Što je razlog tolikom bijesu? Projekt Boris Jokić nije
mogao prihvatiti odluku saborskog Odbora za obrazovanje
da se "njegova" Ekspertna radna skupina kurikularne
reforme ojača s desetak novih eksperata. Jer, kada se
posluša drugo stručno mišljenje i kada se izravno sučele
stručni argumenti, onda se Jokićev kurikul raspada kao
obična partijska podvala temeljitog uništavanja
nacionalnog identiteta kroz sustav obrazovanja.
Dijagnoza profesora Slobodana Prosperova Novaka da je
"postalo stidno govoriti o nacionalnim sadržajima"
najefektnije izražava bit projekta koji je Jokić imao
ugraditi u sustav obrazovanja. Podvala je u ovoj fazi
spriječena.
No, bitno je raspoznati korijene i
načine na koje je Hrvatska kao država koja je u ratu
obranila svoje pravo na samostalnost - koja je kroz
stoljeća tuđinskih vlasti i desetljeća autoritarnih i
totalitarnih režima uspijevala očuvati svoj nacionalni
identitet, ponajprije kroz jezik i kulturu - došla u
poziciju da je "stidno govoriti o nacionalnim
sadržajima". Ili, da posudim još jednu opservaciju dr.
Prosperova Novaka, da "u Europi nema nijedne zemlje
koja bi toliko podcjenjivala svoj identitet u jeziku i
književnosti".
Jokićevu kurikulu prethodio je
sustavan rad na rastakanju nacionalnog identiteta. Za
pretvorbu oslobodilačkog rata za samostalnu,
demokratsku državu u građanski rat i statističku
zbirku zločina, uz prigodničarsku jugo-interpretaciju,
bila je zadužena Documenta, personificirana u bivšoj
aktivistici jugoslavenske komunističke omladine Vesni
Teršelić, koja se preko noći prometnula u veliku
zaštitnicu ljudskih prava.
Počeli su kao protuteža tadašnjoj, za demokratske procedure
uistinu prilično kratkovidnoj vladavini HDZ-a. Nastavili su i razvijali se kao
suradnici haaškog tužiteljstva s ambicijom da postanu službeni tumači tzv.
regionalne povijesti, preko čudnovate aktivističke organizacije, bez ikakvih
kompetencija za tumačenje povijesti, zvane REKOM.
Sukladno njihovu dosadašnjem javno pokazanom radu, sasvim je
izvjesno da bi ta povijest izgledala kao da je piše licencirani povjesničar
Komunističke partije Jugoslavije. Njihovu ambiciju službenog tumača novije
hrvatske povijesti, dokumentima usprkos, zdušno su prihvatili bivši predsjednik
Ivo Josipović, bivša Milanovićeva vlada, osobito ministrica Vesna Pusić. Za
kukuriku vlasti njihovi su ljudi instalirani u državni sustav: od Memorijalnog
centra Domovinskog rata i Memorijalnog muzeja u Vukovaru, do sudjelovanja u
obrazovanju iz povijesti. U međuvremenu, proizvedeni su i medijski promovirani
prigodni povjesničari za dolazeće partijske zadatke, razni markovine, klasići...
Inicijalna ćelija za rastakanje i ismijavanje nacionalnog
kulturnog identiteta okupljena je mnogo ranije, najprije oko nekadašnjeg Feral
Tribunea, potom se širila na tzv. književnu skupinu "FAKovaca" uz obilnu
medijsku promociju. Iz tih se "ćelija" razvijao "umjetnički" stil u kojemu
temeljni uvjet za književnika nije biti pismen, već dovoljno snažno pljunuti po
svemu što je simbol nacionalnog identiteta. Uz isti se uvjet moglo postati
renomirani (i izdašno financirani) filmski ili kazališni autor, glazbeni
umjetnik.
Usporedno s radom na proizvodnji umjetnika po staroj licenciji
KPJ, proizveden je i tzv. regionalni kulturni prostor po uzoru na onaj prethodni
jugoslavenski kulturni prostor, kojim su tajne službe bivše Jugoslavije
forsiranjem kulturnjačkog bratstva i jedinstva nastojale zamaskirati politički
raspad i države i (komunističkog) sustava. Istina, u međuvremenu je HDZ imao
nekoliko vladajućih mandata. Ali oni su se nakon ostvarenja prvog dijela
poznatoga nacionalnoga gesla o "hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu", zabavljali
realizacijom drugog dijela toga istoga gesla o "hrvatskoj lisnici u hrvatskom
(privatnom) džepu". A zapravo nikad nisu razumjeli da se država ne može graditi
bez hrvatske pameti u hrvatskoj glavi. I potpuno su zapustili obrazovanje i
kulturu, prepustivši ih starim "profesionalcima".
U tako pripremljenom kulturno-povijesnom regionalnom okolišu, za
mandata kukuriku vlade izvršen je desant na ključnu utvrdu (o)čuvanja
nacionalnog identiteta: na hrvatski jezik. Tek što su zasjeli na vlast, jurišnik
nove revolucije, ondašnji ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović preko
noći je ukinuo Vijeće za normu hrvatskog jezika, na čijem je čelu bio velikan
hrvatskog jezikoslovlja akademik Radoslav Katičić, smijenio ravnateljicu
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunju Brozović-Rončević, i postavio
novog ravnatelja Željka Jozića (kritičari su ga ismijavali kao ravnatelja bez
ijedne napisane knjige) sa zadaćom da napiše novi, obvezujući hrvatski rječnik.
Kako Partija kaže.
U međuvremenu je revolucionarni Jovanović unaprijed naložio
nakladnicima školskih udžbenika da se tog još nenapisanog rječnika imaju
pridržavati. Istodobno je s privremene obuke u inozemstvu uvezena i medijski
izdašno promovirana nova partijska prvakinja jezikoslovlja, gđa Snježana Kordić,
koja je kočijaški izvrijeđala sve hrvatske jezikoslovce kao nacionaliste,
negirajući posebnost hrvatskog jezika.
Pred kraj mandata kukuriku vlade stekli su se preduvjeti za
projekt Boris Jokić. Mladi znanstvenik, naizgled razbarušen, neobavezan i
totalno friendly lik, bio je idealan da pod egidom uistinu potrebne
reforme obrazovnog sustava institucionalizira sve te regionalno-revolucionarne
stečevine, da ih pretvori u obrazovni standard. Da u hrvatskim školama propiše
jugoslavensko obrazovanje na ideološko-političkim zasadama komunizma.
Podvala je razobličena na vrijeme. I ministar Šustar je ispravno
pročitao namjere svoga pomoćnika Jokića da iznudi svoje razrješenje, a potom
glumi političku žrtvu, nakon što nije uspio izvršiti partijski zadatak. Ministar
ga je pozvao da ostane, da nastavi raditi na kurikularnoj reformi u stručno
ojačanom i ideološki pluralnom timu. Ili da dade ostavku, priznajući da stručno
i pluralno okruženje on ne podnosi. Jokićeva ostavka bi nakon svih razotkrivenih
podvala bila čin pristojnosti.
Nakon što je razobličen u svojim
strateškim namjerama, partijski projekt reforme obrazovanja zasad je
zaustavljen. No, to još uvijek ne znači da će Hrvatska dobiti primjerenu
kurikularnu reformu. Jer još uvijek nema dovoljno dokaza koji bi upućivali da je
hrvatska politička elita, koja u krajnjoj instanci donosi odluku, uistinu
shvatila da nema europske Hrvatske bez hrvatske pameti u hrvatskoj glavi. Bez
obrazovanja i bez kulture.
Piše: Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija
www.hkz-kkv.ch |