao što se treba odbaciti političko zloupotrebljavanje
historiografije, ni historiografska metodologija ne može biti sama sebi svrhom,
nego je dio povijesnih znanosti kao autentične humanistike koja postavlja
hermeneutičke, dakle interpretativne i spoznajne zahtjeve. Pritom je potrebno
imati otvorenost i uma i srca za ljude u povijesti, koliko je najviše moguće
poštivati hermeneutički princip milosrđa, a ne uzimati si apriorno pravo gledati
na njih s intelektualne, spoznajne ili moralne visine.
- Kakve su reakcije znanstvenih i
povijesnih krugova na vašu knjigu?
Dogodio se anonimni pokušaj, vjerojatno baštinika jugoslavenske
historiografije, koji se nije usudio napasti sadržaj knjige, nego joj spočitnuti
svojevrsni 'blagi' revizionizam koji se, prema njihovom, sastoji u tome što
zastupa stajalište da je jugoslavenska historiografija bila ideološki određena?!
Drugih javnih reakcija zasad nema, no ima još vremena za njih. Problematika nije
jednostavna, razina čitanja ima više. U ovom izdanju knjige historiografska je
forma podređena organskoj prirodi ratnih zbivanja i čitatelju koji želi ući u
njih. Privatnih profesionalnih reakcija itekako ima, od povjesničara i vojnih
osoba do intelektualaca i sveučilišnih profesora i one su sve izuzetno pohvalne,
neke laskave. Ima i posve ljudskih reakcija, poneke su od njih vrlo dirljive. Te
mi intimno najviše znače jer dolaze od ljudi koji su, ili čuvari hrvatske
domobranske tradicije, ili su bili izravno pogođeni Drugim svjetskim ratom, ili
su bili njegovi sudionici kao osobe od povjerenja u najvišem vojnom tijelu NDH.
To mi daje snagu i tijekom rada na novom rukopisu.
- Koliko čvrstoća vaših stajališta
može opstati, posebice ako uslijedi napor
jugoslavenske historiografije da ih ospori?
Moja
interpretacija vojno-političkih zbivanja u Drugom
svjetskom ratu u Hrvatskoj ne polazi od jugoslavenske
svijesti i okvira, niti od ideoloških natruha u
pogledu na svijet. Egzistencijalistički prirodno i
nezarobljenog duha polazim od nas, od hrvatskog naroda
kao subjekta povijesti koji ima i stvara vlastitu
povijest. Polazim od samosvojnog i dostojanstvenog
naroda koji je dovršio jedan dugi period svoje
povijesti i političkog razvoja uspostavom i obranom
svoje nacionalne države. I tako čitam dokumente i
dohvaćam ratna političko-vojna zbivanja u značenjima
koje su ta zbivanja imala za hrvatski narod i za
Hrvatsku. U tom fundamentalnom aspektu ne vidim
mogućnost da bilo koja interpretacija može bilo što
narušiti.
Tim više što
sam sigurna da su temeljni uvidi u knjizi zapravo
baština, misli, nasluti i osjećaji više generacija
hrvatskih intelektualaca i povjesničara, domoljuba i
boraca za Hrvatsku. Možda samo nešto detaljnije
diferencirani, drugačije intelektualno
konceptualizirani, zahvaljujući protoku vremena,
bogatijim izvorima i brojnijim istraživanjima
određenije i sustavnije artikulirani te cjelovitije
obuhvaćeni i na koncu izravno i slobodno izgovoreni.
Sloboda pred nama pruža široko otvoren prostor da se
sve aspekte Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj dalje,
bolje, dodatno osvjetljava, iznova i potpunije
spoznaje i tumači. Ali kada Hrvati u nekoj povijesnoj
naraciji ugledaju istinu, osjete ju svojom, ona će
postati konačna hrvatska povijest Drugog svjetskog
rata i nema toga što će ju moći oboriti.
