Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA, OKRNJENA, AL' JOŠ TU JE!

"Stara, sto tragova od udaraca i uvreda, nasukana, al' još tu je!"

(V. Nazor)

Mi Hrvati smo osebujan narod. Toliko osebujan, moglo bi se čak reći endemična vrsta, da bi trebalo napraviti zahtjev na UNESCO za našu zaštitu, obzirom da nas ima sve manje uslijed slabog nataliteta, stalnog iseljavanja i preoblikovanja. Konstanta Hrvata je njihovo preoblikovanje u Madžare, Nijemce, Talijane, Jugoslavene, Balkance i sada, u standardne Europejce (iako tog standarda nema).

Ili građanske Europejce, kako kaže Vesna Pusić, izjava koja pokazuje enormnu sposobnost prilagođavanja obzirom da su buržuji (hrvatski: građani) bili do nedavna klasni neprijatelj komunista.

Čudo da nas uopće ima. Tko zna, možda je prava namjera haškog tužiteljstva pri lovu na Hrvate, da ih se očuva na čuđenje kasnijih pokoljenja, slično kao i neke izumirajuće životinjske vrste, koje će se uskoro moći vidjeti samo iza rešetaka zooloških vrtova.

Šalu na stranu (nažalost gorka šala), jedna od naših osebujnosti jest posebna tvrdoglavost u obrani svoje zemlje. Povjesničari se tim fenomenom nisu pozabavili, ali nepobitna je činjenica, da Hrvati za vrijeme turske invazije jednostavno nisu htjeli kapitulirati. To je jedino uočila katolička crkva, koja nam je podarila titulu "antemurale christianitatis" (predziđe kršćanstva).


Druge zemlje su praktički nakon jedne izgubljene bitke pale pod tursku upravu, npr. Srbija nakon kosovske bitke god. 1389, Bugarska šaptom god. 1393., Mađarska god. 1526. nakon poraza na Mohačkom polju. U nesretnoj bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493. sva je hrvatska elita bila sasječena, ali tvrdoglavi Hrvati nisu priznali sultansku vlast. Ostavljeni na cjedilu od kršćanske Europe, borili su se i slijedećih 200 godina za svaki pedalj svoje zemlje, da bi u najgorim trenucima od Hrvatskog kraljevstva ostao "reliquiae reliquiarum" (ostatak ostataka). Hrvatska država je na kraju ipak realnost, u prkos svim svjetskim moćnicima, malo okrnjena, ali tu je.


Hrvatska Kulturna Zajednica prolazi teške trenutke, ali po starom hrvatskom običaju ne kapitulira, što dokazuje i izdavanje ovog glasila. Okrnjena je, ali tu je. Izborni sabor je iza nas i u novu godinu startamo sa ojačanom i pomlađenom momčadi (vidi izvještaj UO).
Zahvaljujemo članovima koji su nam ostali vjerni, i nadamo se, da od "reliquiae reliquiarum" krećemo, kao i nekad Hrvatska, prema "rediviva" (oživjela).


Zajednica je tokom svojeg 30-godišnjeg postojanja prošla kroz nekoliko razdoblja. Nastala na ruševinama hrvatskog proljeća i zabrane Matice Hrvatske, prvo je razdoblje bilo okarakterizirano nastojanjem očuvanja hrvatstva kao protuteže jugoklubaštvu. Svaka čast i hvala pojedincima, koji su se svojim nesebičnim radom 70-tih i početkom 80-tih godina eksponirali i bili izloženi osobnom riziku proganjanja od jugoslavenskih vlasti. Euforija hrvatskog proljeća je pomalo jenjavala, novo pridošli i druga generacija nisu pokazivali veliki interes za ciljeve Zajednice, te je rad krajem 80-tih malaksavao. Privredna kriza Jugoslavije i novo miješanje karata u Europi nakon pada berlinskog zida probudili su i u Hrvata želju za vlastitom i samostalnom državom, koju je dr. Franjo Tuđman znao artikulirati, pobuditi i usmjeriti. Za to mu vječna hvala i vrlo je upitno bi li bez njega bilo samostalne Hrvatske. S toga se ovim brojem Društvenih Obavijesti prisjećamo dvogodišnjice smrti velikog sina hrvatskog naroda.


