Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

STVARNI ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI PODHVATI NESANKCIONIRANI, IZMIŠLJENI IMAJU PREDNOST     (10.05.2011.)

A srpski ZZP genocida nad Hrvatima Hrvatske?


Kako je presudom hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u međunarodno pravni i globalni politički promet pušten hrvatski zajednički zločinački pothvat, u kontekstu raspada Jugoslavije trebalo bi vidjeti koji je zajednički zločinački pothvat Haaško krumpirište namjerno preskočilo, kako bi od neželjene mu hrvatske države preostao samo zajednički zločinački pothvat. Jednoga dana, recimo 2021., netko osobit, poput Tuđmana, morati će reći u Mesićpusićstanu kako je Republika Hrvatska bila "izraz težnje hrvatskoga naroda". Taj će odmah dobiti po glavi palicom čuvara Jugoslavije uz osudu da "veliča NDH i hrvatske zajedničke zločinačke pothvate"! Za vrijeme Tuđmana, Hrvatice i Hrvati, imali smo Hrvatsku. Politike Račana, Tomčića, Mesića, Sanadera, Bebića, Pusićke, Milanovića, Bajića, Kosorove i Josipovića mogu se pohvaliti: Građanke i građani - imamo ZZP. Jedanaest godina napornoga rada urodilo je plodom! Trebalo im je dvostruko više vremena i vanjskih saveznika negoli Tuđmanu da vlastitim snagama uz pomoć Božju obnovi, obrani i oslobodi Hrvatsku.

Neregistrirani, neoptuženi i nesankcionirani zajednički zločinački pothvati dogodili su se uglavnom prije Oluje 1995., a neki i poslije nje, kao što je primjerice zajednički zločinački pothvat u Daytonu, kojim je velikosrpski ZZP agresije nagrađen s 50 posto teritorija Republike Bosne i Hercegovine čime je blagoslovljen i srebrenički genocid kao sredstvo koje opravdava cilj, ili onaj tijekom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja pod upravom američkoga generala Jacquesa Kleina tijekom koje je ubijeno više od šest stotina nesrba.

Svaka Jugoslavija bila je i ostala zajednički zločinački pothvat


Krenimo tragom zajedničkih zločinačkih pothvata od sredine prošloga stoljeća, a onaj Versailleski iz 1919. ovaj put preskočimo, uz podsjetnik kako se taj ZZP potpuno uskladio s planom iz 1907. velikosrbina Jovana Cvijića (1865. -1927.): "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija može da operiše s mnogo većom celinom, no što je njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za naše nacionalne interese". Jugosferni Zapadni Balkan je ta "celina" kojom danas "Srbija može da operiše", ali samo s pokorenom Hrvatskom i samo uz pomoć Versaillesa, Jalte ili Haaga. Ili svih zajedno u udruženom pothvatu. Zločinačkom.

Dalekosežno tragičan zajednički zločinački pothvat dogodio se međunarodnim priznanjem komunističke Jugoslavije. Taj se ZZP dogodio 1944. savezničkim priznanjem beogradske jugokomunističke vlasti. To je priznanje rezultiralo pokoljem najmanje 300.000 ponajviše Hrvata, te sustavnim protjerivanjem i deportacijama Nijemaca. Za te je zločine kriv transkript i sastav sastanka na Jalti, a zapovjednu i izvršnu odgovornost za masovne zločine snosi Josip Broz i politička, oznaško-udbaška i vojna okomica njegova totalitarnoga komunističkoga režima. Spomenuti ZZP nije osuđen, kao ni versailleski.

Zločini koji su se dogodili zato da bi se stvorila, obnovila ili sačuvala Jugoslavija do danas nisu istraženi, nema optužnica, niti presuda. Svaka dosadašnja Jugoslavija bila je i ostala zajednički zločinački pothvat velikih razmjera u režiji tzv. velikih sila na čelu s Velikom Britanijom. Svako nastojanje da se u bilo kojem obliku obnovi jugoslavenski zajednički zločinački pothvat jest novi zločinački pothvat, koji posljednjih jedanaest godina zajednički, udruženo i temeljito provode Velika Britanija, hrvatska parapolitička elita, velikosrpska politika i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (i, prethodno, Ruandu).

