"Ja sam za opciju velike koalicije, da svi guramo
hrvatska kola i da najbolji i najsposobniji vode državu",
odmah se uključio Bandić u inicijativu.
Ta slika -
nas koji svi guramo rasklimana kola - neodoljivo me
podsjetila na model nekadašnjih omladinskih radnih
akcija, koje su osmišljene da bi njegovale boljševički
kult - nas koji svi zajedno kopamo kanale lopatama i
pjevamo, vozimo cement u tačkama i pjevamo, guramo
rasklimana kola u krug i pjevamo - nadajući se da će
taj naš trud i pjesmu prepoznati i udarničku značku
nam dodijeliti naši komandiri radnih akcija, oni koji
su od Partije postavljeni da nas vode, čime se
podrazumijeva da su najbolji.
Bilo mi je baš žao da je s takvim
utopijsko-boljševičkim prijedlogom velike koalicije, u
svojem prvom političkom koraku izišla politička
inicijativa Most. To više što se Most, sukladno
izbornim rezultatima, našao u prilici ne samo odigrati
presudnu ulogu u sastavljanju, održivosti i trajanju
buduće vlade, već se našao u povijesnoj prilici
potaknuti, uvjetovati i nadzirati promjenu cijele
paradigme upravljanja državom.
Zapravo sasvim rijetko se događa da se tako labavo
povezana grupa ljudi, bez zajedničke podupiruće
strukture (iako je pojedinci vjerojatno imaju), preko
noći našla u poziciji učiniti tako velike promjene u
tako presudnom trenutku za Hrvatsku. Jer danas nije
samo egzistencijalno važno otvoriti razvojni proces na
zapadnim gospodarskim modelima, već je jednako važno
strateški integrirati Hrvatsku u zapadnu europsku
sferu, u trenutku kada se na ovim prostorima vodi sve
otvoreniji američko-ruski konflikt za novu crtu
razgraničenja između Istoka i Zapada. Želi li opstati
i pokazati vjerodostojnost, grupacija Most mora
najprije pokazati sposobnost ubrzanog političkog
odrastanja.
Lekcija broj jedan bi bila da se promjene i razvoj
ne mogu ostvariti preddemokratskim političkim
modelima. A upravo to bi u hrvatskom slučaju bila
vlada velike SDP-HDZ koalicije. U kojoj, usput, nema
baš nikakve realne uloge za Most, mogu biti tek
zabavljačko kulturno-umjetničko društvo na omladinskoj
radnoj akciji.
Tu utopijsku opciju su, srećom, i Milanović i
Karamarko, svatko iz svojih razloga, otklonili kao
političku utopiju. Velika koalicija može uspjeti,
primjerice, u Njemačkoj. Ali to je koalicija temeljena
na zajedničkom programu, u stabilnoj pravnoj državi s
tržišnim gospodarstvom. A ne na "ho-ruk" zajedničkom
guranju starih rasklimanih kola.
Iz prve lekcije proizlazi i druga, a to je program
kao osnova koaliranja. Iluzorno je i očekivati da Most
kao lista neovisnih zastupnika ima razrađen razvojni
program države koji bi mogao poslužiti kao osnova za
koaliranje. Ono što su dosad prezentirali jest niz
načela, koja uglavnom imaju pravi smjer, prije svega
kao namjera promjene načina upravljanja državom.
Postoje dva ozbiljna programa. Prvi je
nedeklarirani, da ne kažem tajni, ali velikim dijelom
provedeni program Kukuriku koalicije, koji je u
protekle četiri godine na velika vrata uveo, pa i
ozakonio, političku arbitrarnost i političku podobnost
u gospodarstvu. To je rezultiralo gušenjem srednjeg i
malog poduzetništva, praktičnim zaustavljanjem ionako
skromnih stranih investicija, neiskorištavanjem novca
europskih fondova, a u vanjskopolitičkom smislu
donijelo je oslanjanje na zapadnobalkanski "region",
pokušaje energetskog vezivanja uz Rusiju, što
dugoročno znači proistočno svrstavanje Hrvatske u
novim geostrateškim previranjima.
