Strateško partnerstvo s Velikom Britanijom umjesto sa Njemačkom

Uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u posjeti Velikoj Britaniji oduševljen počastima koje je dobio od engleske Kraljice izjavio je da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske, te da je dogovoreno da će Hrvatska tijesno surađivati s Velikom Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji.

To strateško partnerstvo nakon nekoliko dana potvrđeno je i razgovorima britanskog ministra vanjskih poslova i Vesne Pusić, hrvatske ministrice vanjskih poslova.

Hrvatska je vrlo brzo odlučno krenula u realizaciju dobivenih zadataka od strateškog partnera. Predsjednik Josipović krenuo je odmah na turneju po regiji, a upravo je u tijeku njegov službeni posjet Beogradu gdje će govoriti u Narodnoj skupštini Srbije i uspostaviti u skladu s britanskom politikom strateško partnerstvo i sa Srbijom bez obzira što su u Srbiji legalizirani četnici i četnička politika, što Srbija nije odustala od velikosrpske agresije na Hrvatsku, što su na čelu Srbije četnički vojvoda Nikolić i Miloševićev tajnik Dačić.

Uspostavljanje strateškog partnerstva s Velikom Britanijom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i sa novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije. Već dulje vremena Srbija vrlo sustavno provodi glavne ciljeve iz Memoranduma 2, a hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja toj politici nego ju i pomaže.

U Hrvatskoj se šuti o Memorandumu 2 i velikosrpskoj politici, pa je korisno da bi se razumjelo zašto je strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i Srbijom nacionalna katastrofa podsjetiti na glavne ciljeve Memoranduma 2.

- Negiranje velikosrpske agresije i pretvaranje osvajačkog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom krivnjom i odgovornošću;

- Svojatanje Vukovara kao srpskog grada;

- Sotoniziranje Oluje kao najvećeg zločinačkog pothvata i etničkog čišćenja poslije II. Svjetskog rata;

- Stvaranje uvjeta za srpsku autonomiju u Hrvatskoj;

- Razbijanje Bosne i Hercegovine i odcjepljenje Republike Srpske i pripajanje velikoj Srbiji;

- Pritisak da Hrvatska odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;

- Stvaranje novog regionalnog zajedništva u kojem će Srbija imati glavnu riječ i uspostaviti duhovno i političko jedinstvo Srba ma gdje bili;

- Sotoniziranje Franje Tuđmana i Domovinskog rata kao navodno zločinačkog ustaškog pokreta;

- Osporavanje oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i Franji Tuđmanu i široko organiziranje velikosrpskih prijatelja u svijetu da se u konačnoj presudi Praljku i ostalima iz Bosne i Hercegovine presudi Hrvatskoj kao agresoru a državnom i vojnom vodstvu Hrvatske načelu s Tuđmanom kao zločinačkoj organizaciji.

Vukovarski branitelji prikazani kao balvan revolucija

Nije samo pitanje svih pitanja zašto je hrvatsko državno vodstvo ne samo sklopilo strateško partnerstvo s Velikom Britanijom nego i zašto je prihvatilo biti most Europske unije prema balkanskoj regiji na čelu sa Srbijom, zašto je tako odlučno i brzo krenulo u provođenje britanske strategije na načelu velikosrpske koncepcije pomirbe podjele krivnje i ostvarivanja drugih velikosrpskih ciljeva.

Jednako važno je i zbog toga što se o tome šuti u Hrvatskoj javno argumentima raskrinkati takvu izdajničku hrvatsku politiku i otkriti konačne ciljeve takve politike, jer je teško povjerovati da je hrvatsko državno vodstvo toliko slijepo da ne vidi da prihvaćajući britansku koncepciju ustvari pomaže ostvarivanju Memoranduma 2. To vrlo smišljeno čini nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovar i optuživanjem vukovarskih branitelja da su šovinisti i rušitelji pravne države i demokracije, da su neprijatelji i sramota.

