Šalu na stranu (nažalost gorka šala), jedna od naših
osebujnosti jest posebna tvrdoglavost u obrani svoje
zemlje. Povjesničari se tim fenomenom nisu pozabavili,
ali nepobitna je činjenica, da Hrvati za vrijeme turske
invazije jednostavno nisu htjeli kapitulirati. To je
jedino uočila katolička crkva, koja nam je podarila
titulu "antemurale christianitatis" (predziđe
kršćanstva).
Druge zemlje su praktički nakon jedne izgubljene
bitke pale pod tursku upravu, npr. Srbija nakon
kosovske bitke god. 1389, Bugarska šaptom god. 1393.,
Mađarska god. 1526. nakon poraza na Mohačkom polju. U
nesretnoj bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493. sva
je hrvatska elita bila sasječena, ali tvrdoglavi
Hrvati nisu priznali sultansku vlast. Ostavljeni na
cjedilu od kršćanske Europe, borili su se i slijedećih
200 godina za svaki pedalj svoje zemlje, da bi u
najgorim trenucima od Hrvatskog kraljevstva ostao
"reliquiae reliquiarum" (ostatak ostataka). Hrvatska
država je na kraju ipak realnost, u prkos svim
svjetskim moćnicima, malo okrnjena, ali tu je.
Hrvatska Kulturna Zajednica prolazi teške trenutke,
ali po starom hrvatskom običaju ne kapitulira, što
dokazuje i izdavanje ovog glasila. Okrnjena je, ali tu
je. Izborni sabor je iza nas i u novu godinu startamo
sa ojačanom i pomlađenom momčadi (vidi izvještaj UO).
Zahvaljujemo članovima koji su nam ostali vjerni, i
nadamo se, da od "reliquiae reliquiarum" krećemo, kao
i nekad Hrvatska, prema "rediviva" (oživjela).
Zajednica je tokom svojeg 30-godišnjeg postojanja
prošla kroz nekoliko razdoblja. Nastala na ruševinama
hrvatskog proljeća i zabrane Matice Hrvatske, prvo je
razdoblje bilo okarakterizirano nastojanjem očuvanja
hrvatstva kao protuteže jugoklubaštvu. Svaka čast i
hvala pojedincima, koji su se svojim nesebičnim radom
70-tih i početkom 80-tih godina eksponirali i bili
izloženi osobnom riziku proganjanja od jugoslavenskih
vlasti. Euforija hrvatskog proljeća je pomalo
jenjavala, novo pridošli i druga generacija nisu
pokazivali veliki interes za ciljeve Zajednice, te je
rad krajem 80-tih malaksavao. Privredna kriza
Jugoslavije i novo miješanje karata u Europi nakon
pada berlinskog zida probudili su i u Hrvata želju za
vlastitom i samostalnom državom, koju je dr. Franjo
Tuđman znao artikulirati, pobuditi i usmjeriti. Za to
mu vječna hvala i vrlo je upitno bi li bez njega bilo
samostalne Hrvatske. S toga se ovim brojem Društvenih
Obavijesti prisjećamo dvogodišnjice smrti velikog sina
hrvatskog naroda.
Agresija na Hrvatsku nas je ujedinila, u Domovini
kao i u dijaspori. To je početkom 90-tih dalo novi
polet Zajednici i usprkos inflaciji raznih novih
hrvatskih udruga u Švicarskoj članstvo je poraslo.
Time je počelo drugo razdoblje Zajednice.
Zajednički neprijatelj mogao se glasno imenovati,
ciljevi su bili jasni i svi smo bili jedinstveni u
postizanju tog cilja.
Navodno je Napoleon izjavio da najgore što se nekom
može dogoditi jest ispunjenje njegove najveće želje.
Vojnim pothvatima "Bljesak" i "Oluja", koje možemo bez
pretjerivanja nazvati grandioznima (Amerikanci su pri
oslobađanju Kosova, usprkos ultramoderne ratne
tehnike, izgledali kao šegrti u usporedbi sa našim
momcima, koji su se služili pretpotopnim MIG-21),
zaokruženo je djelo stvaranja samostalne Hrvatske.
Svi smo sa ubrzanim kucanjem srca i razrogačenih
očiju gledali na televiziji kako se fantomska
Republika Srpska Krajina topi kao snijeg na proljetnom
suncu. Najveća želja bila je ispunjena.
U smislu Napoleonove izjave time počinju naši
problemi, jer se ponovo zdušno prihvaćamo našeg
tradicionalnog i osebujnog sporta: svađalaštva i
kritizerstva, i to u Domovini kao i u dijaspori. To
nije zaobišlo ni Zajednicu u kojoj su prije latentni i
zatomljeni sukobi izašli na površinu. Tome su
pridonijeli i politički apetiti pojedinaca, koji ako
nisu bili zadovoljeni, onda su besciljno kritizirali
sve u Hrvatskoj i odapinjali svoje otrovne strelice na
svakog neistomišljenika. Protiv počasnog konzula
(Bruno Uroić) i konzul-savjetnika (Vinko Sabljo)
skupljali su se potpisi odnosno slale peticije za
njihovo smjenjivanje na tadašnjeg ministra vanjskih
poslova, sa sadržajem na najnižem nivou balkanskih
intriga.
Takve metode upotrebljavaju i naši tužitelji. Tako u
svojoj optužbi protiv Zajednice pišu između ostaloga:
"Oni (tužitelji) morali bi inaće pri ulasku u njihovu
prijašnju domovinu (Hrvatsku) zbog tih krivih objeda
računati sa ozbiljnim represalijama, što se tek sada
sa promjenom vlade ublažilo".
