Često imamo priliku čuti kako je Josip Juraj
Strossmayer, bosanski ili đakovački i srijemski biskup,
ostavio u baštinu hrvatskom narodu đakovačku katedralu,
Jugoslavensku (Hrvatsku) akademiju znanosti i umjetnosti
(HAZU) i njezinu zgradu, Galeriju slika starih majstora
kao i mnogo, mnogo toga. Ovakva uvriježena mišljenja o
biskupu Strossmayeru u našoj javnosti, često vrlo
parcijalna i redukcionistička, plod su, prije svega, što
smo do sada uglavnom slušali i čitali komentare "o"
Strossmayeru, a vrlo je mali broj onih koji su uistinu
"čitali samoga Strossmayera". Međutim, i za njega
vrijedi ono srednjovjekovno filozofsko-teološko pravilo:
Ipsissima verba (episcopi) legenda sunt, tj. Same
(biskupove) riječi treba čitati. Na tom tragu, u svojoj
posljednjoj korizmenoj okružnici iz 1903, sam
Strossmayer je napisao:
"Moji su listovi u tom obziru opće
poznati; pače te moje pastirske listove ostavljam
stadu svome kano neku baštinu, u koje kadšto pogledati
i u sv. vjeri se i u sv. spasu okrijepiti može,
sjećajući se svoga vrhovnoga pastira, da se za njega
Bogu moli: ne bi li se jednom skupa s njim u
blaženstvu vječitom zajedno našli i svi oni, koji su
jednom u jednoj umrlosti zajedno živjeli i vjerno Bogu
služili." Dakle, sam je Strossmayer naznačio kako
su njegovi "pastirski listovi" - baština za budućnost.
Danas se ti pastirski listovi, već požutjeli, čuvaju
najvećim dijelom u nekoliko kompleta Glasnika
Biskupije bosanske i srijemske, kao u kakvoj "bakinoj
škrinji", u koju može zaviriti tek pokoji znanstvenik.
Iz tih sam razloga predložio da se o 200. obljetnici
njegova rođenja i 110. godišnjici njegove smrti, na
jednome mjestu, s prikladnim znanstvenim aparatom,
objave sve Strossmayerove korizmene poslanice i
okružnice, govori na Koncilu i u Hrvatskom saboru,
putopisne crtice, opisi katedrale kao i značajniji
prigodni govori. I to je sve sadržano u ova četiri
sveska, na 2.700 stranica. Stoga, iskreno moram
priznati, ako netko želi saznati tko je i što je bio
Josip Juraj Strossmayer, bosanski ili đakovački
biskup, onda mora uzeti i čitati njegove pastirske
listove.
- U predgovoru izdanju pišete da
je u javnosti prevladala slika Strossmayera svjetskoga
čovjeka, hedonista punih džepova, darežljiva na sve
strane, čak i heretika, koji je protupapinski
raspoložen. Koliko takva slika odgovara stvarnosti?
Drugi su o njemu svašta govorili i
koješta pisali. Jedni su pisali da je bio liberal,
drugi da je bio mason, a Izidor Kršnjavi piše da je
bio heretik i da je "svećenstvo njegove biskupije
stenjalo pod njegovim pretjeranim apsolutizmom". Neki
dramatiziraju njegov odnos prema Rimskim biskupima
(Papama). I ove godine mogli smo čuti u jednoj
radioemisiji: "Strossmayer je bio protiv pape!", a
zapravo vrlo je cijenio i papu Pija IX, a naveliko
prijateljevao s papom Lavom XIII. A što se tiče
pitanja Strossmayera i "jugoslavenstva", čak me
nedavno i jedan biskup upitao: "Nije li Strossmayer
bio 'jugoslavenski nastrojen'?" Talijanski povjesničar
Stephano Petrunguaro, u knjizi Pisati povijest iznova,
slikovito je opisao kako se udžbenička historiografija
poigravala sa Strossmayerom.
