Stasale su nam nove generacije odgojene na mržnji aveti
koje su razarale, palile ubijale, prolijevale hrvatsku
krv. I te nove generacije nastavljaju stopama zločinaca
koji raniše ovaj grad, a službena politika šuti ili
marginalizira i minorizira nabujali srpski radikalizam,
uporno "okrećući pilu" i progoneći one koji su se
zauzeli i po cijenu osobne žrtve zaštitili hrvatski
sustav i Ustav.
Prošlo je godinu dana kako sam osuđena zbog
razbijanja ćirilične ploče. Bio je to sudski postupak
održan u rekordno kratkom vremenskom roku u kojem se
razbijanje ćirilične ploče okarakteriziralo kao teško
kazneno djelo, a čak mi je imputirana i kvalifikacija
nacionalne netrpeljivosti odnosno mržnje prema Srbima.
S lakoćom sam srušila takvu
monstruoznu konstrukciju i laž državnog tužitelja. Ne
čude ove titoističko-staljinističke metode kada nam u
svim porama državnih institucija sjede strukture tzv.
SAO Krajine (ne zaboravimo kako još uvijek egzistira
vlada SAO Krajine u izgnanstvu, koja zdušno podupire
politiku Milorada Pupovca i kako se taj Pupovac nikada
nije javno ogradio od njihova postojanja i potpore)
duboko implementirane i integrirane u hrvatski sustav.
Stoga ne čudi bjesomučni progon i pogrom hrvatskih
branitelja koji su uvijek i u svakom trenutku spremni
zaštiti hrvatske nacionalne interese od onih koji bi
se tako rado domogli vlasti i teritorija kao i
devedesetih godina.
Kako vidimo
vlasti su se domogli, sada ostaje još teritorij. No
ipak im ostaje jedna velika prepreka, a to su hrvatski
branitelji. Gospodo koliko god nas progonili,
stigmatizirali, obespravljali, marginalizirali,
oduzimali pravo na egzistenciju, progonili iz državnih
i javnih institucija mi smo ipak tu, ne možete nas
zatrti, jer nitko ne može zatrti istinsku ljubav, a mi
ju nosimo, mi ju dišemo i pokazujemo djelom, ne
riječima ili praznim floskulama poput vas i to samo u
vrijeme izbora.
Svjedočimo kako Stanimirović protiv kojega postoji
niz kaznenih prijava za ratni zločin i to od još
uvijek živih svjedoka, slobodno šeće, radi, dapače
postavlja uvjete i slaže novu Vladu. Istini za volju
participirao je taj isti Stanimirović u hrvatskoj
vlasti, ali budimo koliko je to moguće objektivni i
sagledajmo tadašnji povijesno-politički kontekst u
kojem se nalazila naša mlada država. Je li se moglo
drugačije, je li se moglo bolje? Lako je sada iz ovog
vremenskog odmaka biti general poslije bitke, no tada
u tom trenutku kada Republika Hrvatska nije bila u
blistavom političkom položaju na međunarodnom planu,
Erdutski sporazum i model mirne reintegracije
okupiranih teritorija činilo se kao najbolje i
najprihvatljivije rješenje. Hrvatska je pokušala
zaštiti najveću dragocjenost koju ima - život
hrvatskog muškarca, žene i djeteta.
Danas kada nas Erdutski sporazum više ne obvezuje,
kada razni Pupovci, Stanimirovići, Pusići, Teršelićke
i Mesići podižu tenzije i traže kruha preko pogače,
kada otvoreno prijete hrvatskoj javnosti i to iz
Hrvatskog sabora, začuđuje zašto se ne ponište učinci
i ne prestane primjenjivati sporazum koji Hrvatsku
više ne obvezuje. Kada bi četiri čovjeka terorizirala
njih 90, rekli bismo kako ovih devedeset baš i nisu
naročito pametni, zar ne? Ali kada to čini Pupovac
ostatku hrvatskog bića onda se priča drugačije
postavlja i u Hrvatskoj i u svijetu. Tada se ovih
devedeset koji mirno trpe udarce, porugu, laži i
insinuacije predstavlja kao one koji teroriziraju,
koji su potencijalna opasnost, koji šire mržnju i
nasilje.
Koja zamjena
teza. Do kada će manjine terorizirati većinu? Sva
prava i ustavna zaštita nisu im dovoljni. Možda je
vrijeme za Hrvatsku Hrvata, jer politički model
podjela na nacionalne manjine neuspjeli su
eksperiment. Ponosna sam na etničke zajednice u
Hrvatskoj koje njeguju svoju kulturnu baštinu. Ponosna
sam i zahvalna na različitost koja je našla mjesta u
mojoj prelijepoj Hrvatskoj, ali nisam ponosna kada 4%
stanovnika predvođenih Pupovcem, Stanimirovićem i
sličnima ucjenjuje, prijeti, uvjetuje, nameće i traži
privilegije kojima nema mjesta u modernim
demokracijama.
