Tog 18. oktobra, kad je - kako se godinama govorilo -
Lovas bio "oslobođen", danas optuženi od Tužilaštva za
ratne zločine Srbije mještane Lovasa natjerali su da
koračaju kroz minsko polje, pri čemu je njih 22
poginulo, a u sporadični incidentima stradala su još tri
civila.
To su nepromjenjivi fakti, u krajnjoj
konzekvenci izraženi u imenima mrtvih, koje nedavna
optužnica Tužilaštva u Beogradu (izmijenjena nakon
prihvaćenog prigovora i još nepravomoćna u trenutku
pisanja ovog teksta) nabraja. Optužnica tereti i
konkretne osobe: 14 njih, pripadnika bivše JNA,
nekadašnje Teritorijalne obrane i paravojne jedinice
"Dušan Silni", čiji čelnik Mirko Jović - koji ih je
skupljao u ime Srpske narodne obnove i slao na front -
danas mirno i pravosuđu neinteresantno živi nedodirnut
pravnom državom, za razliku od istog takvog "patriota"
Vojislava Šešelja, koji je, skupljajući dobrovoljce za
neke druge frontove u ratovima u bivšoj Jugoslaviji,
dospio do Haškog tribunala.
UVERTIRA U
ZLOČIN: Lovas je bilo mirno selo u Slavoniji.
Neposredno prije "oslobađanja" tog mirnog sela, iz
Iloka u kojem je živjelo mješovito stanovništvo
(uglavnom hrvatsko-srpsko, ali bilo je i drugih
nacionalnosti) iseljeni su Iločani - uz prijetnje i
pljačku. Njihovo je vino iz čuvenih podruma, a toga će
se prisjetiti i brojni posjetioci beogradskog Kluba
književnika, u režiji pokojnog Arkana dospjelo tada do
najboljih beogradskih restorana. Kad je na Lovas došao
red, posrijedi nije bilo samo iseljavanje, već i
teror, ubojstva, logori i ono po čemu će to lijepo i
prije rata bogato slavonsko selo ostati upamćeno -
minsko polje, "krvava berba grožđa" u koju su
"oslobodioci" utjerali domaće.
"Zadnje upozorenje građanima" bila je
prva rečenica "obaveštenja" koje je stanovnicima
Lovasa, prijetećim tonom, bilo upućeno 15. oktobra
1991. godine; sredstava informiranja bilo nije, ostao
je jedino dobošar koji ih je tam-tam načinom upozorio
da imaju policijski sat, da će muškarci starosti od 20
do 50 godina biti "po potrebi" i "organizovano"
pozivani za radove na otklanjanju posljedica rata i
druge radove u selu, a neizvršavanje naređenja za rad
u radnim jedinicama će biti "sankcionirano ratnim
sudom". Svim civilima zabranjen je izlaz iz sela, pa i
kretanje kroz selo (osim u vremenu od deset do 12
sati), svi stanovnici sela "dužni su se odmah, a
najkasnije do 15 časova 16.10.1991. javiti u komandu
Teritorijalne obrane sa spiskovima članova porodice u
selu i van sela". Ima i sankcija: "Svaki neprijavljeni
stanovnik pronađen u selu bit će odmah uhapšen i
protiv njega preduzete odgovarajuće mere".
Točka 6. "obaveštenja" kaže i ovo:
"Svim sumljivim (nepismenost vojno-teritorijalnih
vlasti, prim. aut.) i uhvaćenim pripadnicima ustaških
organizacija i njihovim jatacima bit će organizovano
suđenje na ratnom sudu u selu.
Ratni sud, kako se iz današnje perspektive čini, bio
je organiziran u minskom polju i priručnim logorima, s
metodom ratnih zločina, za koje je - kako rekosmo -
dosad okrivljeno 14 ljudi.