U tom smislu ova četiri sveska žele
pokazati kako je biskup Josip Juraj Strossmayer bio
svestrana osoba, teolog i filozof, humanist i
vizionar, domoljub i rodoljub, politički, kulturni,
prosvjetni i gospodarski djelatnik, inicijator brojnih
pothvata, mecena, donator i dobrotvor institucija i
pojedinaca koji je sve svoje intelektualne i fizičke
sposobnosti ugradio u crkveno i nacionalno, kulturno i
političko dobro hrvatskog naroda i drugih naroda.
Međutim, redovito se zaboravlja ili namjerno prelazi
preko činjenice koju je on sam istaknuo u govoru pri
svečanom otvaranju Galerije slika starih majstora, 9.
studenoga 1884: "Ja svršujem, moja gospodo, sa
općenitom opazkom. Svećenik sam i vladika, pak sam
zato i nješto doprinjeo, da se u narodu našem stvori i
utemelji akademija znanosti i umjetnosti i
sveučilište."
Na tom tragu, u korizmenoj okružnici o
40. godišnjici biskupske službe, o sebi je pak
napisao: "Ja sam u sveto apostolsko zvanje stupio
sa osobitom i to čvrstom i nepomičnom namjerom: da u
novom stanju i zvanju svom vazda i vazda ljubav i
privrženost prama Bogu i svetom zvanju svom, sa
ljubavlju i privrženosti prama domovini i prama narodu
svomu spojim." Iz ovoga je očito kako Josip Juraj
Strossmayer nije samo slavni govornik, on je Biskup
govornik! Nije samo neki slavni poganski mecena, nego
Biskup mecena! Nije za nas više-manje priznat Vođa
jednoga razdoblja, nego je, prije svega, Biskup Pastir
povjerenih duša. Nije za nas samo čovjek koji se
isticao naročitim vrlinama srca i uma, nego je čovjek
biskup kojemu je Bog dao deset talenata, o kojima je
on morao polagati račun ne samo pred tribunalom ljudi
ili povijesti nego pred Vječnim Sucem!
- Strossmayerove poslanice daju
cjelovitiju sliku o njemu. Prije svega o njegovu
pastoralnom radu, ali i živom raspravljanju o tada
suvremenim idejama i društvenim pojavama: socijalnom
nauku, liberalizmu, komunizmu, slobodnom zidarstvu.
Strossmayer je bio dobro upućen u onodobna duhovna i
društvena kretanja u Europi.
O Strossmayeru su pisali da je zbog
čestih putovanja, osobito po Europi, zanemarivao svoju
biskupiju. Istina, u mlađim godinama on je često
putovao, ali, najčešće, u toplice radi zdravlja. Čak
mu je zbog zdravlja bilo odgođeno i svećeničko
ređenje. Potrebno je stoga pročitati opširnu studiju
Maksa Peloze, svećenika Splitsko-makarske
nadbiskupije, o Strossmayerovu pastoralnom radu, a
objavljena je u nekoliko nastavaka u Vjesniku
Đakovačke biskupije. Prema njegovu, dobro utemeljenu
sudu, "Strossmayer je znamenit ne samo kao kulturni i
politički, nego prvenstveno i najviše kao pastoralni
radnik. Strossmayer je bio u prvom redu pravi biskup
katoličke Crkve, Ordinarij vlastite biskupije i pastir
naroda Božjega. Ovaj aspekt njegove ličnosti ostao je
dosad odveć zanemaren u znanosti i u javnom životu, i
to upravo zbog nepoznavanja njegovih pastoralnih
pisama i djelovanja."