Agresija na Hrvatsku nas je ujedinila, u Domovini kao i u dijaspori. To je početkom 90-tih dalo novi polet Zajednici i usprkos inflaciji raznih novih hrvatskih udruga u Švicarskoj članstvo je poraslo. Time je počelo drugo razdoblje Zajednice.

Zajednički neprijatelj mogao se glasno imenovati, ciljevi su bili jasni i svi smo bili jedinstveni u postizanju tog cilja.


Navodno je Napoleon izjavio da najgore što se nekom može dogoditi jest ispunjenje njegove najveće želje. Vojnim pothvatima "Bljesak" i "Oluja", koje možemo bez pretjerivanja nazvati grandioznima (Amerikanci su pri oslobađanju Kosova, usprkos ultramoderne ratne tehnike, izgledali kao šegrti u usporedbi sa našim momcima, koji su se služili pretpotopnim MIG-21), zaokruženo je djelo stvaranja samostalne Hrvatske.
Svi smo sa ubrzanim kucanjem srca i razrogačenih očiju gledali na televiziji kako se fantomska Republika Srpska Krajina topi kao snijeg na proljetnom suncu. Najveća želja bila je ispunjena.


U smislu Napoleonove izjave time počinju naši problemi, jer se ponovo zdušno prihvaćamo našeg tradicionalnog i osebujnog sporta: svađalaštva i kritizerstva, i to u Domovini kao i u dijaspori. To nije zaobišlo ni Zajednicu u kojoj su prije latentni i zatomljeni sukobi izašli na površinu. Tome su pridonijeli i politički apetiti pojedinaca, koji ako nisu bili zadovoljeni, onda su besciljno kritizirali sve u Hrvatskoj i odapinjali svoje otrovne strelice na svakog neistomišljenika. Protiv počasnog konzula (Bruno Uroić) i konzul-savjetnika (Vinko Sabljo) skupljali su se potpisi odnosno slale peticije za njihovo smjenjivanje na tadašnjeg ministra vanjskih poslova, sa sadržajem na najnižem nivou balkanskih intriga.


Takve metode upotrebljavaju i naši tužitelji. Tako u svojoj optužbi protiv Zajednice pišu između ostaloga: "Oni (tužitelji) morali bi inaće pri ulasku u njihovu prijašnju domovinu (Hrvatsku) zbog tih krivih objeda računati sa ozbiljnim represalijama, što se tek sada sa promjenom vlade ublažilo"
.

Tužitelji pred Švicarcima prvo obrazlažu svoje isključenje iz Zajednice time, što se deklariraju političkim disidentima, a onda optužuju veleposlanstvo i konzulat za denuncijaciju, a bivšu hrvatsku vlast za represalije nad političkim neistomišljenicima stavljajući je time na nivo KOS-ovske Jugoslavije.
Drugim riječima: blate Domovinu, da bi prikupili par poena na sudu.

Isto tako g. Tihomir Nuić daje izjavu pred švicarskim sudom: "Suizdavač desnoradikalnog (u originalu: rechtsradikal) lista "Dom i Svijet" je "Hrvatski Svjetski Kongres" (HSK)...". On time optužuje pred Švicarcima najrašireniji hrvatski list u inozemstvu za radikalno desničarstvo, znajući da taj pojam opčenito na zapadu, a specijalno u njemačkom govornom području, ima krajnje negativnu konotaciju i odnosi se prije svega na neonaciste. Sve u nadi da će tim blaćenjem Domovine prikupiti par poena na sudu. O misaonoj akrobaciji, kojom dolazi do krivog zaključka, da je HSK suizdavač "Dom i Svijeta", ne trebamo trošiti riječi.

Dužnosnicima Zajednice se stalno i uporno implicira da su kao "hadezeovci i njihovi simpatizeri" instalirani od HDZ-a.