"Vreme" je
još krajem 1991. godine objavilo dokument kojega je
potpukovnik Milan Eremija još 23. oktobra 1991. godine
poslao Komandi Prve vojne oblasti JNA, u kojem navodi
da se u zoni Lovasa tog oktobra 1991. godine nalazi
"više grupa paravojnih formacija iz Srbije, od
četnika, preko odreda 'Dušan Silni'", te da tzv.
oslobodiocima nije osnovni motiv borba protiv
neprijatelja, već pljačka narodne imovine i
iživljavanje nad nedužnim stanovništvom hrvatske
nacionalnosti, kao i to da je "prilikom zarobljavanja
80 meštana hrvatske nacionalnosti u selu Lovas od
strane Teritorijalne odbrane i Odreda 'Dušan Silni',
vršeno fizičko zlostavljanje nad istima, nakon čega je
ubijeno četiri meštana sela Lovas", te da su "nakon
dolaska Odreda 'Valjevo' u selo Lovas, zarobljeni
meštani korišćeni za čišćenje minskih polja, kojom
prilikom je ubijeno 17 meštana", a povrijeđenima je
"odbijeno pružanje medicinske pomoći od strane
medicinskog osoblja Doma zdravlja Šid".
PRIJAVE I UPOZORENJA: Taj je izvještaj prvi
stigao do javnosti. Međutim, bilo ih je i prije Eremijinog: prvi koji o
zločinima o Lovasu obavještava nadležne sastavljen je 18. oktobra. Šalje ga
potpukovnik Slava Stojanov, načelnik Štaba Druge pešadijske gardijske
motorizovane brigade; on kaže da je "najneorganizovanije stanje u selu Lovas,
gde se pojavljuje više jedinica koje ne poštuju komandu komandanta koji
obezbeđuje selo", te se navodi tjeranje civila u minsko polje, kao i slični
slučajevi u selu Tovarnik, gdje "organi nove vlasti vrše streljanje civila" čiji
se leševi ne sahranjuju, već "tako bačeni leže na zemlji". Nakon Stojanova,
njegov pretpostavljeni, načelnik štaba Gardijske divizije Drago Romić 19.
oktobra piše svojim nadređenima u Prvoj vojnoj oblasti da se "ispituje slučaj u
vezi sa ubistvom nekoliko građana hrvatske nacionalnosti iz sela Lovas, koji su
uleteli u postavljeno minsko polje".
Minsko polje su, inače, postavili
inženjerci tadašnje JNA - prema optužnici 13. oktobra
te godine, a prema izjavama svjedoka u postupku dva
dana ranije, još 11. oktobra; danas će jedan od
nadležnih iz JNA, tad potpukovnik, Dušan Lončar
(svjedok u postupku protiv četrnaestorice) tvrditi da
ništa ne zna ni o postupku prema civilima iz Lovasa,
niti o njihovom odvođenju u minsko polje, ali niti o
samom postojanju minskog polja. Bilo bi, naime,
logično da minskog polja na tom području niti nema,
jer je JNA u svom naletu ka Vukovaru već pokorila i
"očistila" sela koja su joj smetala i s te strane, iz
Lovasa, nikakva opasnost nadošlim "oslobodiocima" nije
prijetila. Ipak, JNA postavlja minska polja, nadležni
oficir o tome navodno pojma nema, a civili iz Lovasa
samo koji dan nakon što su eksplozivne naprave
postavljene bivaju utjerani u minsko polje, da bi
zaštitili pripadnike odreda TO "Valjevo" u Lovasu
(regularne rezervističke formacije JNA, inače).
U izvještaju pukovnika Romića, naime, kaže se da je odred
"Valjevo" - njih oko 65 pripadnika - u večernjim satima 17. oktobra dobio
zadatak da izvrše "čišćenje" vinograda "gde su navodno MUP-ovci imali baze", ali
su idućega dana odbili zadatak (potpukovniku Miodragu Dimitrijeviću, danas
optuženom), jer su od mještana čuli da je teren oko vinograda miniran. "Nakon
ubeđivanja od strane komandanta TO 'Valjevo' ppuk. Dimitrijevića, te uz obećanje
da će ispred njih, u stroju, ići privedeni meštani sela Lovas, pristali su da
pođu na zadatak", piše u Romićevom izvještaju.
Potom su, stoji u dokumentu, pokupili
izabrane mještane, nad kojima su se iživljavali
pripadnici "Dušana Silnog" ("jedan mještanin pao je od
iznemoglosti, pa ga je pripadnik odreda "Dušan Silni"
na licu mjesta ubio"), te su stigli do minskog polja.
