Da srpski predsjednik Aleksandar Vučić nije državnim projektom “Dara iz Jasenovca” pucao tako visoko, sve do Oscara, i da nije tako bezobrazno koristio holokaust za srpske propagandne ciljeve, središnja teza velikosrpske propagande, o hrvatskoj genocidnosti koja osporava pravo Hrvatima na državu, ne bi bila razobličena tako jasno i na tako svjetskoj razini. Štoviše, da su političke ambicije “Dare iz Jasenovca” ostale u okvirima regiona, vjerujem da bismo se načitali vrlo pohvalnih recenzija u hrvatskim medijima.
Zahvalnost druga. Film je već od faze nastajanja bio toliko očito u službi srpske državne propagande pa ga barem hrvatski porezni obveznici nisu financirali (kroz koprodukciju), za razliku od nekih drugih filmova slične orijentacije, ali vještije upakiranih.
Zahvalnost treća. “Dara iz Jasenovca” i prateći proces razotkrivanja propagandističke naravi filma podsjetili su na to koliko je u hrvatskoj političkoj javnosti podcijenjen velikosrpski projekt, podsjetili su da on nije završio 1995. u Kninu, ni 1998. u Vukovaru, 1999. na Kosovu, a niti 2006. smrću Slobodana Miloševića u haaškom zatvoru. I podsjetili su koliko hrvatska politička javnost uopće ne razumije ili jako podcjenjuje sustavnost i svevremenost velikosrpske političke platforme: od Garašaninova Načertanija u 19. stoljeću, preko Moljevićeva plana ostvarenja velike Srbije u vrijeme Drugog svjetskog rata, Memoranduma SANU-a kao platforme za Miloševićev velikosrpski projekt i osvajačke ratove na kraju prošlog stoljeća, do suvremenih Vučićevih ambicija, koje su i dalje velikosrpske, u svojoj naravi osvajačke na regionalnoj razini. I ako ništa više, barem zaslužuju pozornost uoči nekog novog geopolitičkog preslagivanja u ovom dijelu Europe.
Podcijenjeni i zanemareni
U propagandnom smislu “Dara iz Jasenovca” nije ništa novo u velikosrpskoj politici i propagandi. Sve je to već viđeno u “umjetničkim” i novinarskim djelima koja su nastajala u službi pripreme Miloševićevih osvajačkih ratova. No također postoje i knjige koje su u to doba ili nešto kasnije razobličavale i prirodu velikosrpskog projekta i njegove propagande. Njih bi se danas valjalo prisjetiti, kada je već u suvremenom hrvatskom javno-političkom diskursu toliko podcijenjen i zanemaren velikosrpski projekt, od kojeg su u posljednjih stotinu pedeset godina Hrvatskoj dolazile najveće prijetnje i ugroze. Eto samo nekoliko njih.
U jeku rata i srpskih etničkih čišćenja u BiH ugledni francuski nakladnik Fayard objavio je zbirku srpskih povijesnih dokumenata “La nettoyage ethnique. Une ideologie serbe” (Etničko čišćenje: srpska ideologija), koju su uredili akademik Mirko Grmek i profesori Marc Gidara i Neven Šimac, a koja kroz izvorne srpske dokumente pokazuje ciljeve, sustavnost i kontinuitet velikosrpske politike kroz povijest. Nekoliko godina kasnije, američki autor Philip Cohen objavio je knjigu Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History (“Srpski tajni rat: Propaganda i krivotvorenje povijesti”), koja dokumentira i razotkriva ulogu Srbije u holokaustu i srpsko negiranje te uloge. A u Hrvatskoj i danas većina političkih aktera naivno očekuje da će srpska politika, koja je u stanju do danas nijekati svoje sudjelovanje u holokaustu (unatoč tome što je još u ljeto 1942. Srbija dobila status prve Judenfrei države u Europi), smjerno priznati zločine svoje državne politike počinjene u Hrvatskoj i u logorima u Srbiji.
Sljedeća važna knjiga za razumijevanje biti i karaktera velikosrpske politike je studija koju je za potrebe haaškog tužiteljstva izradio britanski profesor povijesti ratovanja i geopolitike James Gow “The Serbian Project and its Adversaries: A Strategy of War Crimes” (“Srpski projekt i njegovi protivnici: Strategija ratnih zločina”). Kroz povijesno-vojno-političku analizu profesor Gow pokazuje da je etničko čišćenje drugih naroda strukturno ugrađeno u velikosrpski državni projekt i da je taj projekt bio pokretač raspada i svih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Koliko mi je poznato, ova knjiga profesora Gowa nije čak niti prevedena i objavljena u Hrvatskoj. U vrijeme kada je Gow napisao svoju studiju u hrvatskom je javno-političkom prostoru promovirana nova regionalna suradnja i teza o podijeljenoj srpsko-hrvatskoj odgovornosti za rat.
Zato još jednom hvala Vučiću na “Dari iz Jasenovca”, jer je pokazala koliko je velikosrpski projekt i danas aktualan i aktivan. Ciljevi i metode ostaju isti. Mijenjaju se samo političke i umjetničke forme. A ponešto i saveznici.
Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija
Priredila Dunja Gaupp
|