Da je rasvijetliti odnos ili moguću tajnu vezu između "labradora" i "svastike", mnoge afere koje posljednjih dana opterećuju domaću javnu i političku scenu, od (neo)fašizacije i antifašističkog otpora, preko gušenja slobode medija i drugih sloboda do političkih podjela oko smijenjenog šefa SOA-e, bile bi jasnije. Neke se možda ne bi ni dogodile ili bi postale posve prozirne, svedene na svoju pravu, kunsku mjeru.

"Labrador" u ovom slučaju nije onaj "snažni pas atletske građe, s jakim repom" s popularne Wikipedije, koji može imati tamnu, svijetlu i zlatnu dlaku. Nije to čak ni isključivi nasljednik one diverzantske skupine iz slabo čitanih sudskih spisa, koju je ujesen 1991. godine formirala tajna služba bivše JNA, kolokvijalno KOS, kako bi različitim diverzantskim akcijama, u jeku agresije te iste JNA i srpskih vojski na Hrvatsku i hrvatske bitke za međunarodno priznanje, pokazala kako je Hrvatska fašistička država.

Diverzanti grupe "Labrador" su podmetnuli eksplozivne naprave u Židovskoj općini u Zagrebu i na židovskom groblju na Mirogoju, što je njihovim drugovima iz "Opere" bila podloga za širenje priča o fašizaciji Hrvatske. Da ne bi bilo zabune, tu "operu" nisu skladali ni Verdi ni Puccini, već marljivi suradnici tajne službe JNA i njezina tadašnjeg šefa, generala Ace Vasiljevića (novinari, snimatelji, opinion-formeri), u hrvatskim, ostalim bivšojugoslavenskim, ali i svjetskim medijima.

"Opera" je zapravo bila operativna grupa za propagandni rat, kao dio specijalnog rata protiv Hrvatske. Osim lansiranja priča o fašističkoj državi i fašističkoj vlasti, kojima je bio cilj spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske, fokus njihova djelovanja bio je izazivanje defetizma u obrani Hrvatske kreiranjem i širenjem (lažnih) priča o izdajama. Protagonisti tadašnjeg "Labradora", "Opere" i srodnih specijalnih operacija nisu uspjeli ostvariti glavni cilj, spriječiti Hrvatsku da postane samostalna država.

Ali su uspjeli o(p)stati nedetektirani, infiltrirani u hrvatskim sustavima - od politike, sigurnosti i policije, do medija, sveučilišta i pravosuđa. O tome postoje metri sudskih spisa pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, ponešto postoji i u spisima münchenskog suđenja Perkoviću i Mustaču.

Uostalom bivši agenti sami su se kao svjedoci hvalili pred Haaškim sudom kako njihovi bivši drugovi i danas upravljaju Hrvatskom (Slobodan Lazarević, Mustafa Čandić). No simptomatično je da, unatoč u Haagu podastrtim dokazima, u Hrvatskoj te operacije i njihovi protagonisti nikada nisu rasvijetljeni sudski, a bojim se ni obavještajno. Tek je izraz "labrador" postao sinonim za sve vrste specijalnog rata koji dolazi iz kuhinje istočnog susjedstva, s jakim uporištima u hrvatskim državnim sustavima, a s ciljem balkanizacije države, kako bi "region" ostao na okupu.

Svastika u ovom slučaju nije sestra "labradorove" žene, već kukasti križ koji su još uvijek nepoznati počinitelji pesticidom iscrtali na travnjaku Poljuda uoči kvalifikacijske utakmice Hrvatske i Italije prije gotovo godinu dana. Nakon što su je za vrijeme same utakmice reflektori očekivano osvijetlili, slika (neo)fašističke Hrvatske poslana je u svijet.

Taj je događaj postao ključno mjesto za rasvjetljavanje priča o fašizaciji Hrvatske. Ili alternativno, za rasvjetljavanje priče o specijalnom ratu protiv Hrvatske, u kojem su priče i incidenti fašizacije tek jedan od instrumenata, baš kao i prije četvrt stoljeća. S time što se sada ne radi o pitanju priznanja samostalne hrvatske države, već o pitanju njezine orijentacije u aktualnom globalnom američko-ruskom sučeljavanju Istok-Zapad.