Kosovo kod Knina 1989. - uvod u srpski ZZP


Zajednički zločinački pothvat događao se (a promakao je Haagu i hrvatskim parapolitičkim strukturama od 2000. do danas), 9. srpnja 1989. u selu Kosovu kod Knina, pokraj pravoslavne crkve Lazarica. Transkript toga sastanka negdje je zapeo, ali posljedice su znane. Na sastanku srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata sudjelovalo je oko 50.000 ljudi - Tuđmana tamo nije bilo, pa je taj ZZP ostao neprocesuiran. Izdvajam iz izvornoga transkripta poruke srpskoga ZZP-a: "Slobo, slobodo", "Ovo je Srbija", "I Knin ima Kosovo", "Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića", a najstrašniji zaključak sa skupa ima genocidni karakter, koji će se malo kasnije pred očima Europe i Haaga, UN-a i stalnih članica Vijeća sigurnosti, provesti u djelo od Dubrovnika sve do Vukovara: "Druže Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate".

Tijekom okupacije Hrvatske srpski zajednički zločinački pothvat začet u Kosovu kod Knina, na okupiranom prostoru (SAO Krajine i Republike srpske Krajine) rezultirao je s oko 9.000 žrtava, progonima, deportacijama, prekomjernim granatiranjima, ubijanjem djece, staraca, civila svih dobi, razaranjem bolnica, vrtića, kulturnih spomenika, katoličkih crkava, i tako dalje. U legitimnom i legalnom oslobađanju Knina 1995. od srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata, stradala je jedna civilna žrtva! Ona je političkom krumpirištu u Haagu dokaz o postojanju hrvatskoga zločinačkoga pothvata. Tu je civilnu žrtvu planirao Tuđman na Brijunima, tvrde haaški sudac suvremeni Tito i tužitelj Ranković. Protiv takvoga suca i tužitelja.

Srb 25. srpnja 1990. - srpski ZZP ide dalje


U hrvatskom Srbu velika skupina iz srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata protjerivanja Hrvata iz Hrvatske 25. srpnja 1990., na čelu s Jovanom Raškovićem, Jovanom Opačićem, Milom Dakićem i Milanom Babićem, usvojila je Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskoga naroda i Odluku o formiranju Srpskoga nacionalnoga vijeća. Ove su odluke rezultirale sustavnim progonima i ubijanjima Hrvata, prekomjernim granatiranjem Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika., ratnim zločinom nad nevinim civilima u Škabrnji, na Banovini, u Lici, Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji, progonima, mučenjima, nečovječnim postupanjima, pokoljima civilnoga stanovništva, sustavnim silovanjima i drugim zločinima protiv čovječnosti - koji u svojemu zbiru predstavljaju srpski genocid nad hrvatskim narodom u Hrvatskoj, planiran i osmišljen u Beogradu.

U nastavku srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata važno je i sljedeće: 17. kolovoza 1990. srpski zajednički zločinački pothvat u Kninu je proglasio ratno stanje (agresiju!), a stanovito Srpsko nacionalno vijeće 30. rujna 1990. proglašava u Hrvatskoj srpsku autonomiju. Haaška presuda 2011. priznaje ove odluke proistekle iz srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata.

Zločinačka tijela srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata, Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće terorističke SAO Krajine, 28. veljače 1991. usvajaju Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i SAO Krajine, a 19. prosinca 1991. srpski ZZP proglasio je Republiku Srpsku Krajinu, koja treba biti etnički očišćena kako bi se s etnički očišćenom Republikom Srpskom (BiH) "prisajedinile", i u konačnici objedinile s Beogradom. Ovaj dio srpskoga ZZP-a presjekao je Tuđmanov brijunski sastanak i hrvatska Oluja. Da nije, ne bi danas bilo hrvatskoga ZZP-a na Brijunima i u Oluji, ali niti slobodne i cjelovite Republike Hrvatske. Baš zato je i konstruiran hrvatski ZZP.

