Ni prije rata, ni za vrijeme rata, niti su ustaše, niti
partizani dobili mandat hrvatskoga naroda da ih vodi. I
jedni i drugi su se nametnuli, jedni na početku, a drugi
na kraju rata. Komunisti su doduše održali poslijeratne
izbore, koje su dobili uz pomoć HSS-a, čije su čelnike
neposredno pred izbore i nakon izbora pozatvarali i
maknuli s javnosti.
Nakon tih prvih izbora, sve do 1990. godina komunisti
su držali vlast na diktatorski način, koristeći
zastrašivanje, prisilu i torturu, tvarnu i duhovnu.
Svi izbori poslije rata bili su farsa od izbora, jer
su bili jednopartijski izbori. U takvom odnosu snaga,
poslijeratni vlastodršci, hrvatski i jugoslavenski
komunisti, morali su trajno diskvalificirati svoje
ratne protivnike i neprijatelje, kako im u
mirnodobskim uvjetima ne bi postali suparnici i
politički protivnici, jer su samo tako mogli zadržati
vlast.
Iz takve svoje
nužde nametali su cijeloj javnosti svoju istinu o
Drugom svjetskom ratu i o svojim neprijateljima,
ponajprije o ustašama. Ako je blaženi Alojzije
Stepinac u razgovoru s Josipom Brozom, početkom lipnja
1945. godine rekao da bi bilo dobro kad bi u novu
vladu bili uključeni i pošteni ustaše, to znači da za
Stepinca oni nisu bili koljači i zločinci, kao što ih
je komunistička promičba prikazivala i još uvijek
prikazuje u svim svojim javnim napisima, govorima i
knjigama. Nema nikakve sumnje, da sve ono što smo
tijekom školovanja do 1990. godine učili i naučili o
Drugom svjetskom ratu jest jednostrana istina
pobjednika, koji su imali potrebu ocrnjivati svoje
protivnike i neprijatelje, a to su bili svi koji nisu
bili u komunističkoj partiji, jer su jedino tako mogli
nesmetano vladati "svojom" državom.
Da se vratim na sliku s početka
odgovora, u Hrvatskoj još uvijek traje sudski,
znanstveni i svakovrsni drugi postupak borbe za
konačnom istinom. Sudac još nije izrekao svoju
presudu. Dugo je slušao obtužbu, ali je red da i
obrana kaže svoju riječ. To se sada događa. Dužnost je
hrvatskih povjesničara, sveta dužnost cijeloga ovoga
naraštaja, da kaže riječ obrane, jer je od strane
komunističke obtužbe obtužena cjelina hrvatskoga
naroda.
Nema zaokreta, treba samo reći istinu
Koliko je objektivno moguć takav
radikalni zaokret u utvrđivanju istine s obzirom da
ste i sami rekli da se istraživači pred tom zadaćom
nalaze u poziciji Davida pred Golijatom?
To nije lagani posao, jer je u svijest
i podsvijest hrvatskoga naroda, a i šire, usađen
komunistički stereotip o tome kako su partizani i
komunisti "dobre crvenkapice", a ustaše i oni koji su
se borili za Hrvatsku, "zli vukovi", koljači,
mračnjaci, teroristi, i tome slično. Metodološki
gledano, nije potreban nikakav radikalni zaokret, već
treba u javnost samo iznijeti istinu koja govori u
korist Hrvatske i hrvatskoga naroda. Hrvatski narod, a
nadasve hrvatski političari i svi hrvatski umnici
moraju Hrvatsku staviti u središte svoga zanimanja i
ona mora biti mjerilo svih naših zajedničkih podhvata.
Samim time će sva ona "istina", koja niječe Hrvatsku,
odpasti. Metodološki je to jasno, ali je u stvarnosti
potrebno puno napora da istina dopre do svih ljudi i
da postanu svjesni da su tijekom cijele svoje mladosti
bili odgajani i oblikovani nezdravo i ideološki
jednostrano. Povjesnička djela s takvim hrvatskim
pristupom već postoje, ali se ona još nisu utkala u
hrvatsku svijest.
Izjavili ste da je logor NDH
Jasenovac jedan od lažnih mitova koji je stvorila
komunistička propaganda. Što je zapravo istina o
logoru Jasenovac, budući ste se i sami bavili tom
temom?
