Najružnije je kad nametanje stereotipa provode "ugledni"
intelektualci, novinari, političari i stranci i to kao
podrazumijevajuće, dokazane i neupitne. Početkom 60-tih
prošloga stoljeća u SAD-u sam upoznao rasizam kada je
bilo "pravedno" da se crnci koriste javnim bazenom
jednom tjedno.
Što se sve govori i piše?
Predrasude među ljudima u svijetu još
su jake prema Hrvatskoj, a jake su i u samoj
Hrvatskoj. Masovni mediji rabe i nameću stereotipe,
zapravo pristrane "istine", otežavajući tako da ljudi
pojedinačno i zajedno odrede tko su, tko su drugi oko
njih, što je bilo, što jest i što žele da bude.
Hrvatska je još postjugoslavensko društvo: više nismo
Jugoslaveni, ali je, po tim stereotipima, primitivno
biti hrvatski domoljub.
Ne zabranjujemo vjeru, ali su intelektualci
agnostici. Ne sudimo ustašama, ali ne idemo na
Bleiburg. Ne znamo što je lijevo ili desno, ali
pametniji su lijevi. Nismo za Jugoslaviju, ali tada se
živjelo bolje. Tito je nekad bio i u krivu, ali je
ipak najveći... Hrvatsku se krivi za genocid i masovne
zločine iz Drugog svjetskog rata, za nedemokratsko
društvo, korupciju i krađu u vrijeme obrane i
nastajanja.
Za moralni i gospodarski pad nakon 2000. i danas se
optužuje Tuđmana, branitelje, Katoličku crkvu,
iseljenike i HDZ. Naša je dužnost da ne prihvatimo
stereotipe i predrasude. Znam braniti ljude, njihovo
zdravlje, život, dostojanstvo i slobudu.
Predsjedniku Tuđmanu bio sam savjetnik za dobro.
Susreli smo se više od tisuću puta, dao sam mu 160
savjeta, pratio ga na deset putovanja, 50 puta ga
predstavljao. I danas, deset godina nakon njegove
smrti, zalažem se za istinu o njemu.
Stereotipe se koristi u napadanju i
onemogućavanju razumijevanja dr. Franje Tuđmana kao
državnika i čovjeka. Govori se i piše da je bio
ustašoidan, naređivao etnički progon i zločine, da je
bio autoritaran i protiv demokracije, da nije bio
intelektualac, da je bio hrvatski nacionalist i
domoljub, a to je zlo i primitivno, da bi Hrvatska i
bez njega postala samostalna, a on je samo škodio, da
ga u svijetu nisu cijenili, da je bio protiv Židova i
Srba, da je bio zaokupljen vlastitom dobiti, da je
htio da 200 obitelji vlada Hrvatskom i slično. Zbog
budućnosti treba Hrvatsku osloboditi ovih nametnutih
negativnih stereotipa i predrasuda o dr. Franji
Tuđmanu.
Teško je
obraniti čovjeka od blaćenja. Nitko nije branio ni
Krista ni Einsteina. Cijelo je stoljeće trebalo da se
predsjednik Francuske ispriča na grobu kapetanu
Dreyfusu. Prošlo je više od 60 godina od osude
pokojnog uzoritog kardinala blaženog Alojzija
Stepinca. Predsjednik RH treba se na grobu ispričati
pokojnom kardinalu. Politika odgovornosti rabi
mogućnosti i svladava prepreke. Na kraju mandata treba
ocijeniti postignuto: individualno, u obitelji,
zajednicama i ukupno u državi. Izborima treba iskazati
nove ciljeve, a u rješavanju se koristi stečenim
iskustvima.
U mandatu predsjednika Tuđmana proglašena je i
obranjena samostalna država, međunarodno je priznata,
uvedena su bitna građanska prava, započela je
demokracija i to ne samo reprezentativna već i
participatorna. Hrvatska obrana unaprijedila je
strategiju ratovanja, temeljenu na obrani,
mirotvorstvu, humanitarnoj podršci, diplomaciji i
nužnoj sili, a ne kao ranije i drugdje na pobjedi,
nasilju i marginalizaciji mirotvornog. Za njegova
mandata najslabija je bila gospodarska politika.
Političko vodstvo nakon 2000. godine trebalo je
pozdraviti postignuto i iznijeti strategiju Hrvatske u
miru: gospodarskog razvoja, poštenja, japčanja
funkcioniranja države, nastupa u svijetu, cjelovitu
socijalnu i kulturnu politiku i daljeg jačanja
participatorne demokracije. Kada to nije učinjeno,
bilo je jasno da ćemo nazadovati, što se i dogodilo.
