"Labrador" u ovom slučaju nije onaj "snažni pas atletske
građe, s jakim repom" s popularne Wikipedije, koji može
imati tamnu, svijetlu i zlatnu dlaku. Nije to čak ni
isključivi nasljednik one diverzantske skupine iz slabo
čitanih sudskih spisa, koju je ujesen 1991. godine
formirala tajna služba bivše JNA, kolokvijalno KOS, kako
bi različitim diverzantskim akcijama, u jeku agresije te
iste JNA i srpskih vojski na Hrvatsku i hrvatske bitke
za međunarodno priznanje, pokazala kako je Hrvatska
fašistička država.
Diverzanti grupe "Labrador" su
podmetnuli eksplozivne naprave u Židovskoj općini u
Zagrebu i na židovskom groblju na Mirogoju, što je
njihovim drugovima iz "Opere" bila podloga za širenje
priča o fašizaciji Hrvatske. Da ne bi bilo zabune, tu
"operu" nisu skladali ni Verdi ni Puccini, već
marljivi suradnici tajne službe JNA i njezina
tadašnjeg šefa, generala Ace Vasiljevića (novinari,
snimatelji, opinion-formeri), u hrvatskim, ostalim
bivšojugoslavenskim, ali i svjetskim medijima.
"Opera" je zapravo bila operativna
grupa za propagandni rat, kao dio specijalnog rata
protiv Hrvatske. Osim lansiranja priča o fašističkoj
državi i fašističkoj vlasti, kojima je bio cilj
spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske, fokus
njihova djelovanja bio je izazivanje defetizma u
obrani Hrvatske kreiranjem i širenjem (lažnih) priča o
izdajama. Protagonisti tadašnjeg "Labradora", "Opere"
i srodnih specijalnih operacija nisu uspjeli ostvariti
glavni cilj, spriječiti Hrvatsku da postane samostalna
država.
Ali su uspjeli o(p)stati
nedetektirani, infiltrirani u hrvatskim sustavima - od
politike, sigurnosti i policije, do medija,
sveučilišta i pravosuđa. O tome postoje metri sudskih
spisa pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu,
ponešto postoji i u spisima münchenskog suđenja
Perkoviću i Mustaču.
Uostalom bivši agenti sami su se kao
svjedoci hvalili pred Haaškim sudom kako njihovi bivši
drugovi i danas upravljaju Hrvatskom (Slobodan
Lazarević, Mustafa Čandić). No simptomatično je da,
unatoč u Haagu podastrtim dokazima, u Hrvatskoj te
operacije i njihovi protagonisti nikada nisu
rasvijetljeni sudski, a bojim se ni obavještajno. Tek
je izraz "labrador" postao sinonim za sve vrste
specijalnog rata koji dolazi iz kuhinje istočnog
susjedstva, s jakim uporištima u hrvatskim državnim
sustavima, a s ciljem balkanizacije države, kako bi
"region" ostao na okupu.
Svastika u ovom slučaju nije sestra
"labradorove" žene, već kukasti križ koji su još
uvijek nepoznati počinitelji pesticidom iscrtali na
travnjaku Poljuda uoči kvalifikacijske utakmice
Hrvatske i Italije prije gotovo godinu dana. Nakon što
su je za vrijeme same utakmice reflektori očekivano
osvijetlili, slika (neo)fašističke Hrvatske poslana je
u svijet.
Taj je događaj postao ključno mjesto
za rasvjetljavanje priča o fašizaciji Hrvatske. Ili
alternativno, za rasvjetljavanje priče o specijalnom
ratu protiv Hrvatske, u kojem su priče i incidenti
fašizacije tek jedan od instrumenata, baš kao i prije
četvrt stoljeća. S time što se sada ne radi o pitanju
priznanja samostalne hrvatske države, već o pitanju
njezine orijentacije u aktualnom globalnom
američko-ruskom sučeljavanju Istok-Zapad.