Danas je godišnjica kako sam osuđena zbog čina koji
je bio jedini mogući u tom trenutku kako bih se
suprostavila kako sam navela tijekom sudskog postupka,
kršenju 1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o
pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i
odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH; 2)
Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu
(regionalnu) samoupravu; 3) Odluke i obrazloženja
Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza
2014. godine u kojoj vrlo jasno, nedvosmisleno i
izričito stoji " .. da u razdoblju do donošenja
izmjena i dopuna Zakona o upotrebi jezika i pisma
nacionalnih manjina ("Narodne novine" broj 51/00. i
56/00. - ispr.) nadležna državna tijela neće provoditi
taj zakon na području Grada Vukovara uporabom
prisilnih mjera."
Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na
državnim institucijama u Gradu Vukovaru nije se sudilo
državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav
Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u
Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru - Gradu
heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudilo i sudi
hrvatskim domoljubima i braniteljima koji su se
suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike
Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih
političkih interesa.
Osudilo se
nas koji smo bili prisiljeni suprotstaviti se
tadašnjoj vlasti Zorana Milanovića, kako bi zaštitili
ustavnopravni poredak, svjesni kako stavljamo na kocku
i vlastitu slobodu, svjesni političkog progona i osuda
što smo na kraju i doživjeli. Oni koji su postavili
dvojezične ploče prekršili su zakon i moraju biti
procesuirani, odgovarati i biti osuđeni. To je propust
pravosudnih tijela RH koji se nije smio dogoditi i
koji se mora ispraviti.
No, pravo pitanje jest - Je li ovo nasilje državnih
institucija trebalo hrvatskom narodu? Ja sam samo
jedna žena s malim kamenom čiji je udarac nadaleko
odjeknuo. Ne govori o mržnji nego upozorava na suludo
nasilje države prema neistomišljenicima i onima koji
se suprostavljaju kršenju i zlouporabi zakona
Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i
nelegalnih političkih interesa.
Da, za to
vrijedi prolaziti sve ono što sam prolazila tada, kao
i ovo što trenutno prolazim. I ako je to jedini način
da se čuje i shvati, opet bih ga ponovila bez
razmišljanja. Vukovar i Vukovarci moraju prestati biti
poligon za bildanje političkih mišica. U Vukovaru se
nisu stekli uvjeti za primjenu Zakona o uporabi jezika
i pisma nacionalnih manjina, a odnose se na
postavljanje ploča s dvojezičnim natpisima na državnim
institucijama. Sva ostala prava Srbi u Vukovaru već
koriste.... godinama. I zato Vukovar i Vukovarci
zaslužuju duboko poštovanje i posebni pijetet za
ubijene od srbočetničkog agresora. Ne zaslužuju da im
isti orgijaju po grobovima razmišljajući hoće li na
Ovčaru staviti ćirilicu ili ne.
U ovom trenutku Hrvatska je u poziciji da joj buduću
vlast kroji Vojislav Stanimirović bivši gradonačelnik
okupiranog Vukovara, bivši ministar u vladi tzv. SAO
Krajine, osoba prijavljena za počinjenje ratnog
zločina. Smijemo li mi koji smo glas onih kojih više
nema šutjeti na ove perverzije? Ne, nemamo to pravo,
pa čak i po cijenu ponovnog progona, suđenja, osuda,
oduzimanja slobode ili i puno više.
Nemamo pravo šutjeti dok slušamo
krikove naših najmilijih. Kao hrvatska dragovoljka i
braniteljica bila sam spremna dati život za zastavu,
grb, čast, ugled, život i slobodu Republike Hrvatske i
svog hrvatskog naroda. Bez razmišljanja učinila bih
isto kada bi se moj narod našao u opasnosti. Sada se
moramo zaštiti od onih koji su se vješto
implementirali u naše državne i javne strukture, a
bijahu pripadnici i pomagači srpsko-crnogorskog
agresora.
Dovoljno je
dodati samo nekoliko redaka u Ustav Republike
Hrvatske, nekoliko riječi koje će spriječiti daljnju
devastaciju hrvatskog zakonodavstva i omogućavanja
bujanja srpskog radikalizma u Hrvatskoj. Podržimo
ideju da se u Ustav RH doda članak koji glasi: "Nitko
tko se priključio pobuni ili agresiji na Republiku
Hrvatsku, ili pružao pomoć i podršku neprijateljima
neće biti zastupnik u Hrvatskom državnom saboru ili
Predsjednik ili potpredsjednik Republike Hrvatske,
Vlade RH ili Hrvatskog državnog sabora; ili biti u
javnoj ili državnoj službi, civilnoj ili vojnoj, u
Republici Hrvatskoj ili izvan nje".
Na taj način Hrvatska više nikada neće biti u
situaciji da joj Vladu kadroviraju abolirani četnici
ili aktivni podržavatelji velikosrpske politike.
Hrvatska to zaslužuje, a hrvatski narod ima snagu, ali
i alate to provesti u djelo.
Zorica
Gregurić
Zagreb, 17. rujna 2016. godine
|