|
STJEPAN STIPE ROŠČIĆ (30.11.1924. - 13.05.2013.)
13. svibnja
o. g. iznenada nas je zauvijek napustio ing. Stipe
Roščić, idejni začetnik i osnivač, te počasni član
HKZ.
Posljednji oproštaj bio je u petak, 24. svibnja
2013. u 14.00 h u krematoriju Nordheim (Halle 2) u
Zürich-u.
STJEPAN
STIPE ROŠČIĆ rođen je 30. studenog 1924. g. u
Beogradu, kao dijete trgovačke obitelji. Maturirao je
1943. na 2. Muškoj gimnaziji u Zagrebu. Te je godine
primljen u Prvu Zrakoplovnu skupinu Hrvatskoga
Domobranstva, a 1945. prolazi Križni put. |
1955. diplomira na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i
stječe diplomu građevinskog inžinjera. Od proljeća
1955. radi u Ižninjerskom projektnom zavodu u Zagrebu,
u grupi prof. dr. Ing. Krune Tonkovića, kao projektni
suradnik na zagrebačkim mostovima: most Slobode, most
Jankomir, Slunjski mostovi preko Korane i Slunjčice,
most Selište ispred Plitivca, mostovi na cesti
Popovača-Sisak i mnogim drugim objektima, kao i na
urbanističkom planu grada Zagreba.
Godine 1959. od Skupštine grada Zagreba i
Ministarstva Saobraćaja NR Hrvatske, dobiva odličja i
priznanja za rad.
U ljeto 1960. odlazi u Zapadnu Njemačku na daljnje
usavršavanje na konstrukcijama iz prednapetoga
betona. Nepune dvije godine radi u firmi Strabag u
Koelnu.
U siječnju 1962. dolazi u Švicarsku i radi na
projektiranju i izvedbi mostova na autocestama i
željezničkim prugama. Istovremeno konstruira
industrijske objekte i objekte visokogradnje.
Sudbonosna godina hrvatskog proljeća 1971. nosi u
sebi sve nade i sumnje za ostvarenje hrvatskih
političkih i gospodarskih težnji i ciljeva. U tom
povijesnom trenutku Stipe Roščić poziva
istomišljenike, iseljene Hrvate u Zuerichu, na
osnivačku skupštinu hrvatskog društva.
Dana 11.
srpnja 1971. u hotelu Rigihof, Germaniastr. 99 u
Zuerichu održana je osnivačka skupština "Društva
prijatelja Matice hrvatske�. Na skupu je bilo nazočno
90 osoba (budućih članova). Stipe je pripremio referat
i predstavio buduće društvo DPMH te statut društva.
Predlaže da se društvo nazove "DPMH-e
Zuerich-Baden�, jer su u velikoj svjetskoj tvrtci BBC
u Badenu bili zaposleni mnogi Hrvati, visoko
školovani stručnjaci. Aklamacijom (više od 2/3
glasova) usvojen je statut i utemeljeno društvo.
Na Saboru HKZ 21. ožujka 1999., Stipe Roščić je
izabran za počasnog člana. Ali, do zadnjega dana Stipe
je bio i aktivan član, uvijek rado viđen na svim
društvenim prigodama.
Smrt ga je odnijela nenadano, to je za njega
sigurno milost Božja, ali za njegovu obitelj (sin,
kćerka, snaha i dvoje unučadi) i prijatelje, teški
šok i velika žalost.
U ime Hrvatske kulturne zajednice od dragoga nam
Stipe oprostila se dopredsjednica Dunja Gaupp na
njemačkom, predsjednik Ivan Matarić glazbenim prilogom
na orguljama, a svojim prisustvom i mnogi drugi
članovi HKZ.
Dragi
Stipe, neka ti bude laka hrvatska zemlja koju si
toliko puno volio i u koju se sada konačno vraćaš.
Počivao u miru Božjem.
UPRAVNI ODBOR HKZ
KAKO SAM UPOZNALA G. STIPU
ROŠČIĆ?