Čak se ide tako daleko da zvučnik pete haaške kolone u Hrvatskoj, novinarka Jelena Lovrić, stavlja vukovarske branitelje u isti rang s balvan revolucijom. U optuživanju vukovarskih branitelja utrkuju se mnogi u medijima i u hrvatskoj politici ali gospođa Lovrić bez sumnje zauzima počasno prvo mjesto.

Dok su vukovarski branitelji ginuli, dok su ranjavani, dok su premlaćivani u srbijanskim logorima, dok su davali svoje živote i svoja tijela za hrvatsku slobodu, pa i slobodu gospođe Lovrić, ona je u to vrijeme pozivala tenkove JNA da pregaze Hrvatsku i konačno naprave reda u Hrvatskoj i spase Jugoslaviju. I upravo ta i takva ljubiteljica tenkova JNA bez imalo srama usudi se te heroje trpati u isti koš sa balvan revolucijom i njenom zločinačkom politikom.

Kako se u nas obrana dostojanstva Vukovara pokušava sotonizirati i vukovarske heroje pretvoriti u agresore i šoviniste, kako to zajednički rade i velikosrpska politika i britanska politika ali i peta hrvatska kolona, kako se skriva istina o prošlosti i kako se naturaju krivotvorine potrebno je podsjetiti da britanska politika na ovim prostorima nikada nije bila u korist hrvatske i hrvatskog naroda nego je uvijek u posljednjih stotinu godina pomagala velikosrpsku imperijalnu politiku protiv hrvatskih nacionalnih interesa što čini i danas.

Zato ću podsjetiti na britansku politiku u posljednjih stotinu godina iz čega je vidljivo da je hrvatsko državno vodstvo sklapanje novog strateškog partnerstva s Velikom Britanijom i provođenjem britanske politike u regiji ustvari počinilo nacionalnu izdaju. Ako se tome doda da je to učinjenu bez rasprave u javnosti i bez rasprave i odluke Hrvatskog sabora pa čak i bez odluke Hrvatske vlade, da hrvatska javnost nije upoznata o britanskoj politici kao glavnom osloncu velikosrpske politike u proteklih stotinu godina, potrebno je navesti neke bitne činjenice.

Podsjetiti ću samo na neke najvažnije činjenice koje potvrđuju da je Velika Britanija uvijek bila pokrovitelj srpske politike i neprijatelj hrvatskog naroda.

1. Počelo je ubojstvom nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu, 28. lipnja 1914. godine (na veliki srpski praznik Vidovdan), što je bio povod za Prvi svjetski rat. Prije toga su Velika Britanija i Rusija dale čvrstu podršku stvaranju i djelovanju srpskoga tajnoga društva "Crna ruka - ujedinjenje ili smrt", osnovanog 1911. godine kao eksponenta velikosrpske politike.

2. Dana 7. svibnja 1915. države saveznice u Prvome svjetskome ratu, pod vodstvom Velike Britanije, dale su Srbiji jamstvo da će je u budućnosti podržavati u politici pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji, kao i jamstvo da će Srbiji omogućiti "širok pristup Jadranskome moru".

3. Dana 20. srpnja 1917., pod stalnim pritiskom Lige naroda, predvođene Velikom Britanijom, Srbi, Hrvati i Crnogorci potpisali su Krfski sporazum kao važan početak stvaranja srpske dinastije na Balkanu.

4. U Drugome svjetskome ratu Britanci podržavaju četnike Draže Mihailovića i izbjegličku jugoslavensku kraljevsku Vladu u Londonu. Šezdeset godina kasnije ništa se bitno ne mijenja, jer je upravo na Dan pobjede antifašističke koalicije, 9. svibnja 1995., Draži Mihailoviću posmrtno predano američko odličje, a četnici su pretvoreni u antifašiste, uz veliku podršku Velike Britanije i drugih država koje stoje uz Veliku Britaniju.

