Neregistrirani, neoptuženi i nesankcionirani zajednički
zločinački pothvati dogodili su se uglavnom prije Oluje
1995., a neki i poslije nje, kao što je primjerice
zajednički zločinački pothvat u Daytonu, kojim je
velikosrpski ZZP agresije nagrađen s 50 posto teritorija
Republike Bosne i Hercegovine čime je blagoslovljen i
srebrenički genocid kao sredstvo koje opravdava cilj,
ili onaj tijekom mirne reintegracije hrvatskoga
Podunavlja pod upravom američkoga generala Jacquesa
Kleina tijekom koje je ubijeno više od šest stotina
nesrba.
Svaka
Jugoslavija bila je i ostala zajednički zločinački
pothvat
Krenimo tragom zajedničkih zločinačkih pothvata od
sredine prošloga stoljeća, a onaj Versailleski iz
1919. ovaj put preskočimo, uz podsjetnik kako se taj
ZZP potpuno uskladio s planom iz 1907. velikosrbina
Jovana Cvijića (1865. -1927.): "Svet treba da zna i da
se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom
celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da
pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba
prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je
korisno za naše nacionalne interese". Jugosferni
Zapadni Balkan je ta "celina" kojom danas "Srbija može
da operiše", ali samo s pokorenom Hrvatskom i samo uz
pomoć Versaillesa, Jalte ili Haaga. Ili svih zajedno u
udruženom pothvatu. Zločinačkom.
Dalekosežno tragičan zajednički
zločinački pothvat dogodio se međunarodnim priznanjem
komunističke Jugoslavije. Taj se ZZP dogodio 1944.
savezničkim priznanjem beogradske jugokomunističke
vlasti. To je priznanje rezultiralo pokoljem najmanje
300.000 ponajviše Hrvata, te sustavnim protjerivanjem
i deportacijama Nijemaca. Za te je zločine kriv
transkript i sastav sastanka na Jalti, a zapovjednu i
izvršnu odgovornost za masovne zločine snosi Josip
Broz i politička, oznaško-udbaška i vojna okomica
njegova totalitarnoga komunističkoga režima. Spomenuti
ZZP nije osuđen, kao ni versailleski.
Zločini koji su se dogodili zato da bi
se stvorila, obnovila ili sačuvala Jugoslavija do
danas nisu istraženi, nema optužnica, niti presuda.
Svaka dosadašnja Jugoslavija bila je i ostala
zajednički zločinački pothvat velikih razmjera u
režiji tzv. velikih sila na čelu s Velikom Britanijom.
Svako nastojanje da se u bilo kojem obliku obnovi
jugoslavenski zajednički zločinački pothvat jest novi
zločinački pothvat, koji posljednjih jedanaest godina
zajednički, udruženo i temeljito provode Velika
Britanija, hrvatska parapolitička elita, velikosrpska
politika i Međunarodni kazneni sud za bivšu
Jugoslaviju (i, prethodno, Ruandu).
Kosovo kod
Knina 1989. - uvod u srpski ZZP
Zajednički zločinački pothvat događao se (a promakao
je Haagu i hrvatskim parapolitičkim strukturama od
2000. do danas), 9. srpnja 1989. u selu Kosovu kod
Knina, pokraj pravoslavne crkve Lazarica. Transkript
toga sastanka negdje je zapeo, ali posljedice su
znane. Na sastanku srpskoga zajedničkoga zločinačkoga
pothvata sudjelovalo je oko 50.000 ljudi - Tuđmana
tamo nije bilo, pa je taj ZZP ostao neprocesuiran.
Izdvajam iz izvornoga transkripta poruke srpskoga
ZZP-a: "Slobo, slobodo", "Ovo je Srbija", "I Knin ima
Kosovo", "Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez
krvoprolića", a najstrašniji zaključak sa skupa ima
genocidni karakter, koji će se malo kasnije pred očima
Europe i Haaga, UN-a i stalnih članica Vijeća
sigurnosti, provesti u djelo od Dubrovnika sve do
Vukovara: "Druže Slobo, šalji nam salate, bit će mesa,
klat ćemo Hrvate".