Stereotipi
su gordijski čvorovi Hrvatske, a oni su prepreka
razvoju, njih se ne prihvaća i ne razvezuje - treba ih
prerezati. Ne postoji nitko s kim nisam sprema javno
raspraviti o ulozi u prošlosti i o značenju za
budućnost dr. Franje Tuđmana. Ja se oslanjam na
istinu, dokaze, znanje, iskustvo i zajedničko dobro, a
njegovi protivnici na neistine, predrasude i
stereotipe. Među njima i nema nikog tko bi se usudio
sa mnom javno raspravljati.
Predsjednik Tuđman je tijekom deset godina
stvaranja, obrane i priznanja hrvatske države, a
nastajanja društva, živio u paralelnom svijetu gdje je
donosio dnevne, prijelomne, krizne i vizionarske
odluke. Važni su događaji koji su se dogodili, ali
isto i oni koji su izbjegnuti, a mogli su se dogoditi.
U tom se vremenu svaki dan gradila Hrvatska, rješavale
su se životne opasnosti u svim njezinim dijelovima,
komuniciralo s hrvatskim narodom od vrha Konjuha do
juga Argentine, oslobađalo tereta prošlosti,
zbrinjavalo prognane, izbjegle, opkoljene, bolesne,
tražilo zarobljene i nestale, planiralo oslobađanje,
odlazilo u svijet, osmišljavalo hrvatsku budućnost.
Zadnjih godina predsjednik Tuđman je to činio bolestan
i liječeći se od smrtonosne bolesti. Poštivao sam to
tada i sada. Mediji, primjerice Feral Tribune, koji su
o tome objavljivali neukusna karikature, naviještali
su dolezeću medijsku agresiju.
Nedopustiva je uravnilovka krivnje
Predsjednik
Mesić više je puta kritizirao prethodnika, a sada
počinje i nasljednika. To nije državnički, ni
domoljubno. Ovakav odnos, uz podršku medija, potaknuo
je više pojedinaca da zadnjih deset godina kritiziraju
predsjednika Tuđmana, namećući javnosti vlastite
predrasude i stereotipe. To su činili oni koji su bili
protiv stvaranja i obrane RH, koji nisu sudjelovali u
obrani, zatim bahati stranci koji nisu znali ili su
bili zavedeni ili površni, nadalje oni neugodno
iznenađeni ostvarenom obranom i želeći pritom pod
svaku cijenu hrvatski neuspjeh; pojedinci bez vizije,
ljubomorni i sebični, banalno površni u odgovornosti
za budućnost Hrvatske. Među njima je bilo i istinskih
dobrih ljudi, a dijelom zbog njih i pišem ovaj tekst.
Predsjednik Tuđman stvaranje i obranu Hrvatske
temeljio je na katoličkoj vjeri i snazi hrvatske
kulture. Vjerovao je u Boga koji je u nama misao i
djelo koje činimo. Kao akademik smatrao je hrvatsku
akademsku zajednicu odgovornu za hrabrost i doprinos
hrvatskoj slobodi i snazi. Kao vojnik smatrao je
obranu instrumentom ostvarivanja nacionalne politike,
a vodio se Clausewitzevim načelom odlučne bitke.
Prihvatio je moj stav o snazi hrvatskog vitalnog dobra
(sposobnosti trpljenja, solidarnosti za vrijeme
ratova, tuđinske vlasti, epidemija, bolesti, gladi,
siromaštva, nezaposlenosti, progona, suđenja, obradi
zemlje, gradnji kuća, i seljavanja), djelovanju Crkve
(posebno franjevaca), socijalnih i slobodarskih
propisa Dubrovačke Republike i u znanosti Štamparovo
zalaganje za zdravlje.
Do 1990. Hrvatska nije bila samostalna. Od 1990. do
2000. stvorena je snažna država i započelo stvaranje
uspješnog društva. Vodstvo od 2000. do 2010. bilo je
neuspješno u ostvarivanju općeg dobra i značajno
oslabjelo državu. Izlaz ni sada niti ikada prije nije
bio uravnilovka krivnje (od 1990. do 2010.) Hrvatska
budućnost treba našu snagu i hrabrost. Trebamo željeti
istinu, jačati dobrotu, sudjelovati u razvoju i
ostvariti snažnu državu i uspješno društvo.
Dr.
Slobodan Lang,
Hrvatski list, 5. kolovoza 2010.
11.09.2010. |