Vukovar je prije dvije godine bio tema našeg literarnog natječaja za hrvatsku djecu. Divni i dirljivi radovi jasno govore o tome kako je Vukovar u hrvatskim domovima i školama nezaobilazna tema ne samo na obljetnicu tragičnoga pada našeg herojskog grada.

Nema te sile, ni vojne ni političke, koja bi mogla Vukovar izbrisati iz sjećanja i iz srca hrvatskog čovjeka. Svaki pokušaj, kao primjerice nasilno uvođenje ćirilice, unaprijed je osuđen na neuspjeh. Vukovar je simbol obrane Hrvatske, Vukovar je Hrvatska!

Znaju to svi, pa i naši najmlađi! Donosimo dva prvonagrađena literarna rada.

Pismo Vukovaru

Najljepši grade na Dunavu, tebi pišem ovo pismo. Jednog jutra dok sam još spavala najednom sam začula sirenu. Bila je to sirena koja je označavala uzbunu i to je značilo d se moram ustati iz toplog kreveta i uzeti samo najbitnije stvari iz kuće i krenuti u sklonište.

Na ormaru moje sobe bio je veliki plišani medo kojeg sam htjela uzeti, ali roditelji su mi rekli da on ne može sa nama u sklonište, jer je prevelik. Suznih očiju sam ga pogledala i pomislila možda ga više neću vidjeti, ako granata padne na moju kuću. Trčala sam vrlo brzo, da što prije dođem do skloništa. Najednom su se začuli avioni, a potom se čula snažna eksplozija. Iz minute u minutu čulo se sve više eksplozija. Shvatila sam, iako mala, da ćeš ti lijepi moj grade biti srušen i uništen. Opasnost je trajala oko dvadesetak minuta i začula se sirena za prestanak uzbune. Nakon toga krenula sam s roditeljima kući. Vidjela sam susjedovnu kuću kako gori. Iz nje je izlazio crni i gusti dim. Gorjela je i trgovina u kojoj smo svaki dan kupovali kruh i ostale namirnice. Dragi moj grade, pa ti si bio sav u plamenu?! Došla sam s roditeljima do naše kuće, koja je na sreću ostala u ovom napadu čitava, ali tko zna dokad?

Dragi moj Vukovaru, znam da si patio i krvario, ali patila sam i ja, iako tada mala, kada sam vidjela da je mnogo kuća mojih dragih prijatelja i susjeda srušeno. Ako ću se ikada odseliti iz Vukovara, znaj, da ću te uvijek nositi u svom srcu, jer ti si za mene najljepši grad na najljepšoj rijeci DUNAV!

Dajana Bojanić, 4.c razred, Koprivnica, Hrvatska - 1. mjesto

Trpinjska cesta

Hodam u koloni, u ruci nosim svoje stvari. Hodam... Svoje stvari?! U ruci nosim vrećicu, i ne znam što je u njoj. Mogu li u vrećicu stati moje stvari? U vrećicu u kojoj niti ne znam što je točno, mojih je 12 godina, moj život u Vukovaru. Hodam... odlazim, ne mislim, ne osjećam, samo hodam, hodam sa stotinama svojih sugrađana. Ponekad, kroz maglu, čujem psovke, poneki plač, jecaj. Ja i dalje hodam... Ne osjećam ništa, ne razmišljam i tako prolaze godine. Ne razmišljam, prebolno je... ostala je iza mene bolnica, Ovčara, moja škola, rijeka suza, rijeka Vuka... Ispred mene hladna sportska dvorana, deke, Caritas, Crveni križ... O obitelji ne pričam. "Hrvatska je uz nas, osjeća s nama".

Hrvatska?! Ne, meni treba mama, njezin zagrljaj. Meni treba tata, njegov poljubac za laku noć. Oprostite, kako Hrvatska osjeća, kad ja ne osjećam ništa?! Nakon 20-tak godina kad neki klinci iz, recimo Brdovca dođu u moj grad, kad vide Trpinjsku cestu, hoće li na trenutak, barem na trenutak pomisliti na mene?

Kada uđu u bolnicu, hoće li pomisliti na moju majku? Hoće li pomisliti da je jedna od onih lutaka bila moja mama? Najbolja mama na svijetu! S najviše lijepih priča samo za mene. Hoće li na groblju vidjeti samo 938 griževa ili će na trenutak pomisliti da je jedan od tih 938 križeva moj tata? Najzabavniji tata na svijetu!

I da su ostalih 937 križeva nečiji očevi, majke, bake, stričevi... Hoće li mali Brdovčani stati u Spomen-domu ispod rečenice: "Sve srpske zemlje i srpski narod moraju biti u jednoj držai. A vi ako to ne budete omogućili diplomatski, mi ćemo ratom omogućiti to. I bit će krvi do koljena..."

Hoće li znati da se u toj rečenici jedino ostvario ovaj dio: "I biti će krvi do koljena"? Nakon 20 godina, razmislite... Je li meni teže vratiti se i svakodnevno gledati i podsjećati se na proživjelo ili ostati u nekom gradu u Lijepoj Našoj gdje suosjećaju sa mnom? Suosjećaju? Što ja zapravo osjećam???

Marija Grgurić, 7.b razred, Brdovec, Hrvatska - 1. mjesto

Izvor: Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj, www.hkz-kkv.ch

(99)