Tako već spomenuti g. Tihomir Nuić piše: "Upravo u lipnju 1999 dolazi Ivić Pašalić u Zürich, gdje se u jednom hotelu, prema svjedočenju očevidaca, susreće sa upravom HKZ-a". To je, u najblažem obliku rečeno, širenje trača najgore vrste, jer nitko iz uprave zajednice nije se ni sastao ni razgovarao sa Ivić Pašalićem, niti u hotelu niti bilo gdje drugdje, a izjava se vjerojatno osniva na principu: baci bombicu, pa čekaj što će se dogoditi.

Zajednica je nepolitička udruga, ali nepravde prema hrvatskom narodu ne možemo prešutjeti i trebamo biti svjesni temeljnih uzroka tih nepravdi. Velika je i neslučajna sličnost između nastojanja naših tužitelja da se Zajednica politički stigmatizira, i insinuacije vladajuče koalicije da je Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata manipuliran, također od HDZ-a. U oba slučaja se time želi odvratiti pažnja od stvarnog problema, u slučaju Stožera radi se o kršenju ustava sa strane vlade, koja ignorira 400'000 potpisa i ne želi raspisati referendum, kojim se samo traži isti tretman Hrvatske Vojske u Domovinskom ratu kao i takozvane Narodnooslobodilačke vojske za vrijeme i posebice nakon II. svjetskog rata, a koja je neupitno likvidirala stotine tisuća Hrvata (vidi komentar knjizi "Slovenija 1941-1948-1952 u rubrici "iz svijeta knjige" i članak "Hrvatska tragedija").


Hoće li nas po potrebi proglasiti ultradesničarima, ako isto kao i Stožer smatramo, da je haški sud izpolitiziran sa namjerom da Zapad opere svoju suodgovornost za žrtve srpskog terora, te da su hrvatski generali Blaškić, Norac, Gotovina, Ademi heroji, a ne zločinci, jer bi inače po haškim mjerilima sve generale, koji su ikada vodili neki rat, trebalo proglasiti zločincima?

Slušali smo mjesecima o civilnim žrtvama bombaških napada američkih aviona u Afganistanu, a našim generalima se predbacuje prekomjerno bombardiranje Knina, koji je pao nakon dva dana (2000 granata po izjavi kanadskog časnika, to je u usporedbi sa američkim vođenjem rata kao hrvatski budžet prema američkom). Da nije tragično, bio bi vic godine. Šteta što teroristički napad na New York, kada se je već morao dogoditi, nije izvršen prije balvanske revolucije, onda bi možda američka politika prema Hrvatskoj bila drugačija, jer bi eventualno shvatili da su Krajinski Srbi bili teroristi.


Zajednica polako zatvara vrata drugog razdoblja, koje je bilo na početku euforično, a na kraju vrlo tužno. Vrijeme je, da se Zajednica oslobodi međusobnih prepucavanja i krene u novo razdoblje.

Za razliku od prva dva, treće razdoblje bi trebalo biti manje okarakterizirano borbom protiv nečega (Jugoslavije, velikosrpstva, HDZ-a, jedni protiv drugih) a više borbom za nešto, na pr. za udruživanje i bolju afirmaciju Hrvata te promociju Hrvatske i hrvatske kulture u Švicarskoj. Da bi to mogli prenijeti trebamo upoznati sami sebe, svoju tešku povijest, kulturu (i nekulturu), naše osebujnosti.

Upoznavanjem samog sebe postajemo svijesniji što smo i time možemo lakše očuvati vlastiti identitet. Prije svega tom cilju trebaju služiti Društvene Obavijesti. Svi ljudu dobre volje, koji u tome vide zajednički cilj, neka nam se pridruže, i svi dopisi u tom smjeru dobro su došli. Želimo da Društvene Obavijesti postanu glasilo hrvatske dijaspore u Švicarskoj, sa čim većom komunikacijom između čitatelja i uredništva. U tom smislu pokrećemo stranicu kviza i potičemo citatelje na komentare sadržaja DO za rubriku "vaša pisma", odnosno priloge sa temama od zajedničkog interesa.


Osvin Gaupp, urednik

Društvene obavijesti broj 90, veljača 2002.

001-2002

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch