Jedini odgovor na mirne proteste posljednih mjeseci
rastajuće je nasilje, koje bi se moglo nazvati
"kombiniranim" nasiljem: s jedne strane policijske
jedinice napadaju Majdan, s druge strane progone
aktiviste i sudionike demonstracija pojedinačno
(uhođenje, batiniranje, paljenje automobila i kuća,
provale u domove, hapšenja, odugovlačenje sudskih
procesa). Zastrašivanje je ključna riječ. A pošto
zastrašivanje ne uspijeva i sve više ljudi izlaze na
prosvjede, Vlada je sve brutalnija u represiji.
Zakonska
osnova za represiju stvorena je 16. januara kada su
zastupnici, koji potpuno ovise o Predsjedniku,
donijeli odluku o promjeni nekoliko zakona,
ignorirajući dnevni red, proceduru glasanja i Ustav
dizanjem ruku za samo nekoliko minuta (!). Te promjene
državu će uvesti u diktaturu i u izvanredno stanje,
premda o izvanrednom stanju do sad nitko nije glasno
razmišljao. Zbog pisanja ovog teksta - samo da navedem
jedan primjer - mogu završiti na sudu, jer kršim više
tih novih članova zakona: za "klevetanje", "pozivanje
na pobunu" i slično.
Ukratko: kada prihvaćamo ove zakone svatko može reći
da je u Ukrajini sve zabranjeno što zabranjuje Vlada.
A Vlada dozvoljava samo jedno. Apsolutnu poslušnost
prema vladi.
Ukrajinsko društvo ne može prihvatiti takve
"zakone", i od 19. januara krenulo se u masovne
proteste o kojima ovisi budućnost zemlje.
Danas u vijestima na televiziji iz Kijeva možemo
vidjeti prosvjednike s kacigama i maskama za zaštitu
identiteta, ponekad s drvenim palicama u rukama.
Nemojte misliti da se radi o "ekstremistima",
"provokatorima" ili "radikalnim desničarima". Moji
prijatelji, pa i ja, ne odlazimo više bez takve opreme
na javne skupove. Tako smo brzo postali - ja, moja
žena, moja djeca, moji prijatelji - ekstremisti.
Nemamo drugog načina štititi svoje živote i zdravlje.
Ciljaju na nas specijalci iz policijskih jedinica,
prijatelje nam ubijaju snajperima. Broj prosvjednika
koji su posljednih dana ubijeni samo u Vladinoj
četvrti između je 5 i 7 osoba. Nestale su u Kijevu
desetine ljudi.
Ne možemo prestati protestirati jer bi to značilo da
pretvaramo svoju zemlju u doživotni zatvor. Mladi
Ukrajinci postsovjetske generacije ne mogu izdržati
još jednu diktaturu. Ako diktatura pobijedi, neka
Europa računa da će na svojim istočnim granicama imati
zemlju kakva je Sjeverna Koreja. Osim toga to bi za
Europu značilo poplavu pet do deset milijuna
izbjeglica. Ne želim nikoga plašiti.
Naša je
revolucija revolucija mladih. U ovaj rat Vlada je ušla
najprije protiv svoje mladosti. Kada padne noć, na
kijevskim se ulicama pojavljuju nedefinirane grupe "u
civilu". Love mlade ljude koji nose male bedževe
Majdana ili Europske unije. Hapse ih, vode u šumu,
skidaju do gola i muče na ledenom tlu. Je li
slučajnost da su umjetnici - glumci, slikari, pjesnici
- začudno često među žrtvama tih napada? Imamo osjećaj
da zemljom vladaju "eskadroni smrti" kojima je cilj
istrijebiti elitu.
I još nešto upadljivo: u kijevskim bolnicama
ranjenim prosvjedicima postavljaju zamke. Prosvjednike
(da ponovim: ranjeni prosvjedici!) uhićuju u bolnicama
i vode ih na tajna mjesta. Čak je slučajnim žrtvama
policijskih granata postalo opasno tražiti liječničku
pomoć. Liječnici sliježu ramenima i izruče ih
takozvanim "pravobraniteljima".
Na kraju želim reći: u Ukrajini se događaju zločini
protiv ljudskosti, a odgovornost snose državni
moćnici. Onaj koji govori o ekstremistima mogu misliti
samo na njih.
I, u pravilu, o obično najkompliciranim pitanjima:
ne znam što će se dogoditi kao što ne znam što Vi
možete učiniti za nas. U najmanju ruku možete
poslijediti ovo pismo i objaviti. Što još? - Budite u
mislima s nama. Mislite na nas. U svakom slučaju ćemo
pobijediti, neovisno o tome koliko su okrutni.
Ukrajinci danas brane europske vrijednosti slobodnog i
pravednog društva doslovno do krvi. Moja nadaje da i
Vi to cijenite.
Jurij
Andruhovič 24.01.2014.
(S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec, na
hrvatskom objavljeno u petak u 22.55)
|