Prohaaška politika vapi za individualizacijom krivnje


Srpski zajednički zločinački pothvat u Hrvatskoj imao je plebiscitarnu potporu. Za srpsku etnički očišćenu, genocidnu autonomiju, dakle, za srpski zajednički zločinački pothvat izjasnilo se 567.127 Srba, protiv je bilo 172 Srba, kako navode izvorni srpski dokumenti. U Hrvatskoj je srpski zajednički zločinački pothvat završio djelovanje 1995. samoiseljenjem uz poklič "Bežmo braćo, pobeda je naša", pa možemo reći da su počinili zločin vlastite deportacije, ali i to da su imali pričuvni plan međunarodnoga rušenja hrvatske države, koji je započeo prvoga dana Oluje izjavom Carla Bildta o "prekomjernom granatiranju Knina" i njegovom osudom Oluje. O srpskom višegodišnjem ZZP-u postoje transkripti, audio i video vrpce, dokazi, dokumenti, svjedoci, žrtve, 143 masovne grobnice, logori u Srbiji, znanstveni radovi - ali o tome nitko ne vodi računa, kamoli tamo neko krumpirište. Srpski ZZP ostaje prikriven po istom scenariju kao i strašni zločini totalitarnoga komunističkoga jugoslavenskoga režima. Prikrivanje zločina jest zločin protiv istine, bez istine nema pravde, a bez pravde nema mira. Haaški mir nije mir. Haaška pravda nije pravda. Haaška istina nije istina.

Zastrašujuću povijesnu neodgovornost iskazali su demokratski legitimiteti Republike Hrvatske, koji zbog toga što su svojim postupanjem pridonijeli nastavku protuhrvatske velikosrpske politike u Haagu i time ugrozili Republiku Hrvatsku i njezine legitimne interese, moraju odgovarati - politički (na izborima), moralno (pred vlastitom savješću) i kazneno (jer je Hrvatska pravna država). Tu krivnju treba "individualizirati" kako ne bi cijele stranke, ili kompletan Savez za Europu, snosile "kolektivnu krivnju". Okrivljenici trebaju dokazati "svoju nevinost", a tužiteljstvo njihovu krivnju. Kazneni procesi trebaju se pokrenuti "u razumnom roku" - s obzirom na situaciju - što prije to bolje, a sudovi moraju jamčiti "brzo i pravedno" suđenje. Na suđenje pozvati međunarodne promatrače, kako bi se uvjerili da je Hrvatska pravna država i europski uljuđena zajednica, kao i predstavnike EU kako bi se uvjerili da je Hrvatska zrela zatvoriti "poglavlje 23" i zalupiti politici proizvodnje pristanka na ucjene EU. Ruanda se haagologije riješila, čim je vidjela o kakvom je kiselom krumpirištu u Haagu riječ, odnosno da ih Haaška pravda ne vodi pomirbi (Tutsi i Huti), već novim razdorima.

Haaški ZZP i srpski ZZP u bratskom zagrljaju

2005. sve je bilo spremno za vješanje Hrvatske. U Beogradu je 26. veljače 2005., pet godina poslije hrvatske predaje Oluje Haagu (Deklaracija Hrvatskoga državnoga sabora, 14. travnja 2000.) i deset mjeseci prije lociranja, uhidbe i transferiranja posljednjega nepokorenoga Hrvata, generala Gotovine (8. prosinca 2005.), upriličena "obnoviteljska sjednica Skupštine RSK". To znači da je i srpski zajednički zločinački pothvat komadanja i etničkog čišćenja trećine Hrvatske (na crti Virovitica - Karlovac - Karlobag) preživio Oluju i ostao na istim političkim pozicijama s istim ciljevima i pretenzijama - minimum je povratak na Plan Z-4. Haaški sud im je u tom pogledu danas ključan i vidljiv saveznik, što je istinski zajednički zločinački pothvat rušenja suverene, slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Nesaglediv prilog tome planu dao je Sanader uvlačenjem dijelova srpskoga ZZP-a u koalicijsku vladu.

