Riječ je o mađarskoj postkomunističkoj konzervativnoj eliti koja se stvara već tridesetak godina, koja je već u prvome valu početkom i sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća stjecala znanja iz poslovnog i političkog menadžmenta na zapadnim sveučilištima, kako bi ih kasnije primijenili u Mađarskoj. Danas izgleda ironično, ali prvi mecena i politički guru im je bio upravo George Soros, koji je danas, kao simbol globalizma, Orbanov neprijatelj broj jedan. Viktor Orban je prepoznatljivi i neprijeporni lider te nove mađarske konzervativne elite. Ali on nije okružen sivim patuljcima, već su u temelje sustava postavljeni ljudi koji objedinjuju zapadne vještine i obrazovanje, i mađarsku državotvornost. U međuvremenu su proizveli i novu generaciju.
U tih istih trideset godina u Hrvatskoj ne samo što nije stvorena nova državna elita, već su upravljanje i kadroviranje potpuno preuzele stare oligarhije iz razdoblja jugoslavenskog komunizma, gurnuvši u prve redove svoje potomstvo, prema starom naslijeđenom obrascu. Podobnost, poslušnost i potkapacitiranost su i dalje kriteriji napredovanja, salonski internacionalizam je zamijenio otvoreno jugoslavenstvo, a zadržano je pravilo eliminacije svakoga tko nadrasta taj kanon. Za razliku od Mađarske, Hrvatska danas nema nacionalnu elitu, već državom upravljaju anacionalni sivi patuljci – s ovih naših prostora. Mahom potomci iz miljea duboke jugoslavenske države. A bez nove državne elite ni u Mađarskoj Orban ne bi bio moguć.
Drukčija država
Drugi razlog zbog kojeg Hrvatska ne može imati Orbana dublje je i dulje povijesne prirode. Za razliku od Hrvatske, Mađarska ima dugo, višestoljetno iskustvo vlastite države, ozbiljne države, s velikodržavnim ambicijama. Mađari su sovjetsko tutorstvo jedinstveno doživljavali kao okupaciju. Za dio Hrvata, osobito za komunističku elitu, Jugoslavija je bila poželjan državni okvir. Pa čak i kada je JNA rušila Vukovar nisu bili sigurni da li to protivnička vojska ubija Hrvatsku ili naša JNA brani Jugoslaviju od hrvatskih nacionalista.
Nakon urušavanja komunizma i raspada sovjetskog bloka, Mađarskoj je preostalo tek napraviti demokratsku tranziciju na postojećim čvrstim državnim temeljima. Orban i nova mađarska elita učinili su to prilično uspješno, uz djelomičnu lustraciju promijenili su staru komunističku društvenu paradigmu. Više osjećaja za demokraciju im doduše ne bi škodilo. Ali učinili su Mađarsku jednom od najprepoznatljivijih država u Europi.
Mađarska je danas velika, mnogo veća od svoje površine, a Orban se nametnuo kao lider novih europskih konzervativnih suverenista.
Hrvatska kao da je samim stvaranjem države i ratom za njezino oslobađanje potrošila i iscrpila sve svoje državotvorne ambicije. Nije prošla ni istinsku demokratsku tranziciju, osim formalnog uvođenja višestranačja, stare oligarhije još uvijek upravljaju. Nije prošla baš nikakav oblik lustracije. Kao rezultat, u lijevom dijelu hrvatskog političkog spektra o hrvatskoj državi se počinje čak i javno govoriti kao o “propalom projektu”. Pitanje je vremena kad će to postati i službeni dio političkih programa.
Treći razlog zbog kojeg u Hrvatskoj nisu realni ni strah ni nada u pojavu nekog hrvatskog Orbana je njegova osobnost. Orban je politička životinja u punom smislu: i strateg i taktičar, koji osjeća i razumije politiku, koji ima i znanje i instinkt, i kombinatoriku šahista i drskost šefa ulične bande. On je rođeni vođa, koji se mogao realizirati u današnjoj Mađarskoj. U Hrvatskoj bi ga već odavno prepoznali i politički dekapitirali. Zato je Hrvatska danas igračka vjetrova, upravljački okupirana od sivih patuljaka i njihovih klijenata. Nema tu mjesta za hrvatskog Orbana.
Hrvatski je maksimum pokušaj okupljanja izoliranih atoma nacionalne elite na stvaranju nove državne elite koja će graditi drukčiju državu. Ako nije prekasno.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
|