Vrijedno je, stoga, još jedanput
istaknuti kako je biskup Strossmayer bio osoba
izvanrednih sposobnosti, o čemu svjedoči i činjenica
da je već u 19. godini života stekao doktorat iz
filozofije, a prema svjedočanstvu njegova prijatelja
Stjepana Ilijaševića, zagrebačkoga kanonika, prigodom
ispita iz dogmatike predsjednik ispitnog povjerenstva
u čudu je uskliknuo: "Strossmayer aut primus
haereticus saeculi XIX. aut prima columna ecclesiae
catholicae - Strossmayer /će biti/ ili prvi heretik
19. stoljeća ili prvi stup Katoličke crkve." Osim
toga, on je redovito čitao talijanske i francuske
novine, proučavao i komentirao socijalne enciklike
pape Lava XIII, a putujući po Europi uočavao tadašnja
duhovna i društvena kretanja na svjetskoj razini. S
druge strane, poznata portugalska poslovica koja
glasi: "Kaži mi koje knjige čitaš, pa ću ti reći kakav
si", vrijedi i za biskupa Strossmayera. Naime, njegova
knjižnica otkriva širinu njegova zanimanja i znanja,
dubinu duha, izvore na kojima se nadahnjivao i osobe s
čijim se djelima zanosio. Na području govorništva,
osim rimskih klasika, to su: Bossuet, Fénelon,
Massillon i Lacordaire, Bourdaloue. Na
političko-prosvjetnom području: De Lamartine, Guizot,
Montalembert, Gladstone i Minghetti. Na
pravno-društvenom: Ozanam, Lorenz Stein i Albert
Schäffle. Na crkveno-teološkom: Dupanloup, Sailer,
Hirscher, Perrone, Solovjev i Gratry.
Doista, prema Strossmayerovim
pastirskim listovima mogao bi se izraditi priručnik
socijalnoga nauka Crkve koji bi vrijedio i danas. On
je dobro poznavao ideologiju liberalizma i
socijalizma, komunizma i nove demokracije te uočio
njihove nasrtaje na Crkvu i njezina naučavanja i
stavove o moralnim temeljima društva. Osvrtao se na
njih u svojim sadržajno bogatim i iznimno važnim
korizmenim poslanicama i okružnicama, tumačeći ne samo
takozvane "vječne" istine koje nadilaze vrijeme i
prostor, nego i istine koje, već prema vremenu i
mjestu, podliježu stalnoj promjeni. Osim toga, već u
njegovo vrijeme socijalizam je izazivao nerede na
području Đakovačke i Srijemske biskupije, napose u
Srijemu.
- Iz današnje perspektive neka od
tih Strossmayerovih razmišljanja zvuče gotovo
proročanski. Tako, primjerice, o komunističkim idejama
koje spominjete piše: "Ljudi lahkoumni i razvratni
sanjaju o nekakvoj jednakosti, koja je posve nemoguća,
jer je proti naravi i proti Bogu, koja bi, da se i
dade izvesti, mjesto obće sreće, cielo družtvo bez
dvojbe spojila u obćem siromaštvu i obćoj nevolji, u
obćoj propasti i skončanju." Kako to komentirate?
Uvijek je bilo pronicavih ljudi koji
su znali prozreti nedorečenost ili besmisao nekih
ideologija i pokreta te predvidjeti posljedice koje će
imati na budućnost. Među takvima bio je i Strossmayer,
koji je četrdeset godina prije Prvoga svjetskog rata
napisao, bude li tako nastavio, "njemački (će) narod
jednom rukom posegnuti za Baltičkim a s drugom za
Jadranskim morem" (1874). Predvidio je i upozorio na
štetne posljedice marksističkoga naučavanja o
jednakosti među ljudima, smatrajući da se takva
jednakost protivi urođenoj i činjeničnoj različitosti
među njima. Odbacio je i ideju o ukinuću prava na
privatno vlasništvo, budući da se protivi Božjoj
zamisli o čovjeku, njegovoj biti i naravi, a osobito
namisli o obitelji, kao prvom izvoru države i društva.
Čovjek koji ništa ne posjeduje ovisan je o drugima, postaje rob,
ne može voditi brigu o obitelji, gubi smisao za inicijativu. Strossmayer tako, u
povodu stvaranja neuspjelih komuna u Francuskoj (u Parizu), piše: "Dogodilo se
je, da su se meteži, razpre, svadje, skrajnje obćenito nezadovoljstvo, nevolja i
nerad, a na posljedku i razsulost u te obćenite radionice uvukle tako, da je
samo smjelost, drzovitost i razvratnost onih, koji su te obćenite radionice
uveli, veća bila od onoga obćenitoga rugla i grohotnoga smieha, kojim je
izumrće, smrt i propast takih nezrelih i nenaravnih zavoda popraćena bila.
