Podržali su ga mnogi hrvatski povjesničari zajedničkom
Izjavom. Posebno je odjeknula podrška Ive Banca, dok
Hrvoje Klasić Hasanbegovića bez valjanih argumenata
ocjenjuje kao pripadnika revizionističke struje u
hrvatskoj historiografiji, a Tvrtko Jakovina nema
pristojna komentara za osobu koja je spremna tvrditi da
ne piše neka riječ u jednom obliku u ustavu RH. Na
Facebooku se pojavio Apel premijeru: Zaštitite ministra
kulture dr. Hasanbegovića. Apel je podržalo preko 13.000
ljudi. Izjavu novoga ministra nitko nije uspio
demantirati, a hajka ne prestaje.
O čemu se zapravo radi u progonu
Zlatka Hasanbegovića? Riječ je o tome da u našoj
historiografiji još prevladava slika o Drugom
svjetskom ratu koju su stvorili podobni povjesničari u
ime pobjednika. NOB i antifašizam idealizirani su, a
povijest NDH prikazana je samo u kontekstu zločina.
Multiperspektivni pogled na NDH bio je zabranjen, a i
danas se pokušaj takva pristupa naziva povijesnim
revizionizmom i ustašonostalgijom. Ipak, nakon pada
komunizma povijesni je revizionizam nuždan da bi se
otkrile mnoge zablude i iluzije te razvila, sada
zacementirana, povijesna svijest naroda koji se
usmjerava prema demokratskom društvu.
Preobrazba NDH u demokraciju?
Nažalost još se spekulira o tome što
bi bilo da nije bilo hrvatskoga komunističkog
antifašizma. Priču je jasno oblikovao Slavko Goldstein
(2007) u knjizi 1941. godina koja se vraća. On ističe
da su komunisti spasili hrvatski narod od sramotnoga
žiga nacifašističkog saveznika i svrstali ga
ravnopravno na pobjedničku stranu. Osim toga, prema
istom autoru, da nije bilo komunista, obnovila bi se
srpska monarhija i ostvario bi se četnički plan o
brutalnom osvetništvu nad hrvatskim narodom i potpuno
bi propala hrvatska autonomija i ideja o državnosti.
Slične teze iznose i drugi autori, a rado ih
prihvaćaju novinari koji problematiku površno poznaju
iz školskih udžbenika i neargumentiranih ocjena nekih
političara. Priču o tome što bi se dogodilo da nije
bilo antifašizma napamet zna svaki postkomunist i rado
je recitira svakom prilikom, pa čak i u Saboru. Takva
nagađanja u kojima se razmišlja što se u prošlosti
moglo dogoditi ne temelje se na činjenicama te ih
socijalna psihologija naziva protučinjenično
mišljenje. Pojednostavnjene i spekulativne ocjene
danas se više ne mogu prihvatiti kao znanstvene
činjenice. U njima dakako ima i istine, ali ona je
selektivna, a nedostaju joj mnoge sastavnice koje su
danas dobro poznate.
Komunističke povjesničare ne zanima je
li mogućnost usmjeravanja prema demokraciji kao mogući
scenarij postojala i u NDH. Dakako da je takav
scenarij postojao, a o tome svjedoči Nacrt programskog
spisa HSS-a iz 1943. u kojem se traži depolitizacija
javnog života, suspendiranje ustaškog pokreta pri čemu
bi poglavnik ostao suveren. Osnovala bi se nepolitička
vlada sastavljena od domobrana i stručnjaka, a provela
bi se amnestija te uveo red i mir uz ostvarivanje
ravnopravnosti svih građana. Nacrt predviđa vraćanje
Dalmacije, Rijeke i Istre i sazivanje Sabora, ali i
povezivanje s "predstavnicima šume" radi zajedničkog
oslobođenja. Pri kraju NDH postojao je scenarij po
kojem bi Pavelić morao odstupiti i raspustiti ustaški
pokret, ustaške formacije i hrvatsku vojsku, a
osnovala bi se privremena vlada u koju bi do izbora
ušli umjereni ustaše i članovi HSS-a. Na taj se način
namjeravalo postići priznanje Hrvatske kao članice
nacija pobjednica u ratu (Nada Kisić-Kolanović, 1998).
U tom smjeru bio je iniciran puč Lorković-Vokić koji
nije uspio, a završen je ubojstvima organizatora i još
nekih sudionika. Ivo Korski, pripadnik izbjegle
hrvatske inteligencije, o tom događaju zaključuje da
je on zakasnio dvije godine jer je sudbina Hrvatske
bila već odlučena u Teheranu i Jalti.