Priče o fašizaciji prigodno su se pojačale lani, nakon što se na Pantovčak uselila nova predsjednica državeKolinda Grabar-Kitarović, i svojim političkim potezima i inicijativama naznačila jasan otklon od vanjske politike "regiona" (osobito inicijativa Jadran-Baltik) i unutarnje politike veličanja tekovina jugoslavenskog komunizma. Već prošlog proljeća, Hrvatska se našla među umjereno fašističkim državama u izvještaju o stanju ljudskih prava u Europi, koji je sačinilo rusko ministarstvo vanjskih poslova, postavljajući se kao pandan State Departmentu i njihovim godišnjim izvještajima o stanju ljudskih prava u svijetu.

Nekako istodobno, u hrvatskim i regionalnim medijima (travanj prošle godine) oglasio se bivši predsjednikStipe Mesićs imperativnim pozivom "moramo se suprotstaviti fašizaciji Hrvatske". Svastika na Poljudu došla je kao međunarodno verificirani dokaz te fašizacije.

Svojom ju je kaznom (novčana i zabrana igranja kvalifikacijskih utakmica na Poljudu) verificirala UEFA. Pozivanje na novu bitku protiv fašizma bio je jedan od predizbornih lajtmotivaZorana Milanovića i njegove koalicije. No ono što splitsku svastiku čini i danas iznimno važnom i relevantnom nije izravno vezano uz njezine političke i predizborne (zlo)uporabe, već uz propust rasvjetljavanja tog slučaja. Na to je pitanje u svom intervjuu HTV-u prije nekoliko dana ukazala i predsjednica države. Naime, hrvatski policijski i sigurnosni sustav do danas nije otkrio, ili barem nije javno otkrio, tko su crtači svastike, a tko je eventualni naručitelj i koji su im bili motivi. Ako su izvođači operacije svastika neki teški hrvatski (neo)fašisti, a još uvijek nisu otkriveni, unatoč tome što je stadion bio pod kamerama, što je morao biti sigurnosno štićen, što je operacija podrazumijevala poznavanje pesticida i njihovo djelovanje - to znači da smo u velikom problemu.

Jer to znači da policijski i sigurnosni sustav na čijem su čelu bili najbliži Milanovićevi ljudiRanko Ostojić iDragan Lozančićnije bio u stanju riješiti ni najjednostavnije (neo)fašističke incidente, dok Milanović poziva u bitku protiv nadolazeće fašističke opasnosti. Ako je crtanje svastike bio dio specijalnog rata protiv Hrvatske, na tragu labradorovskog nasljeđa, stanje je još gore. To bi moglo značiti da su "labradori" u sustavu i da su i policijski i sigurnosni sustav pred njima nemoćni.

Zato je rasvjetljavanje slučaja "svastika" test vjerodostojnosti i za novog ministra policije Vlahu Orepića i za novog šefa SOA-e Danijela Markića. Ako ni oni u sljedećih mjesec dana ne razjasne poljudsku "svastiku", to znači da su hrvatske institucije postale nemoćne pred "labradorima", pred starim i novoobučenim solistima i zboristima "opere" te da, za dobrobit i ozdravljenje policijsko-sigurnosnog sustava, i oni moraju otići. Jer u protivnom, rastućoj plimi "neofašizma" u sklopu aktualnog specijalnog rata neće se imati tko suprotstaviti.

Ovih dana i iznimno agilni ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimovupozorava na rastuću fašizaciju u Europi, osobito u pribaltičkim državama, a najveće nade u Hrvatskoj polaže u Stipu Mesića, to " živuće bogatstvo" i "savjest (hrvatske) nacije". Mesić, pak, ovih dana iz Moskve proziva "bombašku politiku izvoza demokracije", dakle SAD.

U nerasvijetljenom prostoru suodnosa labradora i svastike sve su glasniji zvuci stare Internacionale.

Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija

www.hkz-kkv.ch