Razvratni ljudi mislili su, da jednakost ljudska zahtjeva, da se svi u radnike
bez osobne volje i slobode pretvorimo, a kad tamo, ta jednakost proti volji
Božjoj i proti naravi stvari bila bi tišina groblja i jednakost mrtvî." (1892)
- Strossmayer je promišljao i
tada sve snažnije liberalne tendencije. Na jednom
mjestu o tzv. toleranciji liberalista piše: "Nu premda
se hvališu svojom snošljivošću, događa se ipak
prečesto, da su jako tvrdi za katoličku stvar i da
upravo oni, koji svakomu obilato diele slobodu, istu
uzkraćuju Crkvi." Ne čini li vam se da te njegove
riječi jako dobro opisuju i sadašnju situaciju?
Strossmayer je dobro razlikovao tri
vrste liberalizma: dogmatski materijalizam ili
jakobinizam, dogmatski racionalizam i dogmatski
indiferentizam. Iako postoji teoretska razlika među
njima, u praksi ni najtolerantniji liberalizam,
odnosno indiferentizam, nije dopuštao Crkvi javno
djelovanje i uskraćivao joj osnovne slobode, kao što
je pravo na osnivanje katoličkih škola, potom na
slobodu riječi, tiska i bogoštovlja. No zbog zbivanja
u 20. stoljeću, u prvom redu zbog dva svjetska rata te
totalitarističkih sustava nacionalsocijalizma
(nacizma), fašizma i komunizma, danas smo velikim
dijelom zaboravili na ono što se u 19. stoljeću
zbivalo na društvenom i političkom planu. Naime, dok
se, s jedne strane, naglašavala sloboda i branila
sloboda svih staleža i struktura, s druge strane,
Crkva je bila iz toga izuzeta. To je vrijeme rušenja
papinske države, zatočeništva Rimskog biskupa unutar
vatikanskih zidina, isključenje Crkve iz javnog
života. Naša današnja stvarnost potvrđuje da se
povijest ponavlja. Dok se na sva usta govori o
slobodi, gospodari medija dirigiraju tko i koliko može
uživati tu slobodu.
- Strossmayer je bio velik
zagovornik jedinstva crkava, sjedinjenja katolika i
pravoslavnih Slavena te svojevrsni preteča ekumenizma.
Je li u tom pogledu bio utopist?
Strossmayer je doista bio pravi
"zaljubljenik" jedinstva. Samo u tekstovima koji su
objavljeni u ova četiri sveska, izraz "jedinstvo"
spominje se oko 1100 puta. Strossmayer je za jedinstvo
živio, isticao ga, na njemu radio, ali i druge poticao
da se za jedinstvo zalažu na svim poljima i razinama,
a osobito na tri: na jedinstvu klera, Crkve i
razjedinjenih crkava. U poslanici, napisanoj nakon
napada dvojice pravoslavnih vladika i iznesenih
optužbi protiv njega, napisao je: "Napokon mi je i
opet zaključiti: da ću ne samo, dok živio budem, uviek
i svakim mogućim načinom u narodu našem o slogi i
jedinstvu raditi, nego da ću to isto i poslije smrti
svoje, ako mi Bog griehe oprosti i ako me pred lice
svoje pripusti." Za njega jedinstvo nije bila neka
fiksna ideja, nego "cilj i plod otkupljenja",
"najsvetija stvar", "težnja koja leži u svakom
ljudskom srcu", "sastavni element općinstva svetih" i,
konačno, zapovijed Krista Spasitelja koji je molio:
"Da svi budu jedno!"
Kad je papa Pio IX. najavio saziv Prvoga vatikanskog koncila,
Strossmayer je smatrao da će jedna od glavnih tema biti i tema jedinstva, ali,
nažalost, nije bila. S obzirom na jedinstvo bio je i utopist, što je osobito
izrazio svojom neostvarenom prognozom da će do jedinstva doći, ako ne u 19.
stoljeću, onda svakako u dvadesetom. Dakako, sadržaj Strossmayerova "ekumenizma"
bio je drukčiji od "ekumenizma" našeg vremena. - Jedna napomena: na jednom
sastanku na temu ekumenizma, održanu u Pragu prije petnaestak godina, mons.