Iluzija je, primjerice, da se neiskorištavanje novca
iz europskih fondova dogodilo spontano, samo zato jer
se humoristični potpredsjednik Vlade Branko Grčić nije
snašao. Ne, već na samom početku vladavine je ciljano
uništen sustav koji je prethodno bio pripremljen (od
strane EK-a) za pripremu projekata, napravljen je
unutarnji inženjering ljudi, postavljeni su filtri da
mogu proći samo politički podobni projekti (a takvi
teško prolaze u EK-u), malim plaćama su iz državne
uprave rastjerani ljudi obučeni za pripremu projekata,
a istodobno je odbijana ponuda Europske komisije, da
im oni namire dio plaće kako bi sačuvali kompetenciju
u našoj državnoj upravi.
Dakle, nije riječ o slučajnostima, već o programu
koji gura ona stara kola iz Bandićeve metafore u
smjeru koji Zoran Milanović i Vesna Pusić ne žele
javno priznati - u istočnom smjeru, u region.
Posljednji je primjer naoko nepostojeća politika prema
migrantskoj krizi, ali čiji rezultat gledamo ovih dana
kao simbolično podizanje žice između schengenske
Europe i Hrvatske, odnosno simbolično ugrađivanje
Hrvatske u zapadni Balkan.
Drugi je program razvojni program koji su za HDZ tri
godine radili i napravili müchenski IFO institut i
profesor Sinn, koji je program održivog razvoja
Hrvatske na zapadnim gospodarskim modelima uz
maksimalno korištenje prirodnih potencijala i
sredstava EU-a. Taj program tek čeka da bude proveden.
Sukladno reputaciji koju u Njemačkoj i svijetu
uživaju IFO institut i prof. Sinn (ove je jeseni IFO
ponovno proglašen uvjerljivo najboljim ekonomskim
institutom u Njemačkoj, a prof. Sinn uvjerljivo
najboljim ekonomistom), taj je program po samom
potpisu koji nosi kao najnoviji mercedes prema onim
kolima bez certifikata koja se od prigode do prigode
proizvode u domaćim ekonomskim projektnim radionicama.
Naime, i u domaćim radionicama znaju kako bi taj auto
trebao izgledati, ali u IFO institutu znaju ga
napraviti tako da - vozi.
Taj programski mercedes trenutačno stoji zapakiran u
HDZ-ovoj garaži. Nije sasvim izvjesno da bi i u samom
HDZ-u, u slučaju da je izborna pobjeda bila
uvjerljivija, postojala suglasnost da se taj mercedes
stavi u puni pogon. Jer postoje neki naslijeđeni vozni
parkovi (čitaj naslijeđeni gospodarski lobiji) koji bi
se time našli ugroženi.
U slučaju koalicije s HDZ-om, prednost Mosta kao
političke grupacije koja je ključna za formiranje
vlade je u tome što može omogućiti da mercedes bude
izvučen iz garaže i stavljen u pogon, a da se pritom
uopće ne moraju praviti da oni znaju kako se pravi
mercedes. Ne moraju ga čak ni kupovati, to je već
učinio HDZ. Dovoljno je samo nadzirati da netko u
njega ne pokuša uvaliti nečisti benzin ili rezervne
dijelove dacije.
Da bi došli u tu poziciju, moraju prepoznati
trenutak, razumjeti da tu nije riječ o izboru ljudi i
o osobnim preferencijama, nego o izboru programa i
ponijeti svoj dio odgovornosti. Dogovor o ljudima za
provedbu tog programa tek je sljedeći korak.
U tome neće ostati bez potpore strateških zapadnih
saveznika. Naime, koliko čujem, američki
potpredsjednik Joe Biden, prigodom svojeg boravka u
Zagrebu 25. studenoga, na mini samitu koji organizira
predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, očekuje da će
susresti i Božu Petrova.
Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija, www.hkz-kkv.ch
|