Logor ili sabirno polje Jasenovac je
tipičan primjer manipulacije kako bi manipulatori
ostvarili svoj cilj. Kad govorimo o logoru Jasenovac,
treba prije svega reći da on nije bio nikakva novost u
praksi ratovanja. Prva sabirna polja ili logori
dogodili su se u kolonijama i to za vrijeme
kolonijalnih ratova. Prvo poznato sabirno polje
ustanovio je španjolski vojskovođa, pruskoga
porijekla, Valerijan Weyler y Nicolau, kao upravitelj
otoka Kube, 1896. godine. U pobuni protiv španjolske
vlasti, odredio je da svi seljaci, koji ne žele biti
smatrani pobunjenicima, imadu u roku od osam dana ući
u utvrđena sabirna polja. Drugi slučaj sabirnog polja
dogodio se na Filipinima. Pošto su sjedinjeni američki
državljani oteli Španjolcima vlast na Filipinima,
Emilio Aguinaldo pokrenuo je pobunu protiv sjedinjenih
američkih državljana. Godine 1900. pobunjenici su
poraženi, ali su i započeli gverilski rat. Tada su
sjedinjeni američki državljani na otoku Mindano
osnovali nekoliko sabirnih polja da bi u njima
zaštitili narod koji nije pristajao uz pobunu. No,
nijedan od ta dva navedena slučaja nije činjenici
sabirnih polja nametnuo tako loš glas kao što su to
učinili Englezi u Južnoafričkoj Republici. Pošto su
pobunjeni seljaci Južnoafričke Republike sredinom
1900. bili poraženi i prešli u gverilski način
ratovanja, engleske su čete krenule sa strategijom
spaljene zemlje. Uništili su brojna seljačka imanja,
te su zatvorili mnoge žene i djecu, koji su ostali bez
krova, u sabirna polja, na brzinu napravljena od
šatora i koliba. Po tom engleskom žalosnom postupku,
sabirna su polja ušla u povijest s lošim glasom.
Sabirna su polja postojala u I. svjetskom ratu, a za
vrijeme II. svjetskoga rata otvorena su za vojnike u
gotovo svim zemljama koje su bile uključene u rat.
Dakle, Jasenovac nije bio nikakva iznimka.
Isto tako treba reći da su sabirna
polja stvarnosti rata, a s ratom dolaze i mnoge teške
posljedice. Sigurno je da se i u sabirnom polju u
Jasenovcu događalo mnogo toga što je suprotno ljudskom
dostojanstvu, što je ponižavalo čovjeka, što je
nijekalo njegovu osobnost, što je ugrožavalo njegovu
tjelesnu i duhovnu cjelovitost, dakle, događala su se
i ubojstva. O tome svjedoče i tri nedavno objavljene
knjige, Ante Cilige, Milka Riffera i Đorđe Miliše.
Radi se o knjigama koje su davno napisane, ali budući
da nisu Jasenovac prikazivale u sukladnosti s
komunističkom promičbom, bile su zabranjene, pa su
sada nanovo tiskane. Usprkos toga, njihovo čitanje
traži veliku dozu kritičnosti. Dakle, Jasenovac nije
bio polje sustavnog uništenja, već radni i privremeni
(tranzitni) logor.
Treba otvoreno reći da su mit o
Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari,
koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako
bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju
svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje
i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj
Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit,
a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on
puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske
ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje
igrati svoje kolo.
Ustanova Jasenovac barata s 81.000
stradalih, ali bez podataka o stratištu
Postoje li dokazi o masovnom
stradanju u logoru Jasenovac za bilo koji broj žrtava
s kojim se barata u prošlih pola stojeća, a riječ je o
20, 30, 80 tisuća....? Jesu li dosadašnji povjesničari
ikada potkrijepili te brojke s kojima se barata?
Višedesetljetnom promičbom
jasenovačkoga mita dovedeni smo u stanje da mi danas
moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo,
a oni koji su širili mit nemaju potrebe dokazivati ga.
Do tog smo stanja došli protokom vremena. No,
činjenica je da je SUBNOR u tri navrata pokušao
dokazati napuhane brojke masovno stradalih u Jasenovcu
sustavnim iskapanjem žrtava 1961., 1964. i 1984.
godine. Već kod prvih pokušaja nailazio je na žrtve
komunističkoga terora, te nikada nije objavio
rezultate takvog iskapanja. Naime, mnogi hrvatski
vojnici završili su svoj križni put 1945. godine
upravo na poljima oko Jasenovca i na obalama Save.