Franc Perko, beogradski nadbiskup, izjavio je: "Do ekumenizma (sjedinjenja) doći
će za milijun godina". Na to mu je kardinal Franciszek Macharski, krakovski
nadbiskup, odgovorio: "O, preuzvišeni, vi ste jako veliki optimist."
- Zanimljivo je da su na
Strossmayerove ekumenske težnje najprije grubo
reagirali srpski vladike iz Hrvatske. Karlovački i
zadarski vladika čak su ga i uvrijedili. Možete li
ukratko pojasniti čitateljima u čemu je bila priroda
njihova spora?
Enciklika pape Lava XIII. Grande munus
(1880), kao i poslanice katoličkih biskupa, među njima
i poslanica Strossmayera (1881), shvaćene su u
pravoslavnom svijetu kao poziv na prozelitsku akciju
prema pravoslavlju. Dvojica pravoslavnih vladika
reagirala su grubo, navalili su na Svetog Oca,
Katoličku crkvu, a osobito na Strossmayera,
pripisujući im nešto što oni nisu ni mislili ni
napisali. Strossmayer je priznao da poslanicom nije
htio nikoga uvrijediti, pogotovo ne Srbe i Srpsku
pravoslavnu crkvu. Nažalost, u Pravoslavnoj crkvi
nastup te dvojice vladika smatra se pravim herojskim
činom. Vladike u reakciji donose argumente protiv
jedinstva, poput onih da je ono nemoguće i
neprihvatljivo jer katolici pozdravljaju s "Hvaljen
Isus", a pravoslavni "Pomoz` Bog!". Nemoguće je i zato
"jer Papa umače pero u krv kada piše anateme".
- U posljednje vrijeme, upravo u
Strossmayerovoj godini, mnogo se raspravlja i govori o
još jednom velikom hrvatskom biskupu - bl. Alojziju
Stepincu. Kako doživljavate tvrdnje o Stepincu koje
dolaze iz redova Srpske pravoslavne crkve, o njemu kao
"ustaškom vikaru", "ratnom zločincu koje je
prekrštavao Srbe" i sl.?
Današnji stavovi i izjave predstavnika
Srpske pravoslavne crkve o blaženom kardinalu Alojziju
Stepincu često su identični sa stavovima komunističkih
vlasti iz vremena suđenja kardinalu Stepincu pa sve do
danas. Međutim, analiza i revizija procesa kardinalu
Stepincu dala je sasvim drugu sliku o tom velikom
biskupu Katoličke crkve u Hrvata, jer je izašlo na
vidjelo kako je zaštićivao sve, u granicama svojih
mogućnosti, bez obzira na vjeru i narodnost. O tome,
nažalost, pravoslavni vladike nisu davali svoje
mišljenje, osim pojedinih u najnovije vrijeme. Nisu
reagirali ni na dokazani podatak kako brojnim
svjedocima iz redova pravoslavaca nije bilo omogućeno
svjedočiti u prilog optuženom kardinalu. Sad ga napose
optužuju što nije odmah odbacio ustaški režim i
Nezavisnu Državu Hrvatsku.
No sam je kardinal o tome progovorio: "Hrvatski se narod
plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih
osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji." U zadnje
vrijeme priznaju da je kardinal nešto učinio i da je spašavao pojedince, ali mu
prigovaraju što nije snažnije digao glas protiv NDH, onako kako je digao glas
protiv komunizma. To me podsjeća na onu anegdotu iz srednje škole. Pozvao
profesor zemljopisa učenika pred zemljopisnu kartu Europe i postavio mu pitanje
o Španjolskoj. Znali smo da odgovor mora krenuti od razvedenosti obale dotične
zemlje. Učenik je počeo odgovarati: "Španjolska je obala razvedena, ali bi mogla
biti i razvedenija!" - Pametnom dosta.
- Smatrate li da je realno
očekivati da će se stavovi oko Stepinca između
hrvatskih i srpskih povjesničara i teologa ikada
usuglasiti?
