Vjerujem da je Bog, baš kao i mi, duboko rastužen ovom
tragedijom, ali mi smo mu odavno rekli da se udalji od
naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući
da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se
udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj
blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na
miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hara
(Ateistica koja se zalagala za odvajanje crkve od
države i zabranu molitve u školama. Smatra se da ju je
ubio neki fundamentalist - op. HKZ) rekla da ne želi
nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim
složili.
Zatim je netko rekao: Bolje je ne
čitati Bibliju u školama . Bibliju koja kaže: "Ne
ubij, ne kradi, ljubi svoga bližnjega kao sebe
samoga", a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je
doktor Benjamin Spock rekao da ne smijemo tući našu
djecu po stražnjici kada se zloćesto ponašaju, jer bi
se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se
moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora
Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu
rekli: "U redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak
zna što je potrebno za našu djecu.
Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i
ravnatelji ne kažnjavaju djecu kada se ne ponašaju
korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti
jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se
nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš
publicitet. Mi smo se i tada složili.
Onda je netko rekao: "Dopustimo našim kčerima da
abortiraju ako to žele, a to ne ćemo reči njihovim
roditeljima". I s time smo se složili.
Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole
rekao: "Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će
oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa
koliko traže, a da bi se mogli zabavljati koliko žele,
ali nećemo reči njihovim roditeljima da su
prezervative dobili u školi." Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima
rekli: "Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok
ispunjavamo obveze koje smo preuzeli." Složivši se s
njima mi smo rekli: "Nije važno ako netko, uključujući
predsjednika, čini sve što ga volja, sve dok sam
zaposlen i dok ekonomija dobro stoji."
Poslije toga netko je rekao: "Tiskajmo revije sa slikama golih
žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela." Opet smo rekli da je i to
u redu.
Kasnije je netko drugi otišao korak
dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim
korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro" ,
jer oni imaju pravo na slobodu riječi.
Zatim je
industrija zabave rekla: "Napravimo TV programe i
filmove koji potiću blasfemiju, nasilje i seks.
Snimajmo glazbu koja potiće na krađu, droge, ubojstva,
samoubojstva, sotonske sadržaje." Mi smo tada
odgovorili: "Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih
posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i
zato idemo naprijed."
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti?
Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju
ubijati drugačije od sebe, svoje kolege iz razreda ili
sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno
razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može
vidjeti u rečenici: "Žanjemo ono što smo posijali."
"Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu
ubijenu u učionici? Srdačni pozdrav, zabrinuti
student." I uslijedio je odgovor: "Dragi zabrinuti
studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni
pozdrav, BOG."
Čudno je kako ljudi bez razmišljanja
guraju Boga beskrajno daleko od sebe i onda se čude
što svijet ide u pakao. Zanimljivo je zašto ljudi
vjeruju onome što pišu novine, a protive se onome što
piše Biblija. Čudno je kako sve žele doći u raj, ali
ne žele vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti
ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako
netko može reči: "Vjerujem u Boga", a ipak slijediti
Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u
osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.
Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuću igara i viceva
e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput
promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati.
Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni
sadržaji slobodno plove 'mrežom', dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na
radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili štoviše zabranjene zakonom.
Čudno je da se netko može "zapaliti" za Krista nedjeljom u
crkvi, dok je On nevidljiv u njegovu životu ostale dane u tjednu.
Smijete se? Čudno je da se ovu poruku
ne usuđujemo poslati svima iz našega adresara, jer
nismo sigurni jesu li vjernici. Teško je shvatljivo da
smo više zaokupljen time što će ljudi misliti o nama,
umjesto da se brinemo o tome što će o nama misliti
Bog.
Jeste li se zamislili? Pošaljite dalje ovu poruku ako mislite
da je vrijedna. Ako pak ne, ignorirajte je, nitko neće saznati .
|