Tijekom okupacije Hrvatske srpski
zajednički zločinački pothvat začet u Kosovu kod
Knina, na okupiranom prostoru (SAO Krajine i Republike
srpske Krajine) rezultirao je s oko 9.000 žrtava,
progonima, deportacijama, prekomjernim granatiranjima,
ubijanjem djece, staraca, civila svih dobi, razaranjem
bolnica, vrtića, kulturnih spomenika, katoličkih
crkava, i tako dalje. U legitimnom i legalnom
oslobađanju Knina 1995. od srpskoga zajedničkoga
zločinačkoga pothvata, stradala je jedna civilna
žrtva! Ona je političkom krumpirištu u Haagu dokaz o
postojanju hrvatskoga zločinačkoga pothvata. Tu je
civilnu žrtvu planirao Tuđman na Brijunima, tvrde
haaški sudac suvremeni Tito i tužitelj Ranković.
Protiv takvoga suca i tužitelja.
Srb 25.
srpnja 1990. - srpski ZZP ide dalje
U hrvatskom Srbu velika skupina iz srpskoga
zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja
Hrvata iz Hrvatske 25. srpnja 1990., na čelu s Jovanom
Raškovićem, Jovanom Opačićem, Milom Dakićem i Milanom
Babićem, usvojila je Deklaraciju o suverenosti i
autonomiji srpskoga naroda i Odluku o formiranju
Srpskoga nacionalnoga vijeća. Ove su odluke
rezultirale sustavnim progonima i ubijanjima Hrvata,
prekomjernim granatiranjem Karlovca, Gospića, Zadra,
Šibenika., ratnim zločinom nad nevinim civilima u
Škabrnji, na Banovini, u Lici, Zapadnoj i Istočnoj
Slavoniji, progonima, mučenjima, nečovječnim
postupanjima, pokoljima civilnoga stanovništva,
sustavnim silovanjima i drugim zločinima protiv
čovječnosti - koji u svojemu zbiru predstavljaju
srpski genocid nad hrvatskim narodom u Hrvatskoj,
planiran i osmišljen u Beogradu.
U nastavku srpskoga zajedničkoga
zločinačkoga pothvata važno je i sljedeće: 17.
kolovoza 1990. srpski zajednički zločinački pothvat u
Kninu je proglasio ratno stanje (agresiju!), a
stanovito Srpsko nacionalno vijeće 30. rujna 1990.
proglašava u Hrvatskoj srpsku autonomiju. Haaška
presuda 2011. priznaje ove odluke proistekle iz
srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata.
Zločinačka tijela srpskoga
zajedničkoga zločinačkoga pothvata, Srpsko nacionalno
vijeće i Izvršno vijeće terorističke SAO Krajine, 28.
veljače 1991. usvajaju Rezoluciju o razdruživanju
Republike Hrvatske i SAO Krajine, a 19. prosinca 1991.
srpski ZZP proglasio je Republiku Srpsku Krajinu, koja
treba biti etnički očišćena kako bi se s etnički
očišćenom Republikom Srpskom (BiH) "prisajedinile", i
u konačnici objedinile s Beogradom. Ovaj dio srpskoga
ZZP-a presjekao je Tuđmanov brijunski sastanak i
hrvatska Oluja. Da nije, ne bi danas bilo hrvatskoga
ZZP-a na Brijunima i u Oluji, ali niti slobodne i
cjelovite Republike Hrvatske. Baš zato je i
konstruiran hrvatski ZZP.