Teško, i to iz nekoliko razloga. U
prvom redu, riječ je o dvama poimanjima povijesti i
izvora povijesnih događanja. Više puta predstavnici
Srpske pravoslavne crkve govorili su kako za njih
događaji iz prošlosti nisu stvar prošlosti, nego
sadašnjosti. Zato se i danas vraćaju na Kosovsku
bitku, križarske ratove, 1941. godinu i sl.
Problematično je i to što se još iznose argumenti iz
povijesno neprovjerenih, čak i opskurnih izvora, kao
što su npr. knjige: Magnum crimen Viktora Novaka,
Varvarstvo u ime Hristovo. Prilozi za Magnum crimen
Dragoljuba Živojinovića i Dejana Lučića, te
L'arcivescovo del genocidio Marka Aurelija Rivellija.
U tom smislu, kako se saznaje, druga strana ustrajava
da se u raspravi o kanonizaciji kardinala Stepinca
govori isključivo o razdoblju između 1941. i 1945.
godine.
- U predgovoru izdanju pišete da
će Biskupove poslanice ispraviti i mnoge predrasude i
krivotvorine koje u javnosti postoje o njegovu odnosu
prema "jugoslavenstvu". Kakve je naravi uistinu bilo
njegovo "jugoslavenstvo"?
Istine radi, čitajući Strossmayerove
tekstove o "jugoslavenstvu", moramo istaknuti da je
njegova ideja jugoslavenstva obuhvaćala tri bitne i
neodvojive komponente: (1) Zagreb je centar
južnoslavenskog okupljanja; (2) približavanje
pravoslavnih južnoslavenskih naroda Rimu; (3) Bugari
imaju biti uključeni u takvo okupljanje
južnoslavenskih naroda. Druga strana nijednu od tih
točaka nije prihvatila, i nijedna ideja nije
ostvarena. Možemo stoga reći kako je Strossmayer
zapravo žrtva hrvatsko-jugoslavenske udžbeničke
historiografije, koja je uglavnom bila u službi
aktualne politike ili osobnog pristupa ("ukusa")
pojedinih autora koji su donosili sudove bez
znanstvene, tj. bez objektivne podloge. Neosporna je
činjenica da se hrvatska udžbenička historiografija
poigravala osobom i djelom biskupa Strossmayera više
nego ikojom drugom ličnošću iz hrvatske povijesti.
Za života su ga neki, uz Antu
Starčevića, proglašavali "prvim sinom domovine", i
"Ocem Domovine", a desetak godina nakon smrti, napose
u počecima stvaranja zajedničke države Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca (tj. prve Jugoslavije),
stvoren je svojevrstan mit o Strossmayerovu
jugoslavenstvu. Na samu početku "stare" Jugoslavije
smatran je njezinim kulturnim i političkim
prethodnikom-ideologom te ga nazivali "tvorcem
Jugoslavije", "apostolom jugoslovenstva" i sl. No,
nakon atentata na kralja Aleksandra (1934) promijenilo
se "mišljenje" te se u izdanjima školskih udžbenika i
hrvatskim povjesnicama nije više pisalo o Strossmayeru
kao ideologu Jugoslavije, nego samo kao o meceni,
donatoru i sl.
To se nastavilo i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno za
vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada se njegovo ime jedva spominjalo. Za
vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, i udžbenici i režim u
cjelini, biskupa Strossmayera najviše su isticali kao "protutežu Alojziju
Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu". Doista, rijetko su koga dnevne politike i
ideologije zlorabile kao biskupa Strossmayera. Strossmayerove ideje napose su
zloupotrebljavali promicatelji jugoslavenskog "bratstva i jedinstva" u razdoblju
od 1945. do 1991. No ni nakon 1991, u samostalnoj Hrvatskoj, ne pomišlja se da
se Strossmayeru dade ono mjesto u povijesti Hrvatske koje mu pripada. Vrijedno
je stoga istaknuti kako njegov lik, čovjeka koji je sve što je imao dao
domovini, ne nalazimo ni na najmanjoj novčanici.