Nije upitan cilj nego metode
Scenarij prelaska Hrvatske na stranu
pobjednica zaista je postojao, ali nije uspio. Valja
napomenuti da je već i u vrijeme NDH bilo prosudbi
hrvatskih intelektualaca koje su se poslije pokazale
istinitim. U tom su smislu zanimljivi prilozi u
novinama Spremnost, koje su izlazile od 1942. do 1945.
Pisci su upozoravali da su prevlast u AVNOJ-u i vojnom
zapovjedništvu imali komunisti koji su većinom bili
ne-Hrvati. Oni su nadalje upozoravali da je cilj
komunista bio osvajanje vlasti, jer su oni bili poluga
sovjetskog imperijalizma i svjetske komunističke
revolucije. Pritom njihova je taktika bila
prilagodljiva i prijetvorna uz korištenje krilatica
kao što su antifašizam, mir, demokracija, nacionalno i
socijalno oslobođenje. U novinama je istaknuto da su
KPJ kontrolirali srpski komunisti te da se zapravo
nije vodila borba protiv ustaša nego protiv hrvatske
države.
Pisci su predvidjeli centralizaciju Jugoslavije i oduzimanje
Hrvatskoj Bosne, Boke kotorske i istočnoga Srijema. Nova bi Jugoslavija
zajamčila srpski hegemonizam. Uvodničari Spremnosti često su isticali Titov
staljinizam i upozoravali da je cilj komunista revolucionarno osvajanje vlasti
svim sredstvima i načinima. Tito je prema piscima bio oruđe Kominterne, a KPJ je
bila na liniji ciljeva velikosrpskog ekspanzionizma. Danas je jasno da je
analiza novinara Spremnosti, koja je ovdje prema Trpimiru Macanu prikazana samo
u najkraćim crtama, utemeljena jer je to u potpunosti potvrdio poslijeratni
razvoj. Zloguka proročanstva Spremnosti valjalo je ušutkati, pa je među 38
hrvatskih novinara ubijenih nakon rata bilo i novinara ovog lista.
Ustaški pokret sa svojim pretežno
patrijarhalno-totalitarnim obilježjima može biti samo
"kompatibilan" s fašizmom, ali nije identičan s njim.
Raspravljajući o povijesti NDH kao predmetu
istraživanja, Nada Kisić-Kolanović upozorila je da se
ustaška ideologija ne može poistovjetiti s ideologijom
fašizma i nacionalsocijalizma, niti se može
prosuđivati mimo njih. Trpimir Macan iznio je neka
nova mišljenja koja su suprotna onima koje je
definirala komunistička historiografija. Glavne točke
Macanova "revizionističkog" razmišljanja su ove:
- Uloga
fašizma i nacionalsocijalizma počinje nakon stvaranja
NDH, pa ona nije fašistička ni nacionalsocijalistička
tvorevina.
- NDH je stvorio hrvatski narod koristeći priliku da
stvori svoju državu. Ona je slučajna tvorevina Drugoga
svjetskog rata, a s hrvatskog je stajališta logična
tvorevina.
- Zbivanje 1941. jest narodna revolucija. Da nije bilo
protuhrvatskog djelovanja, revolucija bi protekla
mirno.
- Ustaštvo je kao koncentracija državotvorne volje
naroda mobiliziralo sve Hrvate. Kada su se ustaše
oblikovale kao stranačko-politička organizacija, narod
ih je odbacio.
- Na autokratske i diktatorske forme NDH utjecala je
baština jugoslavenske diktature koja je uništila
shvaćanje slobode.
- Negativna su obilježja NDH: arijsko zakonodavstvo,
nadređenost ustaškoga vodstva građanskoj upravi,
podjela na ustaše i domobrane uz favoriziranje ustaša,
gušenje puča Vokić-Lorković, pogrešan odnos prema
pravoslavcima, logori.
- Hrvatsku revoluciju ne obilježava samo zločin. Za
hrvatske zločine kriva je protuhrvatska politika u
Kraljevini Jugoslaviji i pojedinci
sadističko-zločinačkih nagona.
- Macan smatra
da su ustaška Načela utemeljena u hrvatskom državnom
pravu, a što se tiče vjere, ona su liberalno
ravnodušna.
Povijest ne počinje 1941.
