Reakcije u Hrvatskoj na šokantne neslužbene informacije
bile su dosta suzdržane i osim ponekog zluradog
komentara u jugonacionalističkoj Slobodnoj Dalmaciji,
čiji će komentatori valjda doživjeti nervni slom ako
hrvatski generali budu oslobođeni, rijetko se tko
usuđuje bilo đto predvidjeti. Već ovog tjedna plekuje se
daće biti i službeno poznato što tužitelji traže, a za
obrane hrvatskih generala, treba li to uopće i
spominjati, generali su nedužni pa prema tome jihovo je
oslobađanje jedini logičan ishod.
Haaško
tužiteljstvo kao jedna od strana u postupku može
predložiti sudskom vijeću bilo što, moglo je,
teoretski, za hrvatske vodeće ratne zapovjednike
traćiti čak i doživotnu zatvorsku kaznu. Naravno,
realno bi bilo očekivati da svoje zahtjeve logički
utemelje na prezentiranim dokazima tijekom postupka.
Sud je taj koji u konačnici odlučuje, a dosadašnje
iskustvo sa suđenjima u Haagu je svakako - bilo je
uvažavanja tužiteljevih zahtjeva, ali i potpunog
odbacivanja. Luka Mišetić, voditelj odvjetničkog tima
generala Gotovine, uvijek je isticao da su optužbe
protiv generala Gotovine neutemeljene i da će on, bude
kli odlučivalo pravo a ne politika, biti oslobođen.
Što je više postupak u Haagu odmicao, Mišetić i
ostali odvjetnici bili su sve optimističniji. Ne
jednom su izraziloi visoku profesionalnost sudca
Alfonsa Oriea koji vodi spor i uvjerenje da će se on
voditi isključivo i jedino prezentiranim dokazima. U
postupku je saslušano više od stotinu svjedoka optužbe
i obrane. Čak su i svjedočenja većine svjedoka
tužiteljstva išla u prilog Gotovini i drugoj dvojici
generala. Odvjetnici smatraju da je uvjerljivo
pobijena teza tužiteljstva o prekomjernom granatiranju
Knina uz pomoć koje tužitelji nastoje dokazati da se
tim granatiranjem natjeralo Srbe da napuste svoje
domove, dakle da je proizveden efekt etničkog
čišćenja. Ono što je i laicima koji poznaju situaciju
u Kninu nakon ulaska hrvatskih oslobodilačkih snaga
jasno. Ili što je vidljivo običnom usporedbom slike
Vukovara koji su 1991. zaposjele srpske okupacijske
snage i oslobođenog Knina, još je dokumentirano i
obrazloženo nizom iskaza među kojima je u prilog
(primjerice, generalu Gotovini) posebno išao iskaz
zapovjednika tadašnje srpske vojske, generala Mile
Mrkšića. Tvrdnja o prekomjernom granatiranju Knina
jednostavno je smiješna. Obrane ne spore da su nakon
Oluje počinjena odrežena kaznena djela, no dokazano je
da je u vrijeme topnočkog tretiranja Knina poginula
samo jedna civilna osoba, a spomenuta kaznena djela na
štetu građana srpske nacionalnosti počinjena su nakon
službenog trajanja Oluje kada je general Gotovin
nastavljao oslobodilačke operacije u Bosni i
Hercegovini.
Pravno gledajući, čini se da Gotovina
ne bi morao strahovati za ishod procesa, no može se,
naravno, dogoditi da Sud posegne za preširokim
tumačenjem zapovjedne odgovornosti i da zaključi u
stilu kako je bez obzira što za vrijeme službenog
trajanja Oluje nije bilo žrtava, bez obzira što je
operacija završila, bez obzira što je Knin ostao
nerazoren grad po ulasku hrvatskih snaga i bez obzira
što je Gotovina bio u Bosni, on morao pretpostaviti da
se naknadno mogu događati određena kaznena djela te
unaprijed poduzimati radnje za njihovo sprječavanje,
pa na temelju toga izreći osuđujuću presudu. Ali kad
se ide u perverziju, onda se može zaključiti ili
učiniti bilo što.
Od tužitelja
se taško moglo i očekivati nešto drugo nego da traže
osuđujuću kaznu. Da su tužitelji drukčije mislili,
odavno bi odustali od optužnice i prekinuli postupak.
S njihova stajališta, bilo bi porazno voditi proces
nekoliko godina i onda tražiti oslobađajuću presudu za
hrvatske generale. Ni u jednom trenutku tužiteljstvo
nije pokazivalo nekakvu milost prema Gotovini i
drugima. Tek po Gotovininom dolasku u zatvor, Carla
Del Ponte htjela je razgovarati s njim u pritvoru i
ponuditi mu nagodbu, no general Gotovina glatko je
odbio razgovor jer na nj nije bio ni dužan u toj
pravnoj situaciji. Dakle sudeći po raspoloženju
tužitelja, oni bi najradije za njega predložili Sudu
doživotni zatvor, a budući da nisu, očito je da su
krajnje tanki s dokaznim materijalom protiv njega.
Uostalom, aktualna potraga tužitelja za fantomskim
topničkim dnevnicima i nakon što je glavna rasprava
završena, na neki način svjedoči o težini dokaza
protiv Gotovine.
Ipak, valja priznati da priejdlog od 27 godina, pod uvjetom da se ta
špekulacija pokaže točnom, izaziva zebnju kod svakog čestitog hrvatskog
grašanina. Strah izaziva prije svega nesigurnost oko toga hoće li o svemu
odlučivati pravo ili politika. Bude li Gotovina osuđen, jasno je da že to
izazvati zadovoljstvo kod raznih hrvatskih protivnika i neprijatelja u svijetu i
u samoj Hrvatskoj. No osuđujuća presuda, osim što bi bila sramotna sa stajališta
stvarnih činjenica, ponizila bi Hrvatsku, bacila u blato hrvatsku politiku, a od
pomirenja "na ovim prostorima" (što je tobože implicitni cilj Haaškog suda) ne
bi ostalo ni prah ni pepeo, štoviše bila bi to klica trajne nepomirljivosti i
potencijalnih sukoba.
Ivica Marijačić, Hrvatski list 29.
srpnja 2010.
02.09.2010. |