Priče o fašizaciji prigodno su se
pojačale lani, nakon što se na Pantovčak uselila nova
predsjednica državeKolinda Grabar-Kitarović, i svojim
političkim potezima i inicijativama naznačila jasan
otklon od vanjske politike "regiona" (osobito
inicijativa Jadran-Baltik) i unutarnje politike
veličanja tekovina jugoslavenskog komunizma. Već
prošlog proljeća, Hrvatska se našla među umjereno
fašističkim državama u izvještaju o stanju ljudskih
prava u Europi, koji je sačinilo rusko ministarstvo
vanjskih poslova, postavljajući se kao pandan State
Departmentu i njihovim godišnjim izvještajima o stanju
ljudskih prava u svijetu.
Nekako istodobno, u hrvatskim i
regionalnim medijima (travanj prošle godine) oglasio
se bivši predsjednikStipe Mesićs imperativnim pozivom
"moramo se suprotstaviti fašizaciji Hrvatske".
Svastika na Poljudu došla je kao međunarodno
verificirani dokaz te fašizacije.
Svojom ju je kaznom (novčana i zabrana
igranja kvalifikacijskih utakmica na Poljudu)
verificirala UEFA. Pozivanje na novu bitku protiv
fašizma bio je jedan od predizbornih lajtmotivaZorana
Milanovića i njegove koalicije. No ono što splitsku
svastiku čini i danas iznimno važnom i relevantnom
nije izravno vezano uz njezine političke i predizborne
(zlo)uporabe, već uz propust rasvjetljavanja tog
slučaja. Na to je pitanje u svom intervjuu HTV-u prije
nekoliko dana ukazala i predsjednica države. Naime,
hrvatski policijski i sigurnosni sustav do danas nije
otkrio, ili barem nije javno otkrio, tko su crtači
svastike, a tko je eventualni naručitelj i koji su im
bili motivi. Ako su izvođači operacije svastika neki
teški hrvatski (neo)fašisti, a još uvijek nisu
otkriveni, unatoč tome što je stadion bio pod
kamerama, što je morao biti sigurnosno štićen, što je
operacija podrazumijevala poznavanje pesticida i
njihovo djelovanje - to znači da smo u velikom
problemu.
Jer to znači da policijski i
sigurnosni sustav na čijem su čelu bili najbliži
Milanovićevi ljudiRanko Ostojić iDragan Lozančićnije
bio u stanju riješiti ni najjednostavnije
(neo)fašističke incidente, dok Milanović poziva u
bitku protiv nadolazeće fašističke opasnosti. Ako je
crtanje svastike bio dio specijalnog rata protiv
Hrvatske, na tragu labradorovskog nasljeđa, stanje je
još gore. To bi moglo značiti da su "labradori" u
sustavu i da su i policijski i sigurnosni sustav pred
njima nemoćni.
Zato je rasvjetljavanje slučaja
"svastika" test vjerodostojnosti i za novog ministra
policije Vlahu Orepića i za novog šefa SOA-e Danijela
Markića. Ako ni oni u sljedećih mjesec dana ne
razjasne poljudsku "svastiku", to znači da su hrvatske
institucije postale nemoćne pred "labradorima", pred
starim i novoobučenim solistima i zboristima "opere"
te da, za dobrobit i ozdravljenje
policijsko-sigurnosnog sustava, i oni moraju otići.
Jer u protivnom, rastućoj plimi "neofašizma" u sklopu
aktualnog specijalnog rata neće se imati tko
suprotstaviti.
Ovih dana i iznimno agilni ruski
veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimovupozorava na
rastuću fašizaciju u Europi, osobito u pribaltičkim
državama, a najveće nade u Hrvatskoj polaže u Stipu
Mesića, to " živuće bogatstvo" i "savjest (hrvatske)
nacije". Mesić, pak, ovih dana iz Moskve proziva
"bombašku politiku izvoza demokracije", dakle SAD.
U nerasvijetljenom prostoru suodnosa
labradora i svastike sve su glasniji zvuci stare
Internacionale.
Višnja
Starešina, Slobodna Dalmacija
www.hkz-kkv.ch |