Sjećam se da sam 1984. čitao u "Vjesniku" kako je
započelo novo iskapanje žrtava Jasenovca i da su na
leševima našli ostatke odora hrvatske vojske. Novinar
očito nije bio svjestan da to nije smio napisati, pa
je odmah prekinuta predviđena nizanka o žrtvama
Jasenovca, ali je prekinuto i iskapanje. Dakle,
najosnovnija nam logika govori da bi ratni pobjednici,
subnorovci iznijeli u javnost svoje rezultate da ih je
bilo, a oni su ih tako goruće trebali kako bi
potvrdili svoj napuhani mit. No, željkovanog rezultata
nije bilo. Dakle, na Vaše pitanje, postoje li dokazi o
masovnom stradanju u logoru Jasenovac, mogu reći
dvojaki odgovor: dokaza o masovnom stradanju za
vrijeme rata nema, jer da ih ima, komunistička vlast i
osobito subnorovci bi ih hrvatskoj i svjetskoj
javnosti već odavna predstavili, a za dokaz o masovnom
stradanju nakon rata možemo reći samo neizravno upravo
na temelju navedenoga iskapanja koje su provodili
subnorovci, da ih ima, ali oni su uglavnom još uvijek
pod zemljom.
Smatrate li da je brojka od više
od 80 tisuća žrtava u Jasenovcu, a s kojom barata i
Ustanova Jasenovac, istinita?
Radi se o brojci koja nije ništa drugo
nego čisto pogađanje. U odnosu na tobožnjih 700.000
žrtava u Jasenovcu čime su nas desetljećima trovali
velikosrbski ideolozi, brojka od 80.000 izgleda sasvim
razumna. No, ni ona nema nikakvog uporišta u
stvarnosti. U sabirnom polju Jasenovac vodila se
uredna uprava, te je svaka osoba bila imenom i
prezimenom zapisana, vodio se dnevnik o svim
događajima u polju. Kada su partizani zauzeli logor,
našli su i preuzeli svu logorsku dokumentaciju, koja
je završila u Beogradu. Mi bismo na temelju tog
gradiva mogli danas sasvim lagano ustanoviti i broj
žrtava i sve ono što se u logoru događalo. No,
dokumentacija se krije od javnosti. Zbog čega? Očito
zbog toga što bi slika o logoru na temelju izvornih
logorskih isprava i popisa logoraša bila sasvim
drugačija od one koju nam servira velikosrbska
ideologija.
Javna ustanova spomen-područje
Jasenovac objavila je posljednjih godina popis od oko
81.000 jasenovačkih žrtava. U tom strašnom vihoru II.
svjetskoga rata bilo je uistinu mnogo žrtava. I za ovu
81.000 može se reći da su u nekom smislu jasenovačke
žrtve. No, to ne znači da su svoj život završile u
Jasenovcu. S obzirom na to da su mnogi logoraši bili
sprovedeni u logore u Njemačkoj, oni su svoj život
završili u nekom njemačkom logoru, a broje se kao da
su život završili u Jasenovcu. Uostalom to je vidljivo
i iz nedostatka podatka o stratištu. Samo kod manjeg
broja žrtava navedeno je mjesto stratišta, a kod
većine ono nije navedeno. Osim toga, ne treba
zaboraviti na poznatu svirepost pobjednika koji svoje
vlastite zločine pripisuju svojim neprijateljima. To
nije specifično obilježje samo partizanskih
pobjednika. Tako su činili i danas čine KGB, CIA i sve
druge ustanove u službi pobjednika. Zanimljivo je da
srbski povjesničari koji se toliko trude oko pisanja o
Jasenovcu, uobće se ne bave stradanjima na srbskom
području, a njih je bilo. Znajući za takve podmukle
ratne i poratne igre, nemamo li pravo posumnjati da su
žrtve nastale na području Srbije pripisane također
Jasenovcu?!
Rekli ste da pojedinci i skupine
odbacuju dio povijesti vlastite države? Na što ste
konkretno mislili?
Hrvati imaju kao i svaki europski
narod svoju lijevu i desnu sastojnicu ili političku
opciju, koje su u povijesti međusobno ratovale, a
danas su pozvane na demokratski način međusobno se
nadopunjavati. Usprkos tome što sam politički
državotvoran ili ako hoćemo, desno orijentiran, ja
prihvaćam kao dio moje hrvatske prošlosti i Broza i
Pribićevića i Račana i sve političare i politike
lijeve orijentacije. Oni su jednostavno dio sveukupne
hrvatske prošlosti. Čini mi se da većina državotvornih
Hrvata nema poteškoće oko toga. No, svjedoci smo da
lijevo orijentirani Hrvati nikako ne žele prihvatiti,
npr. Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku kao dio
hrvatske prošlosti. Za njih postoji samo ZAVNOH i
ništa drugo. Dok god je jedan narod podijeljen s
obzirom na svoju prošlost, dotle nema ni budućnosti.