- Mislite li da u Hrvatskoj treba
iznova i ispočetka pisati povijest Drugog svjetskog
rata, a sve postojeće školske udžbenike, metaforički
gledano, 'spaliti'?
Nisu problem obrazovne razine školstva, nego problem u leži u
akademskoj historigrafiji koja je izvor povijesnog tumačenja i interpretativnog
okvira. Iz onoga što sam imala priliku pogledati, udžbenički su tekstovi
informativni i sadržajni, objektivni i slobodniji nego prije. No udžbeničke
cjeline o ovome razdoblju zapravo su kompromisna rješenja koja održavaju stanje
hrvatskog društva i politike. Ne pokazuje se sva složenost hrvatske nacionalne
situacije i hrvatskog protuosovinskog otpora. Prešućuje se vojna uloga Hrvatskog
domobranstva tijekom rata i idiličnim jugoslavenskim političko-vojnim
zajedništvom maskira se revolucionarna i jugoslavenska provedba oslobađanja
Hrvatske. Manje ili više uspješno, neki su se autori pokušali otresti obiju,
komunističke i jugoslavenske ideologije. Pritisku vremena i novih povijesnih
radova ne može se predugo odolijevati. Neki će sebi i svojim potomcima morati
priznati da su dobar dio života temeljili na ideološkim i životnim zabludama,
ali i prihvatiti da se vremenom sjene obmana gase.
- Zar nije za svakoga građanina, a
posebice povjesničara i intelektualca uopće
zastrašujuća sljedeća diskrepancija: sa službenih
mjesta stalno se govori o ustaškim masovnim zločinima.
S druge strane, minoriziraju partizanske zločine, a
kosti hrvatskih žrtava izbijaju na svakom koraku,
kosti koje svjedoče o nevjerojatnim zločinima (Huda
jama...?) Zašto to nije općeprihvaćena spoznaja i
povijesna činjenica ni danas u Hrvatskoj? Nadalje,
kako komentirate izjavu bivšeg predsjednika koju
ponavljaju svi njegovi epigoni, a koja glasi da je
partizanski pokret u biti i u ideji pošten,
humanistički i pravedan, a kasniji zločini tek su
incident, dok je ustaški pokret u ideji bio
zločinački?
Hrvatski
partizanski pokret bio je pravedan i humanistički, ali
nikad ne bi bio dosegao masovne, nacionalne razmjere
da je bio zasnovan na komunističkim idejama kao
takvim. O nastajanju, okolnostima rasta i prirodi
hrvatskog pokreta otpora, ali i o unutarnjim
promjenama u odnosu jugoslavenskog prema hrvatskom
NOP-u govorim u knjizi. Dakle hrvatska nacionalna
oslobodilačka borba nije se razvila voljom jedne
političke organizacije, iz jednog središta, jedne
regije i ravnomjerno. Nije bila ni linearan, ni
jednoličan, niti jednoznačan proces.
Međutim,
zločini NOP-a nisu nikakav 'incident', nego 'prirodna'
posljedica jugokomunističkog preuzimanja partizanskog
pokreta. Oni nisu ni pitanje ratne osvete, iako u
svakom ratu neminovno dolazi i do toga - razmjeri su
stvar brzine uspostavljanja sigurnosnih uvjeta i
legalnosti. Nego: komunističkoj je ideologiji
inherentna spremnost na građanski rat i na sprovođenje
zločina, sve do krajnjih, masovnih, dakle nekrofilskih
razmjera. Pritom uistinu prestaje biti važno u ime
kojih ideja se to vrši jer se zapravo vrši u svrhu
političkog terora i političke vlasti samoprozvane
'progresivne' manjine nad većinom. Jugoslavenski NOP
postao je tako oružana sila KPJ, a time je
zloupotrebljen kao sredstvo provođenja njezine
totalitarne i zločinačke politike. Skrivanje
jugoslavenske komunističke partije i partijaca
komunista iza NOP-a nije uspijevalo ni tada pa je
smiješno misliti da bi to moglo uspjeti 70 godina
kasnije. No ponekad izaziva jezu ideologijom
degenerirana sposobnost moralnog shvaćanja koja ostaje
nedotaknuta rudnicima i rovovima koji su serijski
zatrpani ljudskim tijelima, mladošću pobijenih
srednjoškolaca ili bespomoćnošću ranjenika po
bolnicama.