Tužitelji pred Švicarcima prvo
obrazlažu svoje isključenje iz Zajednice time, što se
deklariraju političkim disidentima, a onda optužuju
veleposlanstvo i konzulat za denuncijaciju, a bivšu
hrvatsku vlast za represalije nad političkim
neistomišljenicima stavljajući je time na nivo
KOS-ovske Jugoslavije.
Drugim riječima: blate Domovinu, da bi prikupili par
poena na sudu.
Isto tako g. Tihomir Nuić daje izjavu
pred švicarskim sudom: "Suizdavač desnoradikalnog
(u originalu: rechtsradikal) lista "Dom i Svijet" je
"Hrvatski Svjetski Kongres" (HSK)...". On time
optužuje pred Švicarcima najrašireniji hrvatski list u
inozemstvu za radikalno desničarstvo, znajući da taj
pojam opčenito na zapadu, a specijalno u njemačkom
govornom području, ima krajnje negativnu konotaciju i
odnosi se prije svega na neonaciste. Sve u nadi da će
tim blaćenjem Domovine prikupiti par poena na sudu. O
misaonoj akrobaciji, kojom dolazi do krivog zaključka,
da je HSK suizdavač "Dom i Svijeta", ne trebamo
trošiti riječi.
Dužnosnicima Zajednice se stalno i
uporno implicira da su kao "hadezeovci i njihovi
simpatizeri" instalirani od HDZ-a.
Tako već spomenuti g. Tihomir Nuić
piše: "Upravo u lipnju 1999 dolazi Ivić Pašalić u
Zürich, gdje se u jednom hotelu, prema svjedočenju
očevidaca, susreće sa upravom HKZ-a". To je, u
najblažem obliku rečeno, širenje trača najgore vrste,
jer nitko iz uprave zajednice nije se ni sastao ni
razgovarao sa Ivić Pašalićem, niti u hotelu niti bilo
gdje drugdje, a izjava se vjerojatno osniva na
principu: baci bombicu, pa čekaj što će se dogoditi.
Zajednica je
nepolitička udruga, ali nepravde prema hrvatskom
narodu ne možemo prešutjeti i trebamo biti svjesni
temeljnih uzroka tih nepravdi. Velika je i neslučajna
sličnost između nastojanja naših tužitelja da se
Zajednica politički stigmatizira, i insinuacije
vladajuče koalicije da je Stožer za obranu digniteta
Domovinskog rata manipuliran, također od HDZ-a. U oba
slučaja se time želi odvratiti pažnja od stvarnog
problema, u slučaju Stožera radi se o kršenju ustava
sa strane vlade, koja ignorira 400'000 potpisa i ne
želi raspisati referendum, kojim se samo traži isti
tretman Hrvatske Vojske u Domovinskom ratu kao i
takozvane Narodnooslobodilačke vojske za vrijeme i
posebice nakon II. svjetskog rata, a koja je neupitno
likvidirala stotine tisuća Hrvata (vidi komentar
knjizi "Slovenija 1941-1948-1952 u rubrici "iz svijeta
knjige" i članak "Hrvatska tragedija").
Hoće li nas po potrebi proglasiti ultradesničarima,
ako isto kao i Stožer smatramo, da je haški sud
izpolitiziran sa namjerom da Zapad opere svoju
suodgovornost za žrtve srpskog terora, te da su
hrvatski generali Blaškić, Norac, Gotovina, Ademi
heroji, a ne zločinci, jer bi inače po haškim
mjerilima sve generale, koji su ikada vodili neki rat,
trebalo proglasiti zločincima?
Slušali smo
mjesecima o civilnim žrtvama bombaških napada
američkih aviona u Afganistanu, a našim generalima se
predbacuje prekomjerno bombardiranje Knina, koji je
pao nakon dva dana (2000 granata po izjavi kanadskog
časnika, to je u usporedbi sa američkim vođenjem rata
kao hrvatski budžet prema američkom). Da nije
tragično, bio bi vic godine. Šteta što teroristički
napad na New York, kada se je već morao dogoditi, nije
izvršen prije balvanske revolucije, onda bi možda
američka politika prema Hrvatskoj bila drugačija, jer
bi eventualno shvatili da su Krajinski Srbi bili
teroristi.
Zajednica polako zatvara vrata drugog razdoblja,
koje je bilo na početku euforično, a na kraju vrlo
tužno. Vrijeme je, da se Zajednica oslobodi međusobnih
prepucavanja i krene u novo razdoblje.
Za razliku od prva dva, treće
razdoblje bi trebalo biti manje okarakterizirano
borbom protiv nečega (Jugoslavije, velikosrpstva,
HDZ-a, jedni protiv drugih) a više borbom za nešto, na
pr. za udruživanje i bolju afirmaciju Hrvata te
promociju Hrvatske i hrvatske kulture u Švicarskoj. Da
bi to mogli prenijeti trebamo upoznati sami sebe,
svoju tešku povijest, kulturu (i nekulturu), naše
osebujnosti.
Upoznavanjem samog sebe postajemo
svijesniji što smo i time možemo lakše očuvati vlastiti identitet. Prije svega
tom cilju trebaju služiti Društvene Obavijesti. Svi ljudu dobre volje, koji u
tome vide zajednički cilj, neka nam se pridruže, i svi dopisi u tom smjeru dobro
su došli. Želimo da Društvene Obavijesti postanu glasilo hrvatske dijaspore u
Švicarskoj, sa čim većom komunikacijom između čitatelja i uredništva. U tom
smislu pokrećemo stranicu kviza i potičemo citatelje na komentare sadržaja DO za
rubriku "vaša pisma", odnosno priloge sa temama od zajedničkog interesa.
Osvin Gaupp, urednik
Društvene obavijesti
broj 90, veljača 2002. |