Prohaaška
politika vapi za individualizacijom krivnje
Srpski zajednički zločinački pothvat u Hrvatskoj
imao je plebiscitarnu potporu. Za srpsku etnički
očišćenu, genocidnu autonomiju, dakle, za srpski
zajednički zločinački pothvat izjasnilo se 567.127
Srba, protiv je bilo 172 Srba, kako navode izvorni
srpski dokumenti. U Hrvatskoj je srpski zajednički
zločinački pothvat završio djelovanje 1995.
samoiseljenjem uz poklič "Bežmo braćo, pobeda je
naša", pa možemo reći da su počinili zločin vlastite
deportacije, ali i to da su imali pričuvni plan
međunarodnoga rušenja hrvatske države, koji je započeo
prvoga dana Oluje izjavom Carla Bildta o "prekomjernom
granatiranju Knina" i njegovom osudom Oluje. O srpskom
višegodišnjem ZZP-u postoje transkripti, audio i video
vrpce, dokazi, dokumenti, svjedoci, žrtve, 143 masovne
grobnice, logori u Srbiji, znanstveni radovi - ali o
tome nitko ne vodi računa, kamoli tamo neko
krumpirište. Srpski ZZP ostaje prikriven po istom
scenariju kao i strašni zločini totalitarnoga
komunističkoga jugoslavenskoga režima. Prikrivanje
zločina jest zločin protiv istine, bez istine nema
pravde, a bez pravde nema mira. Haaški mir nije mir.
Haaška pravda nije pravda. Haaška istina nije istina.
Zastrašujuću povijesnu neodgovornost
iskazali su demokratski legitimiteti Republike
Hrvatske, koji zbog toga što su svojim postupanjem
pridonijeli nastavku protuhrvatske velikosrpske
politike u Haagu i time ugrozili Republiku Hrvatsku i
njezine legitimne interese, moraju odgovarati -
politički (na izborima), moralno (pred vlastitom
savješću) i kazneno (jer je Hrvatska pravna država).
Tu krivnju treba "individualizirati" kako ne bi cijele
stranke, ili kompletan Savez za Europu, snosile
"kolektivnu krivnju". Okrivljenici trebaju dokazati
"svoju nevinost", a tužiteljstvo njihovu krivnju.
Kazneni procesi trebaju se pokrenuti "u razumnom roku"
- s obzirom na situaciju - što prije to bolje, a
sudovi moraju jamčiti "brzo i pravedno" suđenje. Na
suđenje pozvati međunarodne promatrače, kako bi se
uvjerili da je Hrvatska pravna država i europski
uljuđena zajednica, kao i predstavnike EU kako bi se
uvjerili da je Hrvatska zrela zatvoriti "poglavlje 23"
i zalupiti politici proizvodnje pristanka na ucjene
EU. Ruanda se haagologije riješila, čim je vidjela o
kakvom je kiselom krumpirištu u Haagu riječ, odnosno
da ih Haaška pravda ne vodi pomirbi (Tutsi i Huti),
već novim razdorima.
Haaški ZZP i srpski ZZP u bratskom
zagrljaju
2005. sve je bilo spremno za vješanje
Hrvatske. U Beogradu je 26. veljače 2005., pet godina
poslije hrvatske predaje Oluje Haagu (Deklaracija
Hrvatskoga državnoga sabora, 14. travnja 2000.) i
deset mjeseci prije lociranja, uhidbe i transferiranja
posljednjega nepokorenoga Hrvata, generala Gotovine
(8. prosinca 2005.), upriličena "obnoviteljska
sjednica Skupštine RSK". To znači da je i srpski
zajednički zločinački pothvat komadanja i etničkog
čišćenja trećine Hrvatske (na crti Virovitica -
Karlovac - Karlobag) preživio Oluju i ostao na istim
političkim pozicijama s istim ciljevima i pretenzijama
- minimum je povratak na Plan Z-4. Haaški sud im je u
tom pogledu danas ključan i vidljiv saveznik, što je
istinski zajednički zločinački pothvat rušenja
suverene, slobodne i demokratske Republike Hrvatske.
Nesaglediv prilog tome planu dao je Sanader uvlačenjem
dijelova srpskoga ZZP-a u koalicijsku vladu.
