U Hrvatskoj se i nad Hrvatskom već desetljećima vlada stereotipima, a pritiv samostalnog mišljenja, demokratskog komuniciranja, međusobnog povezivanja i uspješnog razvoja hrvatskog društva i države. Stereotipi su i danas oko nas i u nama. Kad se oslobodimo stereotipa, oni nestaju kao da ih nije ni bilo. Po jednom od njih, u Jasenovcu je ubijeno 700.000 ljudi, a ustaše su bile gore od nacista, i to je bilo najvažnije u četverogodišnjoj povijesti NDH. Nakon nestganka stereotipa, novi naraštaji ne razumiju da su oni bili značajni. Poneseni mladošću, često vjeruju da se to njima ne može dogoditi, ali dogoditi se može svima. Već u travnju 1933. Udruženje njemačkih sveučilišta izdalo je priopćenje za "Novi njemački reich". Kad su s njemačkih sveučilišta izbačeni politički protivnici i Židovi, mogao je napredovati veliki broj mlađih nastavnika. Sociolog Cark Brinkman započinjao je svoja predavanja riječima "Konačno mi možemo slobodno govoriti!"

Na zatvorenoj sjednici Sanaderova vlade smijenjen je, bez obrazloženja, Bioetički savjet (ustvari, zbog protivljenja političkom smjenjivanju uglednih liječnika, profesora i ravnatelja, uključujući i prof. Dr. Joška Paladina). Ni jedan saborski zastupnik nije tražio obrazloženje. Ni novoimenovani savjet nije tražio da dozna "moralnu krivnju" dotadašnjih članova. Od tada se za Bioetički savjet Vlade RH ne čuje i ne zna u javnosti. Stereotipi su tehnologija totalitarizma.

Najružnije je kad nametanje stereotipa provode "ugledni" intelektualci, novinari, političari i stranci i to kao podrazumijevajuće, dokazane i neupitne. Početkom 60-tih prošloga stoljeća u SAD-u sam upoznao rasizam kada je bilo "pravedno" da se crnci koriste javnim bazenom jednom tjedno.

Što se sve govori i piše?

Predrasude među ljudima u svijetu još su jake prema Hrvatskoj, a jake su i u samoj Hrvatskoj. Masovni mediji rabe i nameću stereotipe, zapravo pristrane "istine", otežavajući tako da ljudi pojedinačno i zajedno odrede tko su, tko su drugi oko njih, što je bilo, što jest i što žele da bude. Hrvatska je još postjugoslavensko društvo: više nismo Jugoslaveni, ali je, po tim stereotipima, primitivno biti hrvatski domoljub.
Ne zabranjujemo vjeru, ali su intelektualci agnostici. Ne sudimo ustašama, ali ne idemo na Bleiburg. Ne znamo što je lijevo ili desno, ali pametniji su lijevi. Nismo za Jugoslaviju, ali tada se živjelo bolje. Tito je nekad bio i u krivu, ali je ipak najveći... Hrvatsku se krivi za genocid i masovne zločine iz Drugog svjetskog rata, za nedemokratsko društvo, korupciju i krađu u vrijeme obrane i nastajanja.
Za moralni i gospodarski pad nakon 2000. i danas se optužuje Tuđmana, branitelje, Katoličku crkvu, iseljenike i HDZ. Naša je dužnost da ne prihvatimo stereotipe i predrasude. Znam braniti ljude, njihovo zdravlje, život, dostojanstvo i slobudu.
Predsjedniku Tuđmanu bio sam savjetnik za dobro. Susreli smo se više od tisuću puta, dao sam mu 160 savjeta, pratio ga na deset putovanja, 50 puta ga predstavljao. I danas, deset godina nakon njegove smrti, zalažem se za istinu o njemu.

Stereotipe se koristi u napadanju i onemogućavanju razumijevanja dr. Franje Tuđmana kao državnika i čovjeka. Govori se i piše da je bio ustašoidan, naređivao etnički progon i zločine, da je bio autoritaran i protiv demokracije, da nije bio intelektualac, da je bio hrvatski nacionalist i domoljub, a to je zlo i primitivno, da bi Hrvatska i bez njega postala samostalna, a on je samo škodio, da ga u svijetu nisu cijenili, da je bio protiv Židova i Srba, da je bio zaokupljen vlastitom dobiti, da je htio da 200 obitelji vlada Hrvatskom i slično. Zbog budućnosti treba Hrvatsku osloboditi ovih nametnutih negativnih stereotipa i predrasuda o dr. Franji Tuđmanu.

Teško je obraniti čovjeka od blaćenja. Nitko nije branio ni Krista ni Einsteina. Cijelo je stoljeće trebalo da se predsjednik Francuske ispriča na grobu kapetanu Dreyfusu. Prošlo je više od 60 godina od osude pokojnog uzoritog kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Predsjednik RH treba se na grobu ispričati pokojnom kardinalu. Politika odgovornosti rabi mogućnosti i svladava prepreke. Na kraju mandata treba ocijeniti postignuto: individualno, u obitelji, zajednicama i ukupno u državi. Izborima treba iskazati nove ciljeve, a u rješavanju se koristi stečenim iskustvima.

