|
Jesu li suviše zahtjevni oni koji 18. studenoga svake godine, u vrijeme sjećanja na žrtve srpskih zločina u Vukovaru, Škabrnji, ali i diljem tadašnje bojišnice s JNA i srpskim vojskama prigovaraju da su žrtve zaboravljene, a zločinci ostali nekažnjeni?
Motivira li ih na iskazivanje nezadovoljstva tek puka politička nesklonost aktualnoj vladi, danas Plenkovićevoj, jučer Milanovićevoj, Kosoričinoj, Sanaderovoj ili Račanovoj? Ili možda naprosto pretjeruju u očekivanjima, kada kažu da je pravosuđe trebalo učiniti više, da se DORH ponaša kao institucija koja štiti agresora? |
I što to uopće znači učiniti dovoljno? Je li to ono kada aktualni glavni državni odvjetnik ili odvjetnica, da bi opovrgnuli prigovore, izvedu pred novinare svojeg šefa kaznenog odjela da im izrecitira statistiku: dovršeno toliko predmeta, toliko ih je u procesu istrage, istrage ne komentiramo, a i teško radimo i nemamo dovoljno kompjutora? Je li dovoljno dvaput godišnje organizirati neko prigodničarsko uhićenje nekolicine navodnih počinitelja ratnih zločina nad Hrvatima po slavonskim selima, koji tjedan dana kasnije u tišini iziđu iz pritvora, a jedini su rezultat politička buka i marketing?
ŠTO ĆEMO S KOS-OM?
Trideset i jednu godinu nakon početka rata, za prolaznu bi ocjenu hrvatski pravosudni sustav po mom sudu trebao zadovoljiti nekoliko naoko jednostavnih kriterija: imati presude koje će jasno utvrditi da je bila riječ o agresiji, čiji je cilj bio ostvarenje velikosrpskog projekta, prisvajanja i etničkog čišćenja hrvatskih teritorija, koji je u svojoj biti zločinački s genocidnim elementima. Utvrditi da je projekt formuliran u Srpskoj akademiji nauka (SANU), da su ga usvojile i njime upravljale srpske političke strukture (vodstvo Srbije i krnje predsjedništvo SFRJ), da ga je provodila JNA zajedno sa srpskim milicijama.
Njihovi zločini u Vukovaru, u vrijeme opsade i nakon okupacije, kao najeklatantniji primjeri ratnih zločina vodili su po svojoj prirodi do samog vrha JNA, a potom i do političkog vrha krnje SFRJ i Srbije. Kada je riječ o zločinima u vrijeme ratnih operacija (koji uključuju urbicid, kulturocid, gađanje konvencijama zaštićenih ciljeva, uporabu nedopuštenog oružja, taktiku spaljene zemlje), bila je dovoljna samo jedna optužnica – ona za operaciju JNA “Vukovar” – da se posjedne na optuženičku klupu cijeli vrh JNA.
ISTOVJETNI OBRAZAC
Kada je riječ o zločinima nad ratnim zarobljenicima i civilima, bile su dovoljne samo dvije optužnice: jedna za “Vukovarsku bolnicu”, odnosno za zločine nad pacijentima i osobljem bolnice koji su izabrani, odvedeni i pogubljeni, i druga za zločine nad ratnim zarobljenicima u srpskim logorima, pa da se na optuženičku klupu posjedne cijela Uprava bezbednosti JNA, kolokvijalno KOS. Upravo su oficiri i agenti KOS-a, sa svojim šefom generalom Aleksandrom Vasiljevićem bili planeri, organizatori i glavna provedbena struktura za zločine nad ratnim zarobljenicima, kako u izravnim egzekucijama, tako i u vrijeme zatočeništva. I prije Vukovara i u nastavku rata.
Uz te tri temeljne optužnice i još nekoliko dodatnih koje bi pokazale kako je bila riječ o jedinstvenom osvajačkom projektu od Vukovara do Škabrnje i Dubrovnika, s istovjetnim obrascem etničkog čišćenja okupiranih područja, bio bi zadovoljen temeljni pravosudni minimum. A taj minimum jest: da se presudama jasno definira sudjelovanje Srbije u osvajačkom ratu u Hrvatskoj, zločinačka priroda velikosrpskog projekta i da se kaznena odgovornost usmjeri prema uistinu najodgovornijima. Sve ostalo je bonus, redovni rad sustava na kaznenom progonu zločina.
No taj temeljni minimum pravde nije ostvaren. Nije ostvaren pred Haaškim sudom, niti pred hrvatskim sudovima slijedom optužnica DORH-a. Zar ti veliki profesionalci, uključujući i ponajveće, Mladena Bajića i Dinka Cvitana koji su trasirali hrvatsku politiku kaznenog progona ratnih zločina, uistinu nisu znali podići optužnicu za operaciju JNA “Vukovar”, ako to već nije učinila Carla del Ponte? Ili ih je netko u tome sprječavao?
BEOGRADSKA ZAMKA
Zar je moguće da DORH nakon svih svojih istraga nema zapovijedi o toj operaciji, uključujući i izravnu zapovijed o granatiranju bolnice?
Zar nisu prepoznali beogradsku zamku otklanjanja kaznene odgovornosti s vrha JNA i srpske politike i pretvaranje velikosrpske agresije u građanski rat, onda kada su se kao državni odvjetnici Hrvatske u korist Beograda odrekli istraga za zločin na Ovčari, kada su se pismeno odrekli istraga za zločine u logorima na području Srbije, kada su propustili istražiti bilo koju agresorsku operaciju na hrvatskom tlu, kada su u svojim optužnicama rat u Hrvatskoj 1991. tretirali kao građanski rat, kada su benevolentno prešli preko srpskog zakona o univerzalnoj jurisdikciji…
Posljednji je primjer beogradski kazneni progon hrvatskih ratnih pilota za navodne zločine u “Oluji”. A možda posljednja prilika za popravni ispit je rusko-ukrajinski rat i srpski pokušaji da preko univerzalne jurisdikcije za ratne zločine stvori presedan po kojem će rusko državno odvjetništvo progoniti ukrajinske branitelje – za ratne zločine.
No tko to može učiniti? Oni koji su kapitulirali u miru prepustivši agresoru da nakon izgubljenog rata postane ultimativni sudac za ratne zločine? Sumnjam
Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija
Priredila D. Gaupp
|