- Kako ste doživjeli proslavu tzv.
Dana antifašističkog ustanka u Srbu za koji gotovo svi
povjesničari, osim dvojice, drže da je bio dan
četničkog ustanka?
Srpska manjina mora poraditi na svom
svekolikom prosvjećivanju - moralnom i kulturnom -
ukoliko svom narodu želi dobro u slobodnoj Hrvatskoj.
- Nije li to jedna shizofrena
situacija: iako je od pada komunizma i stvaranja
hrvatske države prošlo 23 godine, na žalost mi Hrvati
kao da još uvijek živimo u tzv. virtualnoj povijesti,
u stereotipima stvorenima u vrijeme komunističke
diktature. Zašto ne možemo napokon instalirati
istinsku povijest, odnosno kako srušiti komunističku
paradigmu?
Hrvatski je narod politički neiskusan,
neupućen i naivan. I bira političare koji mu izgledaju
simpatični ili mu, pak, nude nešto lijepo (a prazno)
ili nešto neposredno (a privremeno). U isto vrijeme ne
vidi što iza nečije fasade i iza nečijih riječi
zapravo stoji. S druge strane, isti taj narod kaže da
riba smrdi od glave. Hrvatski narod kao da još ne zna
što znači imati nacionalnu državu i ne zna kako ju
imati.
- Hegel je rekao otprilike da
razvitak povijesti zrcali razvitak ljudskoga uma. S
obzirom na sve kontroverze i aktualne histerije oko
povijesnih pitanja, je li taj razvoj povijesnog uma u
Hrvata zakazao?
Apsolutno. Unatoč jakoj političkoj svijesti, politička upućenost
hrvatskog naroda uglavnom je niska. To zahvaljujući i manjku intelektualne
hrabrosti i višku konformizma hrvatske inteligencije, čast izuzecima. Za to
vrijeme, političari su uglavnom intelektualni i politički mediokriteti i/ili
lašci i manipulatori sa skrivenim agendama. Svi vidimo kako nam se više od
desetljeća vodi nacionalna država. Uz inozemne preporuke.
- Pri kraju knjige navodite da je komunizam u svojim
pogubnim posljedicama za hrvatski narod, likvidacijama, nasiljem, progonima i
ekskomunikacijom, isključio pola stanovništva iz društvenog života. Je li to
genocid? Jesu li nacifašizam i komunizam, s humanističkog aspekta, slični ili
isti, ili je jedan ipak bio gori i koji?
Da se u slučaju komunističkih zločina radi o kriminalnim
masovnim ubojstvima ciljanih društvenih skupina, ne može biti sporno. No, i
povijesno-politički i pravno složeno je govoriti o genocidu zato što svaka
država zadržava suvereno pravo da svoja unutarnja politička pitanja rješava na
način na koji sama odluči, bez obzira na moralnu upitnost 'rješenja'. Iako zbog
toga može biti izložena stvarnom negodovanju drugih. Komunizam nije formalno
prikazivao neki narod ili rasu biološkim neprijateljem i nijekao im pravo na
postojanje, kao što je to činio nacifašizam, nego je komunizam polazio od
principa obilježavanja političkog neprijatelja - 'neprijatelja države i naroda'.
Iz toga su proizašle i razlike u opravdanju i metodama provođenja masovnih
zločina, ali su posljedice, u konačnici i stvarno, često bile genocidne.