5. Uloga lorda Owena, lodra Caringtona i lorda Ashdowna u velikosrpskoj agresiji jest nastavak iste te britanske politike koja traje već cijelo stoljeće, koja se ne mijenja i koja se još dugo neće mijenjati.

6. Britanska politika s početka 90-ih godina prošloga stoljeća na čelu s Douglasom Hurdom, dala je Miloševiću zeleno svjetlo za napad na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Dali su podršku održavanju Jugoslavije, čak vojnom akcijom, odnosno silom rata. Kako bi "pripomogla" uspjehu agresije, "međunarodna zajednica" napadnutim je republikama, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nametnula embargo na uvoz oružja.

7. Prilikom pada Vukovara počinjeni zločini i koncentracijski logori u Srbiji dugo su bili skrivani, uz veliku pomoć britanske politike. U vrijeme pada Vukovara britanske su obavještajne službe lansirale lažnu vijest o tome kako su hrvatski vojnici u Vukovaru ubili i masakrirali četrdeset i jedno srpsko dijete. Tu su vijest na naslovnicama objavile sve veće britanske novine kako bi pripomogle sakrivanju zločina koje su Srbi tih dana u Vukovaru počinili.

8. Britanska politika, od početka borbe za hrvatsku samostalnost, na sve moguće načine pokušavala je spriječiti uspostavu Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda.

9. "Gubernator" Bosne i Hercegovine, lord Ashdown, kao predsjednik liberalne stranke i britanski parlamentarac, bio je 1992. čvrst srpski lobist koji je nazočio Karadžićevim skupštinama i branio Republiku Srpsku od tvrdnji i napada da ona ima koncentracijske logore.

I u velikosrpskoj agresiji i raspadu Jugoslavije britanska politika je branila velikosrpsku politiku, velikosrpsku agresiju i podržavala je da se i vojnom silom održi Jugoslavija u bio kojem vidu kao najveća moguća velika Srbija. Britanska politika kao i ruska politika čvrsto je podržavala Miloševića i velikosrpsku politiku. Suprotno tome Njemačka politika čvrsto je podržavala Sloveniju i Hrvatsku i druge narode u Jugoslaviji u njihovoj borbi da slomom komunizma uspostave i obrane svoje nacionalne države. I kada je na kraju slomljena velikosrpska politika, kada su uspostavljene nove države, ne samo Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora, nego i Kosovo, borba se nastavila. Britanska politika i preko Haaškog suda i na druge načine pokušala je nametnuti krivotvorine o tome što se događalo sa ciljem da se te krivotvorine proglase istinom.

Jednostavno rečeno sustavno se radilo na tome da se velikosrpska agresija i osvajački rat krivotvorinama pretvori u nacionalne sukobe i građanski rat s podijeljenom krivnjom. Dakle, da se amnestira Srbija i Crna Gora i da se nametne lažna krivnja Hrvatima i Muslimanima i Albancima koji su se branili od velikosrpske agresije. I politikom Haaškog suda nastojale su se legalizirati takve krivotvorine sve do pojave suca Merona koji je odigrao ključnu ulogu u pobjedi istine, koji je presudio da Hrvatska nije bila agresor nego žrtva agresije i da sva krivnja pada na velikosrpskog agresora.

I nakon tih presuda ruska i britanska politika su žestoko napadale Merona i pokušale osporiti te presude i ponovno optužiti Hrvatsku kao agresora. Prvostupanjske presude Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ponovni su povratak na britansku politiku, ponovno su ojačale snage u koje svakako spada i Rusija koja je sve moćnija, koje štite velikosrpsku politiku. Dakle, nema nikakve dvojbe da je britanska politika smrtni neprijatelj hrvatskog naroda i da cijelo vrijeme i u novijom prošlosti a i danas direktno radi protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države.

Suprotno tome, Njemačka je bila čvrsti oslonac hrvatskom narodu u borbi za slobodu i iskreni prijatelj i strateški partner, zajedno sa Austrijom i Mađarskom.