Macan u svom razmišljanju o NDH iznosi
ovakvu ocjenu:
"Stoga ono o čemu valja raspravljati
nije upitnost ustaškoga državotvornog programa i
politika, nije sam cilj: nezavisnost hrvatske države,
nego su to metode ustaške borbe, sustav ideologije,
njezina manjkavost i prilagođavanje neprihvatljivim
suvremenim europskim ideologijama, izbor saveznika,
način dolaska na vlast, organizacija vlasti,
unutrašnja i vanjska politika, što je najposlije
ustaše odvelo u poraz, kompromitiralo njihovu NDH s
katastrofalnom posljedicama za sam narod i iste
prvotne političke ideale i ciljeve."
Raščinjenome hrvatskom narodu trebat
će poslije nepovoljnih povijesnih procesa mnogo
vremena (generacije!) da se oslobodi tereta triju
totalitarizama: četvrtstoljetnoga jugoslavenskog
monarhofašističkog, četverogodišnjega (!) ustaškoga
koji je bio reakcija na ono što se događalo u
Jugoslaviji ("Hrvatska na mučilištu") i
polustoljetnoga komunističkog. Relativno kratki
ustaški totalitarizam srpska i komunistička
historiografija lažima su prikazivale kao izvor svih
zala, skrivajući zlo koje je Hrvatima donio
jugoslavizam i komunizam. Osim zanemarene činjenice da
je ustaški režim bio kratkotrajan, postoji još jedna
zanemarena "sitnica" kao važan kontekst djelovanja
NDH.
Monarhofašistički i komunistički totalitarizmi u dvjema
Jugoslavijama miljenicama velikih sila koje nije zanimao teror nad Hrvatima,
nasilnički su funkcionirali u miru, a ustaški u ratu koji je psihopatološka
ljudska aktivnost. Razlika je bitna! Ova zanemarena, ali nepobitna lapidarna
činjenica o trajanju te ratnim ili mirnodopskim funkcioniranjima triju režima
ruši shemu "endehazija" koju su komunisti i njihovi pismoznanci stvorili kao
spoznajnu strukturnu cjelinu. Ona je trebala u interesu komunističkoga režima
organizirati znanje, razmišljanje i pamćenje o NDH. Ta shema podrazumijeva
"genocidnost", "nacifašizam", "klerofašizam" i "kvislinštvo" te sugerirati da se
prije 1941. ništa nije dogodilo, a odjednom samonikle ustaše ničim izazvane
krivci su za sve. Shema "endehazija" temelj je automatskoga mišljenja u kojem ne
treba ulagati poseban napor, a razorno je djelovala i još djeluje na nacionalni
identitet i memoriju jednostavnošću, neupitnošću i zauvijek zacementiranom
definiranošću.
Za one, pak, koji ne razumiju pojam "endehazija" moguće ga je
izraziti simbolički kao još živu "ustašku zmiju" (bivši predsjednik Ivo
Josipović u Knesetu 2012). Ustaštvu, kao nacionalističkom oslobodilačkom
pokretu, jedina je solucija bila oružana borba. Francuski povjesničar Dominique
Venner o tome ovako razmišlja: "Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim
autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili
uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate - preostalo im je u tišini
razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se
nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje."
Poslije monarhofašističke Jugoslavije
i njezinih zločina destruktivne potrebe
južnoslavenskih grupa preoblikovane u projekcije poput
osvete ostvarile su se u ratu (Eduard Klain).
Destruktivnost su iskazivale ekstremne grupe: ustaše,
četnici i partizani, opterećeni iz davnine
transgeneracijski prenesenom "dinarskom" ideologijom.
Destruktivnost u raspadnutoj Jugoslaviji potpaljivale
su pak svojom destruktivnošću zaraćene sile (Njemačka
i Italija te države antifašističke koalicije).
Povijesna istina ipak se otkriva, a bivšim komunistima
- sada liberalima i zastupnicima Velike Srbije -
najnepodnošljivije je otkrivanje laži o Jasenovcu. K
tome na vidjelo izlazi istina da su "genocidni" Hrvati
i njihov "ustaški vikar" Alojzije Stepinac spasili
mnoge Židove (Esther Gitman). S druge strane Nedićeva
kolaboracionistička Srbija bila je u isto vrijeme
Judenfrei, a Srpska pravoslavna crkva za razliku od
Stepinca nije reagirala. Kolaboracionizam u Srbiji
razotkrivaju autori pripadnici časne "druge" Srbije.
Povijest je jednostavna kada nije
zakukuljena i zamumuljena! Tek takva ona može postati
svjetlo istine i učiteljica života. No kako u nas
istina izaziva strah od otkrivanja biti komunističkoga
totalitarizma i njegovih posljedica, ona se i dalje
staljinističkim metodama zamagljuje.
Ivo
Rendić-Miočević, Vijenac
www.hkz-kkv.ch |