U mandatu predsjednika Tuđmana proglašena je i obranjena samostalna država, međunarodno je priznata, uvedena su bitna građanska prava, započela je demokracija i to ne samo reprezentativna već i participatorna. Hrvatska obrana unaprijedila je strategiju ratovanja, temeljenu na obrani, mirotvorstvu, humanitarnoj podršci, diplomaciji i nužnoj sili, a ne kao ranije i drugdje na pobjedi, nasilju i marginalizaciji mirotvornog. Za njegova mandata najslabija je bila gospodarska politika. Političko vodstvo nakon 2000. godine trebalo je pozdraviti postignuto i iznijeti strategiju Hrvatske u miru: gospodarskog razvoja, poštenja, japčanja funkcioniranja države, nastupa u svijetu, cjelovitu socijalnu i kulturnu politiku i daljeg jačanja participatorne demokracije. Kada to nije učinjeno, bilo je jasno da ćemo nazadovati, što se i dogodilo.

Stereotipi su gordijski čvorovi Hrvatske, a oni su prepreka razvoju, njih se ne prihvaća i ne razvezuje - treba ih prerezati. Ne postoji nitko s kim nisam sprema javno raspraviti o ulozi u prošlosti i o značenju za budućnost dr. Franje Tuđmana. Ja se oslanjam na istinu, dokaze, znanje, iskustvo i zajedničko dobro, a njegovi protivnici na neistine, predrasude i stereotipe. Među njima i nema nikog tko bi se usudio sa mnom javno raspravljati.

Predsjednik Tuđman je tijekom deset godina stvaranja, obrane i priznanja hrvatske države, a nastajanja društva, živio u paralelnom svijetu gdje je donosio dnevne, prijelomne, krizne i vizionarske odluke. Važni su događaji koji su se dogodili, ali isto i oni koji su izbjegnuti, a mogli su se dogoditi. U tom se vremenu svaki dan gradila Hrvatska, rješavale su se životne opasnosti u svim njezinim dijelovima, komuniciralo s hrvatskim narodom od vrha Konjuha do juga Argentine, oslobađalo tereta prošlosti, zbrinjavalo prognane, izbjegle, opkoljene, bolesne, tražilo zarobljene i nestale, planiralo oslobađanje, odlazilo u svijet, osmišljavalo hrvatsku budućnost. Zadnjih godina predsjednik Tuđman je to činio bolestan i liječeći se od smrtonosne bolesti. Poštivao sam to tada i sada. Mediji, primjerice Feral Tribune, koji su o tome objavljivali neukusna karikature, naviještali su dolezeću medijsku agresiju.

Nedopustiva je uravnilovka krivnje

Predsjednik Mesić više je puta kritizirao prethodnika, a sada počinje i nasljednika. To nije državnički, ni domoljubno. Ovakav odnos, uz podršku medija, potaknuo je više pojedinaca da zadnjih deset godina kritiziraju predsjednika Tuđmana, namećući javnosti vlastite predrasude i stereotipe. To su činili oni koji su bili protiv stvaranja i obrane RH, koji nisu sudjelovali u obrani, zatim bahati stranci koji nisu znali ili su bili zavedeni ili površni, nadalje oni neugodno iznenađeni ostvarenom obranom i želeći pritom pod svaku cijenu hrvatski neuspjeh; pojedinci bez vizije, ljubomorni i sebični, banalno površni u odgovornosti za budućnost Hrvatske. Među njima je bilo i istinskih dobrih ljudi, a dijelom zbog njih i pišem ovaj tekst.

Predsjednik Tuđman stvaranje i obranu Hrvatske temeljio je na katoličkoj vjeri i snazi hrvatske kulture. Vjerovao je u Boga koji je u nama misao i djelo koje činimo. Kao akademik smatrao je hrvatsku akademsku zajednicu odgovornu za hrabrost i doprinos hrvatskoj slobodi i snazi. Kao vojnik smatrao je obranu instrumentom ostvarivanja nacionalne politike, a vodio se Clausewitzevim načelom odlučne bitke. Prihvatio je moj stav o snazi hrvatskog vitalnog dobra (sposobnosti trpljenja, solidarnosti za vrijeme ratova, tuđinske vlasti, epidemija, bolesti, gladi, siromaštva, nezaposlenosti, progona, suđenja, obradi zemlje, gradnji kuća, i seljavanja), djelovanju Crkve (posebno franjevaca), socijalnih i slobodarskih propisa Dubrovačke Republike i u znanosti Štamparovo zalaganje za zdravlje.

Do 1990. Hrvatska nije bila samostalna. Od 1990. do 2000. stvorena je snažna država i započelo stvaranje uspješnog društva. Vodstvo od 2000. do 2010. bilo je neuspješno u ostvarivanju općeg dobra i značajno oslabjelo državu. Izlaz ni sada niti ikada prije nije bio uravnilovka krivnje (od 1990. do 2010.) Hrvatska budućnost treba našu snagu i hrabrost. Trebamo željeti istinu, jačati dobrotu, sudjelovati u razvoju i ostvariti snažnu državu i uspješno društvo.

Dr. Slobodan Lang,
Hrvatski list, 5. kolovoza 2010.

11.09.2010.