Njemačka pretvorena u neprijatelja

Zbog svega toga nerazumljivo je kako je moguće da današnja hrvatska vlast sklapa strateško partnerstvo s Velikom Britanijom i pristaje biti proteza britanske politike u regionalnoj politici i da se hrvatski političari žele u Europskoj uniji osloniti na Veliku Britaniju i njenu grupaciju.

To je suicidalni potez i nerazumljivo je kako se ni oporba ni bilo tko drugi ne suprotstavlja takvoj politici. Ako se tome doda da u isto vrijeme hrvatska vlast ulazi u sukobe sa Njemačkom kroz suprotstavljanje njemačkom pravosuđu, ali i na duge načine praveći od Nijemaca i Njemačke navodno naše neprijatelje onda se stvarno postavlja pitanje tko i s kojim ciljevima vodi hrvatsku politiku i kako je moguće da Hrvatska okreće leđa istinskim prijateljima i strateškim partnerima i prihvaća lažne prijatelje koji nikada nisu bili na strani Hrvatske. Treba podsjetiti kakao je u Jalti Churchill Rusima odnosno Staljinu bio spreman dati pola Jugoslavije. I danas ruska politika na dugi rok ovo područje, koje je nekada činilo Jugoslaviju, želi podijeliti, želi pod svoju kontrolu staviti ne samo Srbiju nego i Republiku Srpsku, Crnu Goru pa i Makedoniju. Rusija je gospodarski zavladala Crnom Gorom, Republikom Srpskom i Srbijom, sada želi zavladati i Hrvatskom.

Dakle, nema nikakve dvojbe da je strateško partnerstvo Hrvatske sa Velikom Britanijom i Rusijom katastrofa za hrvatski narod i naše dugoročne nacionalne interese. Isto tako nema nikakve dvojbe da sukob sa Njemačkom i pretvaranja Njemačke od strateškog partnera i prijatelja u navodnog neprijatelja još veća katastrofa sa nesagledivim posljedicama za cijeli hrvatski narod. To je opasno iz više razloga, ne samo zato što je Velika Britanija pokrovitelj velikosrpske politike nego i zato što Velika Britanija na različite načine slabi Europsku uniju sve do razmišljanja da provede referendum o izlasku iz Europske unije. U Europskoj uniji najvažniji su odnosi u trokutu Velika Britanija, Njemačka i Francuska. Njemačka se udružuje sa Francuskom da bi se obranila od napada Velike Britanije jer iz geopolitičkih razloga Velika Britanija je uvijek bila protiv Njemačke.

Politiku Velike Britanije desetljećima, pa i stoljećima, određuje njezin otočki, periferni položaj u Europi, za razliku od Njemačke koja ima središnji položaj. Zato se britanska politika, u različitim razdobljima, kao i danas i kao što će biti i u budućnosti, ne mijenja. Svaka britanska politika u prošlosti, danas i u budućnosti, bez obzira na uvjete, nastojala je i nastojat će spriječiti vodeći položaj Njemačke u Europi i njezin prodor na jug i Jadransko more. Zato je britanska politika, na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku, optuživala dr. Franju Tuđmana kako, uz pomoć Njemačke, želi obnoviti fašističku politiku sa svrhom počinjenja genocida nad Srbima i ovladavanja Bosnom i Hercegovinom.

Njemačka se može suprotstaviti Velikoj Britaniji samo ako uspije na svoju stranu pridobiti Francusku. Za vrijeme francuskoga predsjednika Mitteranda Francuska je bila na britanskoj strani te je zajedno s Britancima štitila Miloševića i velikosrpsku politiku. To je još očitije činila Rusija, koja je javno i na sve druge načine podržavala velikosrpsku Miloševićevu politiku i suprotstavljala se u "međunarodnim institucijama" kritici te politike. Kada je dolaskom Chiraca na vlast Francuska počela mijenjati svoju politiku i sklapati saveze s Njemačkom a ne Velikom Britanijom, stvorila je mogućnost da se "međunarodna zajednica" i na Balkanu konačno energično suprotstavi velikosrpskoj agresiji i krene u rušenje Slobodana Miloševića.