Sekretar na srpskom ZZP-u izrasle Vlade RSK, Savo Štrbac, poslije srpskoga samoizgona 1995. u "rasejanje" odmah je postao "prijatelj" Haaškoga suda i ostao neprijatelj bilo kakve slobodne hrvatske države. On je vrlo uspješno ciljeve srpskoga ZZP-a ugradio u operativnu politiku Haaga. Njegova je funkcija osloboditi od odgovornosti srpski zajednički zločinački pothvat od odgovornosti počinjenoga zločina protiv mira i agresije i izjednačiti krivnju agresora i žrtve što je tehnički uvjet vraćanja na Plan Z-4. Zajedničkim radom srpskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata, hrvatskih parapolitičkih struktura i Haaškoga sudišta, došlo je do presude Gotovini i Markaču kroz koju je obješena Republika Hrvatska.

Od Hrvatske do Mesićpusićstana


Uskoro će čuveno međunarodno krumpirište Republiku Hrvatsku pusićevski osuditi i za zajednički zločinački pothvat agresije na Bosnu i Hercegovinu. Umjesto u Hrvatskoj mi ćemo živjeti u totalitarnom Mesićpusićstanu, sastavnom dijelu Zapadnoga Balkana - oazi jugobolnika. Djelomično već sada živimo u toj paradržavnoj tvorevini, no, to je tek prilagođavanje na nove uvjete (Purda, Marić, dr. Bosanac, Norac, Glavaš, Hrastov, Merčep, Lora.), ono što nas čeka već je viđeno tijekom trajanja jugoslavenskih zajedničkih zločinačkih pothvata. Čeka nas višedesetljetno razdoblje ropstva, ako se hitro ne osovimo iz puzećega stava. Haaška mreža Mesićpusićstana očistit će znane i neznane Hrvate koji nisu iz haaške epruvete, kad ih već za održanje zapadnobalkanskoga bratstva i jedinstva nije uspio u dovoljnoj mjeri očistiti srpski ZZP. Svako hrvatsko domoljublje i rodoljublje, od gospodarstva do politike, od športa do znanosti, bit će u Mesićpusićstanu gaženo od vrtićke dobi i kazneno progonjeno, "u zemlji i inozemstvu", kao veličanje hrvatskoga zajedničkoga zločinačkoga pothvata. S obzirom na to da im državom već sad vladamo, do biološkoga izumiranja - kaže haaški pravorijek - Hrvati mogu slobodno živjeti, ali pod tepihom. Tepih nema alternative osim u ćeliji za ZZP.

Teze, konstrukcije i presude s hrvatskim zajedničkim zločinačkim pothvatom opasnije su od oružane velikosrpske agresije. Nju su na bojnom polju riješili hrvatski branitelji na čelu s Tuđmanom. Udruženu agresiju s kojom smo suočeni u presudi Gotovini i Markaču, vladajuće elite nisu ni registrirale u svim njezinim dometima. One su "na europskom putu" i tvrde vanjskim gazdama kako će narod "uvjeriti da je Europa naš najvažniji strateški cilj". Od njih narod više ništa ne očekuje, osim da se maknu s političke scene - što je i primarni strateški interes slobodne Hrvatske, bez kojega nije moguće upustiti se u ozbiljnu borbu protiv krumpirovih zlatica s haaškoga krumpirišta i njihove udružene konstrukcije o hrvatskom ZZP-u. Hoće li se roditi politička opcija oslonjena na moralnu snagu hrvatskoga naroda koja će se htjeti i znati suprotstaviti agresiji iz Haaga? Trebaju nam politike koje su, bez fige u džepu i bez očiju željnih napojnice, s obje noge na hrvatskom putu.

Nenad Piskač, hakave

28 - 2011

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch