Val prosvjeda protiv službene hrvatske politike širi
se cijelom zemljom. Prošloga vikenda imali smo dva
takva skupa, jedan u Zagrebu i drugi u Splitu, a tko
zna hoće li, gdje i kada biti sljedeći. Ogorčenje
nacije je čak i veće nego što daju naslutiti sama
prosvjedna okupljanja jer je najveći broj onih građana
koji su jednostavno apatični defetisti koji, vjerujući
da ni na što ne mogu utjecati, ne odlaze na prosvjede.
U pogledu razvoja situacije, uistinu je bilo što teško
predvidjeti.
Pobuna, tiha ili javna, može uskoro biti za stupanj
ili dva još i veća ako, recimo, Haaški sud izrekne
osuđujuće presude generalu Anti Gotovini, Mladenu
Markaču i Ivanu Čermaku, pa onda i šestorici
bosansko-hercegovačkih Hrvata. Dogodi li se to, teško
je vjerovati da će postojeća vlast ičim moći podići
uzdrmanu hrvatsku naciju. Iščekujući sa strahom i
drhtanjem ishod tih procesa, već sada možemo mirne
duše konstatirati da je ovakvo, nikad gore stanje
morala, duha, politike i ekonomije posljedica
desetogodišnje promašene politike, politike koja sada
doživljava svojevrsni kolaps.
Tuđmanovo
desetljeće vlasti, koje su njegovi kritičari nazvali
mračnim, danas se čini betlehemskim svjetlom u odnosu
na istinsku tamu sljedećega desetljeća s čijim
dramatičnim posljedicama se suočavamo. Dakako, nije
Tuđmanova vlast bila idealna, i ona je pri kraju svoga
trajanja dovela zemlju u svojevrsnu gospodarsku
slijepu ulicu, no podatci, čisto radi analogije,
neumoljivi su.
Tuđmanje ostavio Hrvatsku s deset
milijarda dolara inozemnoga duga, od čega je nešto
manje od pet milijarda naslijedio iz bivše
jugoslavenske države. Dakle, s pet milijarda dolara
vanjskoga zaduženja stvorio je na ledini vojsku,
policiju, institucije, državu, skrbio je za nešto
manje od milijun prognanika,uspio je obraniti zemlju
od srpske agresije, a zatim i osloboditi okupirani
prostor. Nakon rata izgradio je sto tisuća obiteljskih
kuča i za cijelo vrijeme nikoga nije ostavio bez posla
i hrane. Važno je spomenuti i to da je do kraja
njegove vlasti, i života, bilo privatizirano 23 posto
gospodarstva te 33 posto bankarskoga sustava.
Zamjerki na njegovu vlast ima milijun,
ali ti podatci su neumoljive činjenice pred kojima se
kao kule od karata ruše sve kritike Tuđmanova doba od
strane njegovih nasljednika. Što se dogodilo u
sljedećih deset godina, osjećamo, evo, danas. Vanjsko
zaduženje države neumoljivo grabi do 50 milijarda
eura, ekonomija je u rasulu, sve što iole vrijedi
rasprodano je u bescjenje, nemamo više nekadašnje
najvrjednije kompanije, nemamo banke, medije. Odrekli
smo se teritorija, najzaslužnijih ljudi koje smo s
lakoćom predali stranim sudovima; kriminal i korupcija
neusporedivo su veći. Ogorčeni protivnici Tuđmanova
"režima" doveli su zemlju o kaotično stanje u kojemu
kao da nitko više ne vidi ni šansu ni perspektivu iz
kojega bi mnogi najradije pobjegli glavom bez obzira.
Nakon 10 godina postuđmanovske ere, Hrvatska kao da je
tek sada u slijepoj ulici iz koje ne zna kamo bi.
Rasplinuli su se lažni i obećani snovi o blagostanju,
slobodi i demokraciji. Demagozi raznih boja ostavili
su iza sehe pustoš, iza njih trava ne raste.
Rodonačelnik i maestro te opće
destrukcije bio je Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić
koji i dalje priča o lupežima koji su opljačkali
narod, a sam vadi milijune kuna iz džepa i kupuje
nekretnine. Njega danas na aktualnim prosvjedima nitko
ne proziva ni za što iako je on započeo s razaranjem
sustava, izvrtanjem povijesti i sustava vrijednosti,
flagrantnim i nekažnjenim kršenjem zakona, čistkom
najboljih kadrova i stvaranjem nevjerojatnoga
klijentelističkoga sustava svojih pomazanika. Kada je
predao državne tajne na uvid svima koji su htjeli,
zatim kada je najurio generale iz Hrvatske vojske i
kada je lažno svjedočio protiv Hrvatske u Haagu te
osporio sve stečeno u prvih deset godina
samostalnosti, bio je to zapravo poziv na prevrat koji
je postupno u godinama koje su slijedile porušio sve
stupove na kojima je počivala država. Vidjelo se da se
tadašnji premijer Ivica Račan, ne želeći zaostajati za
Mesićem, s lakoćom odriče suvereniteta nad našim
morem, da prostire crveni tepih glavnoj haaškoj
tužiteIjice i dočekuje ju kao državnicu i da
nadležnost nad oslobodilačkim operacijama prepušta
stranome sudu.
Račana je naslijedio HDZ-ov
predsjednik dr. Ivo Sanader koji je želio nadmašiti
obojicu zajedno u tome neopisivome vazalskome
ponašanju spram stranih središta moći. Sanader je za
račun međunarodne zajednice realizirao sve ono što se
ova dvojica nisu usudila. Taj lažni katolik i lažni
nacionalist žrtvovao je sve nacionaIne interese
govoreći javno da nema cijene koju nije spreman
platiti kako bi Hrvatska ušla u Europsku Uniju.
Bezobzirno je izručio Haagu ratne zapovjednike,
eliminirao iz stranke i vlasti sve one sanjare iz
90-ih, etablirao u strukture ne samo one koji su
cijeloga života bili protiv ideje samostalne hrvatske
države, nego i one koji su 90-ih oružjem ratovali
protiv napadnute Hrvatske. Šakom i kapom dijelila su
se nacionalna blaga za jeftini novac stranim
prijateljima. Krik i bijes u narodu je rastao, ali
nitko ga nije htio čuti.
Korumpirana
hijerarhijska piramida stranačkih podanika i
ljevičarskih medija koji su terorizirali narod gušila
je kod građana svaku misao na otpor i pretvarala ih u
žrtve propagandističkih laži. Hrvatska je propadala u
svakom pogledu i postajala sve više nakaradna država u
čemu svoju ulogu ima i aktualni predsjednik Ivo
Josipović sa svojim manipulacijama o novoj pravednosti
i s uzdizanjem nenarodnih ideologija koje je povijest
davno pregazila.
Ta je
nakaradnost sublimirana u činjenici da agresorska
Srbija danas sudi hrvatskim braniteIjima, a još prije
toga skandaloznim otkrivanjem spomenika četnicima u
Srbu Sanader je prije dvije godine morao protiv svoje
volje otići iz pllitike i s vlasti, voljom onih koji
su ga i instalirali. Kormilo izvršne vlasti preuzela
je gospođa Jadranka Kosor. Ona je, međutim, epigon
svojih prethodnika jer slijedi iste zablude i fetiše u
politici te nema manire državnika da bi izvlačila
zemlju iz ponora za koji ona osobno nije toliko kriva,
koliko god oštrica sadašnjih prosvjeda bila uperena
uglavnom prema njoj.
Svi oni doveli su Hrvatsku u očajno
stanje u kojoj su političke i socijalne frustracije
kulminirale i izvele ljude na ulicu. Je li to neko
novo hrvatsko proljeće nakon sramnoga desetljeća, neko
novo buđenje hrvatskoga naroda i javlja li se nova
snaga koja će vratiti Hrvatsku samoj sebi, ili je to
tek sporadični krik neke manjine, pokazat će vrijeme.
No jedno je sigumo, deset godina ponižavanja Hrvata
bilo je previše.
I koliko god je život uistinu težak, Hrvatska je
više u esencijalnoj, nego u egzistencijalnoj krizi.
Izvući je mogu samo oni koji su ju i stvarali, ne i
oni koji su se borili protiv nje ili ju prihvatili kao
nužnost koju, kad je već stvorena, nije moguće izbjeć.
Ivica
Marijačić
Hrvatski list,
03.03.2011.
|