Britanska politika želi stvoriti regiju od zemalja bivše Jugoslavije osim Slovenije plus Albanija. Taj zadatak povjerila je Hrvatskoj kao strateškom partneru. Da bi to bilo moguće Hrvatska mora prihvatiti britansko- velikosrpsku koncepciju koja krivotvorinama velikosrpsku agresiju pretvara u građanski rat s podijeljenom krivnjom, koja izjednačuje krivnju Miloševića i Tuđmana. Da bi to bilo moguće mora se diskreditirati Domovinski rat i njegove vrednote te novu "britansku Hrvatsku" izgrađivati na komunističkom antifašizmu, te nove odnose graditi kao da velikosrpske agresije i krivnje nije ni bilo.

Njemačka i SAD hrvatski su partneri

Za Hrvatsku je jednako važno ne samo napuštanje strateškog partnerstva s Velikom Britanijom nego i čvrsto vezanje Hrvatske ne samo za Njemačku nego i za Sjedinjene Američke Države.

Iako se često pojednostavljuje američka politika i svodi se na angloameričku politiku tvrdeći kako su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija prst i nokat i kako je to jedna jedinstvena politika, kako Britanija sve što radi radi u dogovoru sa Sjedinjenim Američkim Državama činjenice pokazuju da to nije tako. Postoje zajednički interesi Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije i zajednička politika u nizu pitanja, međutim postoje i ogromne razlike u politici Sjedinjenih Američkih Država i britanske politike u nizu pitanja.

Te razlike su bile vidljive u proteklom razdoblju raspada Jugoslavije i sprečavanju velikosrpske agresije i pomoći hrvatskom narodu i Hrvatskoj u ostvarivanju svoje slobode i samostalnosti. Suprotno britanskoj i ruskoj politici Sjedinjene Američke Države su pojednostavljeno rečeno, može se reći četiri puta spasile hrvatski narod i Hrvatsku od velikih pogibelji. Dakle, četiri puta od raspada Jugoslavije do danas Sjedinjene Američke Države su spasile hrvatski narod iz smrtnog zagrljaja britansko ruske politike koje su sustavno radile i rade protiv hrvatskih interesa a u korist velikosrpske politike. SAD su probile blokadu naoružanja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dakle omogućili su da se Hrvati naoružaju i da se obrane od velikosrpske agresije. SAD su dale zeleno svjetlo za Oluju koja je vojno porazila velikosrpskog agresora i stvorila pretpostavke za kraj rata i za potpisivanja Washintonskog i Daytonskom sporazuma. SAD su pomogle u mirnoj integraciji okupiranih područja Hrvatske.

Bez direktnog pritiska i pomoći SAD Hrvatska ne bi ušla u NATO. Britanska politika je to pokušala spriječiti preko Slovenija, ali energičnom intervencijom SAD ta prijetnja je otklonjena. Bez direktne intervencije SAD ne bi bile otklonjene prepreke ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Opet je i tu preko Slovenije pokušala djelovati Velika Britanija. Bez SAD ne bi se dogodile ni promjene u Haaškom sudu i ne bi bila skinuta stigma sa Hrvata iz Hrvatske da je i sadašnja Hrvatska ustaška država i da je nastala na zločinu i zločinačkom politikom. U svim tim slučajevima britanska politika je bila suprotstavljena politici Sjedinjenih Američkih Država. Britanska politika je i dalje suprotstavljena njemačkoj politici i politici SAD i ona pokušava povijesni kotač vratiti nazad.

Britanska i ruska politika nisu odustale od podrške onim snagama u haaškom sudu koje žele presudom Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ponovno optužiti Hrvatsku kao agresora na Bosnu i Hercegovinu a hrvatsko državno i vojno vodstvo kao zločinačku organizaciju i kao krivce za zločine koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini.