Prenašanje podijeljenosti iz prošlosti u sadašnjost
čini da narod nije složan oko osnovnih i strateških
načela svoga razvoja i svoje budućnosti. Istinitost
toga je tako očevidna i u našoj političkoj
svakidašnjici. Tek kad svaki Hrvat, ili barem hrvatsko
političko vodstvo prihvati kao dio vlastite prošlosti
i Broza i Pavelića i Tuđmana i Račana, tek tada ćemo
biti sigurni i za svoju budućnost.
Srpski zlocini nad Hrvatima i prije
uspostave NDH
Kao tri neuralgične teme spomenuli
ste Srb, Jasenovac i Glinu. O Jasenovcu ste nešto
rekli, što je sa Srbom i Glinom.
Srb je hrvatsko mjesto u kojem se
tamošnje srbsko pučanstvo pobunilo protiv hrvatske
države. Tomislav Vuković je u svojoj, naprijed
navedenoj knjizi, lijepo pokazao kako se tu radi
uistinu o četničkoj pobuni mjesnog stanovništva, koje
se nakon toga razvrstalo u dvije različite vojske,
četničku i partizansku. Tijekom rata su ti isti
četnici prešli na stranu partizana i nakon rata
zauzeli visoke položaje u novostvorenoj državi, a svi
kao članovi SUBNOR-a. Protiv nikoga nije vođen
postupak i nitko nije kažnjen za učinjena zlodjela.
Stoga je sasvim razumljivo da su subnorovci glavni
agitatori u stvaranju protuhrvatskog mita kako bi
sakrili svoja zlodjela.
Glina je također postala mitski pojam.
Ona je velikosrbskoj ideologiji poslužila kako bi
obtužila Hrvate, ne samo da su genocidni, već da ta
genocidnost proizlazi iz njihove duhovnosti, iz
pripadnosti Katoličkoj crkvi. Činjenica jest da se u
Glini i oko Gline dogodilo zločina, ali te zločine
treba staviti u povijesne okolnosti. Prije nego li je
ustaška vlast uhitila i onda pobila Glinjane srbske
narodnosti u svibnju 1941., a u kolovozu iste godine
pripadnike srbske narodnosti u okolici Gline i na
Kordunu, dogodili su se zločini koje su uzrokovale
četničke skupine proizašle iz te narodnosti. Tu se
opravdano može pitati, tko je prvi počeo?, o čemu
dokumentirano piše Jure Krišto u svojoj knjizi "Sukob
simbola" (2001.). Kao odgovor na zakonske odredbe koje
je donijela mlada Nezavisna Država Hrvatska u cilju
obrane naroda i države, javile su se četničke pobune
diljem Hrvatske, u okolici Bjelovara, u mjestima oko
Knina i Dervente, u Čapljini, Mostaru, Kiseljaku,
Srijemskoj Mitrovici, i sve to u travnju 1941. U tim
je pobunama ubijeno po više desetaka Hrvata, i
katolika i muslimana. I svi ti zločini nad hrvatskim i
muslimanskim pučanstvom bili su počinjeni prije bilo
kojih žrtava pripadnika srbske manjine i prije nego li
je na dotičnim područjima bila uspostavljena vlast
NDH. Ne pokušavajući opravdavati ni jednu, ni drugu
stranu koja je primjenjivala nasilje i ugrožavala
živote nevinih ljudi, treba o svakom događaju ipak
cjelovito prosuđivati i vidjeti što je bio uzrok, a
što posljedica. U okolici Gline proliveno je mnogo
nevine krvi, što je u nebo vapijući grijeh, ali on
nikako ne može biti opravdanje velikosrbskoj politici
koja ponovno i ponovno zloupotrebljava tu glinsku
tragediju.
Srpska manjina i dalje u službi
potkopavanja vlastite domovine Hrvatske
Kako uvjeriti hrvatske vlastodršce
da su taoci lažne povijesti i da je potrebno srušiti
lažne mitove te početi istraživanje ispočetka?