Akcija je stala nakon što se jedan mještanin "bacio na
minu koja je eksplodirala" (ili je na nju stao), te
jenastala "opća pucnjava pripadnika odreda TO
'Valjevo'", u kojoj je po Romićevom izvještaju
poginulo 17 mještana, a deset ih je ranjeno. Nakon
minutu-dvije od prestanka vatre preživjelima je
dozvoljeno da ustanu, a tek satima kasnije da izvuku
ranjene, koji su privatnim vozilima prebačeni u Šid.
"Tu su predstavljeni kao 'MUP-ovci', te im osoblje
ambulante nije ukazalo pomoć. Isti su vraćeni kod
mesnih lekara", navodi se u Romićevom izvještaju.
Ako ne znamo tko je i zašto naredio
postavljanje mina oko Lovasa, znamo tko tereti
prvooptuženog u postupku, tadašnjeg šefa lokalne
poljoprivredne zadruge i navodnog gospodara života i
smrti u Lovasu Ljubana Devetaka: uz još neke svjedoke,
tereti ga potpukovnik Miodrag Dimitrijević, postavljen
za koordinatora za borbena dejstva za Lovas, Čakovce i
Opatovac u ime Zonskog štaba Teritorijalne obrane
Valjeva. Prvooptuženi Devetak tvrdi da nije kriv,
naprotiv: da je spašavao lokalne Hrvate i da kritičnog
dana "krvave berbe grožđa" nije ni bio u Lovasu.
Dimitrijević, kao i neki drugi, tvrde suprotno, ali
Dimitrijević u svom iskazu ne zna objasniti zašto za
planiranje te "krvave berbe" Devetak - kao "alfa i
omega" života u Lovasu - nije smio znati.
Sve će to sud, u predstojećem suđenju
ustanoviti: i koja je uloga optuženog Dimitrijevića,
Devetaka i ostalih optuženih pripadnika Teritorijalne
obrane, ali i paravojne jedinice "Dušan Silni"
dan-danas društveno cijenjenog "patriote" Jovića i
bivše JNA, čija su tek četvorica pripadnika optužena;
uz njega, tu su još rezervni kapetan i komandant
odreda Teritorijalne obrane Valjevo Darko Perić i
rezervni poručnici Radovan Vlajković i Radisav
Josipović.
ZLOČIN I PARALELE: Na osnovu ovih
imena neminovno dolazimo do paralele sa slučajem
"Ovčara"; okupacija Lovasa i okolnih slavonskih sela
ionako je bila tek uvertira za slom Vukovara i
uvježbavanje za zločin masovnih razmjera, onaj na
obližnjem poljoprivrednom dobru Ovčara, na kojem je
ubijeno najmanje 200 ratnih zarobljenika. I u tom
slučaju imamo tek neposredne izvršioce (kojima se
ponovljeno sudi, nakon što je presudu vijeća suca
Veska Krstajića Vrhovni sud Srbije ukinuo iz krajnje
sumnjivih razloga), te "vukovarsku trojku" koju je
nedavno presudio Haški tribunal, osudivši dvojicu
(Milu Mrkšića i Veselina Šljivančanina) i oslobodivši
jednoga (Miroslava Radića). Između "trojke" i
egzekutora nema nikoga iz tadašnje JNA, iako je upravo
tada regularna vojska ratne zarobljenike ostavila na
milost i nemilost neregularnim razularenim snagama.
U "slučaju Lovas" prvi puta imamo,
pred domaćim sudom, i neke pripadnike tadašnje JNA;
ali ne redovne pripadnike, već one izvučene iz
rezervnog sastava. Na tom području je, također,
nadležna bila Prva gardijska brigada i zato ne treba
čuditi pitanje koje se čuje u kuloarima: zašto nikoga
od nadležnih - mako bili - iz tih redovnih struktura
bivše vojske nema među optuženima? Tko je bio nadležni
organ bezbednosti te brigade?
Svaki razjašnjeni novi kamenčić iz
mozaika istine i odgovornosti za strašne ratne godine
treba pozdraviti, ali mozaik neće biti upotpunjen bez
ispunjenog obećanja ovdašnjih tužilaca da će svatko
tko je sudjelovao i tko je kriv za ratne zločine doći
pod udar pravde, a to je - u prijevodu - onaj čas kad
će na optuženičkoj klupi i u sudskim pravorijecima
biti imena i onih koji su, plaćeni od države,
egzekutorima i rezervistima naređivali zločine u ime
države, koja bi im svima trebala presuditi."
|