I britanska i ruska politika, kao i velikosrpska politika zajednički danas djeluju na nametanju novih krivotvorina as ciljem ostvarivanja slijedećih strateških zadataka:

1. Relativizirati oslobađajuće presude Gotovini i Markaču i Hrvatskoj i vratiti Haaški sud presudama Hrvatima iz Bosne i Hercegovine na staru politiku u kojoj će Hrvatska biti proglašena agresorom i izvršiteljem zločinačkog pothvata.

2. Osuditi Hrvatsko državno i vojno vodstvo kao agresora na Bosnu i Hercegovinu i kao zločinačku organizaciju s ciljem etničkog čišćenja Srba.

3. Natjerati Hrvate da prihvate krivotvorine i podjelu krivnje da prihvate krivotvorinu da se radilo o građanskom ratu s podijeljenom krivnjom.

4. Rehabilitirati Srbiju kao agresora.

5. Podržavati Srbiju da dobije Republiku Srpsku kao kompenzaciju za Kosovo.

6. Raditi na integraciji regije i natjerati Hrvatsku da iako je članica Europske unije bude bitni čimbenik u stvaranju te regije.

7. Izmišljati lažne optužbi o jačanju ustaštva, fašizma i nacizma u Hrvatskoj.

8. Provocirati nove sukobe s Njemačkom.

9. Podržavati one hrvatske političare koji će otvarati te sukobe, koji će rehabilitirati titoizam i antifašizam i optuživati Tuđmanovu Hrvatsku da je bila povezana s Njemačkom na temelju zajedništva ustaša i nacista te da je zato pravi saveznik Hrvatske antifašistička Britanija a ne fašistička Njemačka.

10. Pomagati Srbe u Hrvatskoj u ostvarivanju političke autonomije.

11. I u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini poticati hrvatski nacionalizam oduzimanjem prava i podčinjavanjem Hrvata kako bi se pobunili i kako bi se Hrvate moglo ponovno optužiti kako su nacionalisti i šovinisti. To se upravo radi nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovaru i proglašavanjem vukovarskih branitelja šovinistima i rušiteljima demokracije u Hrvatskoj.

Cilj im je isti kao i 90-tih

U ostvarivanju strateškog partnerstva s Velikom Britanijom a onda i sa Srbijom i na nametanju krivotvorina kojima se velikosrpski osvajački rat protiv Hrvatske pretvara u građanski rat Lex Perković i nasilno uvođenje ćirilice u Vukovar dobivaju važnu ulogu, čak od strateškog značaja. Dakle, ne radi se o tvrdoglavosti i gluposti i pogreškama državnog vodstva, nego se radi o vrlo smišljenoj politici.

Lex Perković pokazuje odlučnost sadašnje ne narodne vlasti da Hrvatsku odvoji od navodno "fašističke Njemačke" kao strateškog partnera i priključi je antifašističkoj Velikoj Britaniji, odnosno da pokaže odlučnost ove vlasti da će i dalje rušiti Tuđmanovu Hrvatsku utemeljenju na vrednotama Domovinskog rata, da će i dalje Domovinski rat tretirati kao zločinački pothvat te da će sadašnju i buduću Hrvatsku graditi na titoizmu i antifašizmu.

Zato se traži i promjena Ustava kako bi se onemogućilo da se izruči Perković jer postoji strah da bi na suđenju u Njemačkoj na vidjelo isplivali komunistički nalogodavci i kako bi se dokazao zločinački karakter titoizma. Drugi cilj je da se prebaci pažnja s komunističkih zločina na pojedinačne zločine koje su učinili Hrvati ili za koje se lažno optužuju Hrvati u Domovinskom ratu. Dakle, cilj je kao i '90- tih godina na nov način kao krivce za rat optužiti Hrvate i napraviti kopernikanski obrat, Srbe od agresora pretvoriti u žrtve a Hrvate od žrtve u agresora.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Hrvatski tjednik, 31. listopada 2013.