Pored Hrvata, kojima su reducirana cijela muška godišta, a neki
su hrvatski krajevi posve ciljano ostali ili bez hrvatskog stanovništva ili bez
muškog stanovništva, imamo i primjer Ukrajinaca i Poljaka, kao i pojedinih
narodnosnih skupina unutar SSSR-a kao što su Židovi i Krimski Tatari. Politički
su aspekti, dakle, različiti i često su filistarsko pitanje, a humanistički se
računaju u milijunima ljudskih života i u silom gušenoj ljudskoj slobodi.
Također treba istaknuti ekspanzionističku prirodu komunizma koja se rijetko
uočava, a koju je komunizam zaklanjao iza 'narodnih' komunističkih predstavnika
čija je temeljna lojalnost bila prema Kominterni, odnosno SSSR-u, a kod nas,
poslije rata, samo prema Jugoslaviji, odnosno KPJ. Pravi li nam veliku razliku
što su nam na početku 70-ih prijetili, a 90-ih nas gazili jugoslavenski, a ne
ruski tenkovi? Ukratko, nacifašizam je sasvim očito zlo, dok je komunizam zlo
koje se znalo inteligentno prikrivati - kao totalitarna ideologija i radikalna
revolucionarna doktrina koja teži ostvarenju apsolutne političke moći svoje je
protupovijesne ideje povezivao s osloboditeljskim nacionalnim i emancipatorskim
socijalnim pokretima, koji su mogli i uvijek će moći, bez njega. No čini mi se
da prosječni građanin u Europi i u Hrvatskoj ne shvaća duboku
političko-ekonomsku pozadinu Drugog svjetskog rata i ne razumije sustave
racionaliziranja suprotstavljenih ideologija 20. stoljeća.
- Hrvatski narod i danas je izložen stigmatizaciji zbog NDH
i ustaškog pokreta. Slažete li se s ocjenom prvog hrvatskog predsjednikadr.
Franje Tuđmana, koja je izazvala tada a izaziva i danas, velike prijepore, da
NDH nije bila samo fašistički teror, nego i izraz stoljetne težnje hrvatskoga
naroda za slobodnom i samostalnom državom.
Apsolutno. Možda preciznije; pokušaj uspostavljanja nezavisne
hrvatske države u Drugom svjetskom ratu bio je izraz povijesnih težnji
hrvatskoga naroda. Onaj kome je tu nešto sporno ne poznaje hrvatski narod, ne
razumije hrvatsku političku povijest, niti prirodnu povijesnih zbivanja uopće.
Hrvatski nacionalizam u skladu je s europskim povijesno-političkim razvojem i u
potpunosti srodan nacionalnim političko-kulturnim i državotvornim pokretima u
Europi 19. stoljeća. On nije bio isključiv, zatvoren, šovinistički, niti su ga,
takvog, razvijali hrvatski nacionalni vođe. To je bio 'prosvijećeni
nacionalizam', kakvom je hrvatski narod učio Stjepan Radić. Kada ga je ustaški
politički pokret, iako izazvan za Hrvate egzistencijalno dramatičnim povijesnim
i ratnim uvjetima, pokušao skrenuti od toga, hrvatski narod taj je pokret od
sebe odbacio. Hrvatski državotvorni nacionalizam uvijek je bilo hrvatstvo
zagledano u zvijezde, kako ga je na svom primjeru opisivao Vlado Gotovac, a to
znači samosvijest koja gleda u sebe i u humanističko-kršćanske ideale. To je
hrvatstvo koje nam je osiguralo egzistencijalni opstanak i donijelo političke i
vojne pobjede u Domovinskom ratu. To je ujedno i jedini način da naš narod
sačuva sebe, svoju zemlju i svoju slobodu, zadrži Božju zaštitu, radom i životom
premošćuje vjekove i stvara svoju povijest.
Razgovor
vodio; Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik
br.
446, 11. travnja 2013.,
|