To je očevidno dugi i trajni posao
svih nas, i nas povjesničara i vas novinara, i svih
hrvatskih umnika. Čini mi se da današnjim političarima
nedostaje svehrvatske širine i osnovno logičko
zaključivanje. Ako je Hrvatski (državni) sabor donio
odluku o 22. danu u mjesecu lipnju kao danu
antifašističke borbe, u kojoj je odluci sudjelovala i
lijeva politička opcija, kako onda razumjeti to da
pripadnici te iste opcije slave 27. srpnja kao početak
te borbe. Očito je da nemaju osjećaja za svoj hrvatski
narod, a nedostaje im i logika. Sama pak srbska
manjina takvim slavljima ustraje u svojoj tragičnoj
ulozi podrivavanja vlastite domovine Hrvatske.
Pojedincima je u interesu da se svide srbskoj manjini,
koja se nažalost nakon više stoljeća svoga boravka na
hrvatskom tlu ne želi integrirati u cjelokupno
hrvatsko narodnosno biće, pa na takav način ti
pojedinci rade protiv vlastitoga naroda. No, vjerujem
u pobjedu istine i pravde, što će se dogoditi samo ako
će biti ljudi koji će ih zastupati i promicati.
Može li se uopće utvrditi istina,
postoji li dokumentacija, konkretno o logoru
Jasenovac, koja bi omogućila rasvjetljavanje dijela
istine?
Objektivna istina postoji možda jedino
kao teološki pojam. Naša ljudska istina uvijek je
relativna stvarnost, no moramo nastojati da se u
traženju istine približimo koliko je moguće toj
objektivnoj istini. Da je to tako, najbolje svjedoči
sudska praksa. Uvijek se govori da su sudovi neovisni
i da je sudska presuda ogledalo konačne istine. A svi
znamo kako sudovi, počevši od
jugoslavensko-komunističkih do europsko-haških sude i
donose presude u skladu s važećom politikom i
vrijednosnim sustavom koji ta politika zastupa. Tako
da nam presude nekog političkog sustava izgledaju kao
ismijavanje istini, a ne utvrđivanje istine. Tu se,
dakle, najbolje vidi koliko istina ovisi o ljudima i o
njihovim osobnim stavovima. Kao vjernik znadem da je
Bog konačna i objektivna istina. Kad čovjek odbaci
Boga, onda je odbacio i počelo istine i gubi se u
lažima ovosvjetskih moćnika.
Kao što sam već rekao, dokumentacija o
logoru Jasenovac postoji, i ne samo o njemu, nego
njegova dokumentacija. No, ona se danas još uvijek
krije (navodno nije dostupna zbog NATOvog
bombardiranja Beograda), jer nije u interesu
velikosrbske politike da se proučava. Kad bi neki
hrvatski povjesničari, kao što je npr. dr. Ivo
Goldstein, uzeli u obzir samo tu činjenicu, to bi bilo
dovoljno da pod upitnik stave sve ono što je pisano o
Jasenovcu mimo te dokumentacije. No, i tim nekim
hrvatskim povjesničarima nedostaje osnovno logičko
zaključivanje.
Golstein upao u kolotečinu lijeve
opcije
Dr. Ivo Goldstein je za Vaše teze
rekao da su lažne i da ne postoje dokazi da su
komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac. Kakav
je Vaš komentar?
Poštujem dr. Ivu Golsteina, koji se
smatra Židovom, ali ja ga smatram i Hrvatom, jer živi
u Hrvatskoj i jer je u hrvatskoj povjesničkoj znanosti
mnogo radio, bez obzira kako njegov rad neki
ocjenjivali. Poznato nam je da Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti nema veliko mišljenje o njegovom
povjesničkom radu, pa ga nije primila među svoje
članove, no svejedno. Moja osnovna zamjerka njegovu
radu je to što je njegov cjelokupni pristup hrvatskoj
povijesti 20. stoljeća na tragu velikosrbske
ideologije. On je, vjerojatno ni kriv ni dužan upao u
kolotečinu lijeve političke opcije koja je imala
potrebu uništavati vlastito hrvatsko bilo, jer
pripadnici takve opcije misle da će mu biti bolje ako
ne budu u službi hrvatske državotvornosti. I tu je
vidljivi nedostatak osnovne logike, jer svakom članu
neke zajednice bit će bolje, ako će cijeloj zajednici
biti bolje. Ustrajavanjem na nekim tamnim trenutcima
nekog naroda (a koji ih nema?) nije doprinos rastu tom
narodu, već njegovu umanjenju. Dr. Goldstein ustraje
na preuveličavanju kod Hrvata nečega što je redovita
pojava kod svih naroda. Zbog svega toga moje i njegove
teze ne mogu se uskladiti. Što se tiče konkretno
Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnoga logora,
treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci odkrili
u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijeloga
logora, ali isto tako i na logor Staru Gradišku, koja
je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bila u sastavu
sabirnog polja Jasenovac, a logor iliti KPD Stara
Gradiška bio je otvoren i za vrijeme novonastale
države Jugoslavije, što je svima poznato.