Sekretar na srpskom ZZP-u izrasle
Vlade RSK, Savo Štrbac, poslije srpskoga samoizgona
1995. u "rasejanje" odmah je postao "prijatelj"
Haaškoga suda i ostao neprijatelj bilo kakve slobodne
hrvatske države. On je vrlo uspješno ciljeve srpskoga
ZZP-a ugradio u operativnu politiku Haaga. Njegova je
funkcija osloboditi od odgovornosti srpski zajednički
zločinački pothvat od odgovornosti počinjenoga zločina
protiv mira i agresije i izjednačiti krivnju agresora
i žrtve što je tehnički uvjet vraćanja na Plan Z-4.
Zajedničkim radom srpskoga zajedničkoga zločinačkoga
pothvata, hrvatskih parapolitičkih struktura i
Haaškoga sudišta, došlo je do presude Gotovini i
Markaču kroz koju je obješena Republika Hrvatska.
Od Hrvatske
do Mesićpusićstana
Uskoro će čuveno međunarodno krumpirište Republiku
Hrvatsku pusićevski osuditi i za zajednički zločinački
pothvat agresije na Bosnu i Hercegovinu. Umjesto u
Hrvatskoj mi ćemo živjeti u totalitarnom
Mesićpusićstanu, sastavnom dijelu Zapadnoga Balkana -
oazi jugobolnika. Djelomično već sada živimo u toj
paradržavnoj tvorevini, no, to je tek prilagođavanje
na nove uvjete (Purda, Marić, dr. Bosanac, Norac,
Glavaš, Hrastov, Merčep, Lora.), ono što nas čeka već
je viđeno tijekom trajanja jugoslavenskih zajedničkih
zločinačkih pothvata. Čeka nas višedesetljetno
razdoblje ropstva, ako se hitro ne osovimo iz puzećega
stava. Haaška mreža Mesićpusićstana očistit će znane i
neznane Hrvate koji nisu iz haaške epruvete, kad ih
već za održanje zapadnobalkanskoga bratstva i
jedinstva nije uspio u dovoljnoj mjeri očistiti srpski
ZZP. Svako hrvatsko domoljublje i rodoljublje, od
gospodarstva do politike, od športa do znanosti, bit
će u Mesićpusićstanu gaženo od vrtićke dobi i kazneno
progonjeno, "u zemlji i inozemstvu", kao veličanje
hrvatskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata. S
obzirom na to da im državom već sad vladamo, do
biološkoga izumiranja - kaže haaški pravorijek -
Hrvati mogu slobodno živjeti, ali pod tepihom. Tepih
nema alternative osim u ćeliji za ZZP.
Teze, konstrukcije i presude s
hrvatskim zajedničkim zločinačkim pothvatom opasnije
su od oružane velikosrpske agresije. Nju su na bojnom
polju riješili hrvatski branitelji na čelu s Tuđmanom.
Udruženu agresiju s kojom smo suočeni u presudi
Gotovini i Markaču, vladajuće elite nisu ni
registrirale u svim njezinim dometima. One su "na
europskom putu" i tvrde vanjskim gazdama kako će narod
"uvjeriti da je Europa naš najvažniji strateški cilj".
Od njih narod više ništa ne očekuje, osim da se maknu
s političke scene - što je i primarni strateški
interes slobodne Hrvatske, bez kojega nije moguće
upustiti se u ozbiljnu borbu protiv krumpirovih
zlatica s haaškoga krumpirišta i njihove udružene
konstrukcije o hrvatskom ZZP-u. Hoće li se roditi
politička opcija oslonjena na moralnu snagu hrvatskoga
naroda koja će se htjeti i znati suprotstaviti
agresiji iz Haaga? Trebaju nam politike koje su, bez
fige u džepu i bez očiju željnih napojnice, s obje
noge na hrvatskom putu.
Nenad Piskač,
hakave
|