Piše: Milica Krakan
Rijetko koji susret je
ostavio na mene tako poseban i neizbrisiv dojam, kao što je to moj prvi
susret s čovjekom o kojem sam samo znala da je ing. i član HKZ.
Ulazim u restoran gdje smo se okupili na zajedničkoj večeri, mi iz
HKZ, i vidim g. Roščića. Preda mnom stoji čovjek kojeg sam imala priliku
vidjeti nekoliko puta na hrvatskoj televiziji kao gosta u vrijeme dok je
još televizijska kuća odisala hrvatstvom, to znači negdje odmah poslije
domovinskog rata.
Prilazim mu i predstavljam se, ali mu nije bilo baš jasno tko sam. Tek
mu gđa. Dunja Gaupp to pojašnjava. Njegov pogled, koji je prije toga
nekako skeptično bio upućen prema meni, odjednom se pretvorio u široki i
blagi osmjeh, i osjetih neko posebno razumijevanje, kao da mi je želio
reći: "Sve u redu. Tu si sa svojima." Bio je pričljiv tu večer, a ja sam
imala dojam da imam živu enciklopediju znanja pred sobom i divila mu se.
Naš sljedeći susret je bio nekoliko mjeseci kasnije na Saboru HKZ.
Raspravljali smo o radu i planovima Zajednice. Sjedio je do mene i u
jednom trenutku je tako oštro i odrješito izrekao riječi koje nikad neću
zaboraviti: "Neka nas je malo, al' nek smo kako triba." Njegova
odrješitost me toliko prenula, da je primjetivši nastavio sad blažim
tonom: "Cilj ove udruge nije ponovno je omasovit sa kukoljom.
Tribamo biti žito!"
Počela sam razmišljati, zbog čega on tako brani Zajednicu? A onda
shvatih da je upravo on taj idejni začetnik i osnivač HKZ, pa nije ni
čudo da to svoje "dijete" uzima u zaštitu.
Na zadnjem našem Saboru je pak sjedio meni nasuprot. Blagost,
skromnost i jednostavnost je zračila iz njegove pojave. Odjednom
primjetih neku decentnu uzrujanost na njegovu licu. Nije želio ometati
izlaganje, ali je htio i sam sudjelovati i čuti o čemu se priča. Tek nam
je poslije otkrio da je riječ o aparatiću iza uha koji mu je zadavao
malu muku, pa nije mogao sve razumijeti jer se stvarala buka oko njega.
U opuštenom razgovoru je najviše pričao o Zajednici, o događajima
uglavnom malo poznatima široj javnosti. A on je pripadao povijesti HKZ,
i ona je pripadala njemu.
I zadnji susret sa g. Stipom je ostavio na mene snažan dojam pa sam
pokušavala upiti svaku njegovu riječ dok je pričao o Zajednici.
Njegov nagli odlazak me iznenadio i ražalostio. Sa g. Stipom je na
žalost otišao i jedan dio nepisane povijesti HKZ.
No uvjerena sam da nas naš gsp. Stipe prati iz nebeskih visina i moli
za svoju HKZ i nas koji joj pripadamo. Njegova neustrašivost u opasnim
vremenima kada je osmislio HKZ i kroz nju promicao, čuvao i branio ne
samo hrvatsku kulturu, nego svoje hrvatske stavove koje je želio
pretočiti u svakog novog člana, sigurno je od Boga stostruko nagrađena.
Gospodin Stipe je bio dušom i srcem veliki Hrvat i
veliki domoljub pa mi je bila tim veća čast upoznati ga. Dok njegova
duša uživa rajske visine, ovozemne ostatke prigrlila je Domovina koju je
toliko volio i za nju živio. Hvala Vam Stipe za svaki susret koji me je
uvijek iznova obogatio.
Zadnji susret sa našim Stipom bio je na na
Saboru HKZ u studenome 2012.
(na slici: Stipe Roščić, Darko
Kolić, Tomislav Kukalj)
|
|