Za dom, spremni jedan od najljepših
pozdrava
Smatrate li da je Za dom, spremni
neprihvatljiv pozdrav i jesu li opravdane intervencije
policije? Svjedoci smo tomu gotovo svake godine u
Čavoglavama, a bilo je slučajeva i u drugim hrvatskim
gardovima gdje su pojedinci uhićeni zbog ustaških
ikonografija ili zbog pozdrava.
Naš se hrvatski narod služi različitim
lijepim pozdravima, kršćanskim i domoljubnim. Pozdrav
Za dom spremni je jedan od ljepših pozdrava. Kao i
drugi narodi, i mi Hrvati riječju dom izražavamo
cjelokupni sadržaj obiteljskog života, ali i
svenarodnog, domovinskog života. Biti spreman za dom i
domovinu žrtvovati se, boriti se, pa i poginuti, to je
ono što se ovim pozdravom izražava. Ako taj pozdrav
nekome smeta, onda mu smeta obitelj kao takva, kao i
domovina hrvatskoga naroda. Takvi bi očito željeli da
nestane hrvatska obitelj i hrvatska domovina. No, to
što neki politički krugovi u tom pozdravu vide
prisjećanje na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je njihov
problem, ali kojega bi se morali osloboditi. Zapravo
radi se o tome da nam je komunistička ideologija
nametnula da svu stvarnost moramo gledati s njezinih
stajališta i njezinim naočalama, a to znači da sve ono
što nije komunističko, mora nestati, jer navodno je
zločinačko, ustaško, nazadno. To je najočitiji primjer
komunističke indoktrinacije. Zatiranje tog pozdrava u
novije se vrijeme nastoji provoditi i sa stajališta
svjetskoga globalizma i multinacionalnih poduzeća i
trgovina, kojima nije u interesu da postoje svjesni i
rodoljubni narodi i da postoje obitelji, koje su štit
i obrana od njihovih manipulacija. O kad bi svaki
Hrvat i Hrvatica rado upotrebljavao taj pozdrav, ili
barem po njegovoj poruci živio, tada bi i naše
hrvatsko gospodarstvo procvjetalo, jer bismo kupovali
i trošili domaće, a ne uvozne proizvode. Ovaj bi
pozdrav trebali koristiti nadasve naši hrvatski
političari, koji po svojoj političkoj dužnosti moraju
promicati dobro hrvatskoga doma i domovine. U tom bi
slučaju gledali što je bolje za Hrvatsku, a ne za
Europsku Uniju, tada bi u dvostranim odnosima s recimo
Srbijom i Slovenijom gledali što je bolje za Hrvatsku,
a ne kako se njima svidjeti. Očito je da živimo u
vremenu nenarodnih vlasti, pa se ovaj pozdrav nikako
ne uklapa u tu hrvatsku jadnu političku klimu, pa ga
se nastoji ukloniti, pozivajući se opet na prošlost.
Piše: Andrea Černivec,
Hrvatski list
9. kolovoza 2012.
Dr. Stjepan Razum pročelnik je odjela
Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu.
Rođen je u
Konščici i jedan je od šestero djece roditelja
Mije i Dragice. Osnovnu šolu pohađao je u Svetom
Martinu pod Okićem, a kao pitomac Nadbiskupskoga
dječačkoga sjemeništa polazio je klasičnu
gimnaziju u Interdijecenskoj srednjoj školi za
spremanje svećenika u Zagrebu nakon čga završava
Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup
Franjo Kuharić zaredio ga je za svećenika 1986.
Kao duhovni pomočnik, kapelan, djelovao je tri
godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989.
nadbiskup Kuharić ga je poslao na daljni studij
u Rim, gdje je studirao crkvenu povijest na
Papinskom grgurovskom sveučilištu. Paralelno s
time završio je i dvogodišnji studij
arhivistike, diplomatike i paleografije pri
Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene
povijesti obranio je 1995. radnjom "Osvald
Svetoladislavski, biskup zagrebački 1446.-1499,"
U Zagreb se vraća iste godine i počinje raditi u
Nadbiskupskom arhivu.
|
|