Mišljenja sam stoga kako je jednu od
najboljih prosudbi Strossmayerova života i rada
izrekao upravo bl. kardinal Alojzije Stepinac kada je,
tri mjeseca prije smrti, priznao: "Potrebno je da što
bolje upoznamo osobe i događaje pred nama. Potrebna bi
nam bila jedna solidna povijest Crkve i posebno
zadnjih decenija... Koliko npr. Strossmayera svi
navlače na svoju stranu, a u stvari sposoban je bio i
velik. Ljubio je svoj narod!" (14. X. 59). "Što dalje
čitam o Strossmayeru, i onda njegove govore i
propovijedi, to sve više vidim, da je bio velik
čovjek. Moram promijeniti mišljenje o njemu. Silno je
volio Crkvu i jadni naš narod." (14. XI. 59).
- Ovaj Božić proslavit ćemo u
vremenu velikih globalnih preslagivanja, s
potencijalnim ratnim sukobima širih razmjera na
horizontu. Moj je dojam da se u ljude zbog tog uvlači
neizvjesnost pa i strah. Živimo li u prijelomnim
vremenima?
Ne možemo se oteti dojmu da živimo u
prijelomnim vremenima. Napetosti i sukobi na sve
strane: ratni, ideološki, gospodarstveni. Europa je
nakon Drugoga svjetskog rata smatrala da je
razgraničenje država završeno, a potom su došla
događanja devedesetih godina na području Sovjetskog
Saveza, Jugoslavije, a svjedočimo i previranjima u
Španjolskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Na
globalnom planu države se nadmeću na gospodarskom
području, osobito ucjenjujući jedna drugu naftom,
plinom i drugim prirodnim bogatstvima. Drugim
riječima, iako je željezna zavjesa maknuta, danas se
postavljaju druge zavjese i žice te se doista u ljude
uvlači sve veća neizvjesnost i tjeskoba.
U našem (hrvatskom) slučaju tu zabrinutost povećava ekonomska
kriza koja se odražava u nezaposlenosti i odlasku velikog broja mladih u svijet.
S druge strane, posljednjih mjeseci krizu i zabrinutost povećale su i beskrajne
povorke izbjeglica. Svi se pitaju, kuda to vodi i kako će završiti? U svakom
slučaju, Europa više neće biti ona Europa od jučer. Sada je izbjeglica oko
milijun, ako se tako nastavi, a govore da će se nastaviti, onda će ih za godinu
dana biti još dva-tri milijuna. A kad se tim ljudima pridruže članovi obitelji
koji su ostali kod kuće...? Promatrajući ih obuzima nas dvostruki osjećaj: prije
svega osjećaj kršćanske sućuti i razumijevanja za njihove poteškoće, ali i
osjećaj zebnje koju izražavamo pitanjem: A što nakon toga? Ima i onih koji
smatraju da je to "trojanski konj" unutar Europe. Rekao bi pokojni riječki
nadbiskup Anton Tamarut: "Nek nam se Bog smiluje!"
- U svjetlu aktualnih zbivanja,
kakva bi bila vaša božićna poruka?
I smilovao
nam se! Naime, i ove godine čut ćemo poruku koja je
prvi put odjeknula na betlehemskim poljanama: "Ne
bojte se! Javljam vam Blagovijest, veliku radost za
sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio
Spasitelj, Krist, Gospodin!" Božić je dan kada nam je
Nebeski Otac na dar dao najljepše što ima: svoga Sina,
krunu svoje ljubavi. To nam potvrđuje i ovogodišnji
blagdan Božića, koji dočekujemo u ozračju započete
Godine milosrđa.
Braćo i sestre,
poštovani čitatelji Vijenca! Božićna nas poruka u
neizvjesnosti hrabri, u tuzi raduje jer nam otajstvo
Božića poručuje kako na svom životnom putovanju nismo
sami - uz nas je "Emanuel" - "Bog s nama"! On daje
smisao našem životu, nadu u sretniju budućnost. U tom
duhu, svima želim sretan i blagoslovljen Božić te
uspješnu novu 2016. godinu.
mons. Marin Srakić, nadbiskup
đakovačko-osječki u miru
Luka Šeput, Vijenac 569-570 / www.hkz-kkv.ch |