Kakva smo mi država, svjedoči i činjenica da se nitko ne usudi reći koliko je Srba u Hrvatskoj iako je od popisa stanovništva prošlo godina i pol. Što se Josipovića tiče, Pupovac može još sto godina divljati u hrvatskoj politici, samo neka njega ne dira. Uostalom, odmah nakon sukoba, Josipović je otrčao u Istru proslavljati neki partizanski jubilej, gdje je pod znakovljem masovnog ubojice Josipa Broza opet lupetao besmislice

Ulazeći u sukob s čelnikom Srpskog narodnog vijeća dr. Miloradom Pupovcem na osobnoj razini, hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović otvorio je, vjerojatno i ne htijući, krupno političko pitanje modela, načina i stila participacije srpske nacionalne manjine u političkom životu RH. Najprije je list srpske manjine "Novosti", neosporno pod utjecajem Milorada Pupovca koji njime upravlja kao s privatnim glasilom, kritički pisao o aferi Zamp i ulozi predsjednika Josipovića u raspodjeli novca glazbenicima od autorskih prava, a onda je Josipović svojim odgovorom otvorio temu koja je godinama neuralgična u hrvatskoj politici, ali koja se zbog nezamjeranja gurala pod tepih i prešućivala, temu etnobiznisa Milorada Pupovca, političara koji zaista jest političkim ucjenama i reketarenjern bivše vlasti pod vodstvom Ive Sanadera raspolagao enormnim proračunskim sredstvima namijenjenima srpskoj zajednici u RH.

Kada je nedavno na proslavi obljetnice Oluje u Kninu uz Josipovića bio drugi srpski političar Veljko Džakula, to je dodatno razbjesnilo Pupovca koji je očito osjetio konkurenciju u političkom zastupanju Srba u Hrvatskoj, premda je sam odbio Josipovićev poziv da se nađe 5. kolovoza u Kninu. Počeo je plamtjeti sukob između njih dvojice, u kojemu je Pupovac sve očekivao samo ne da netko dovede u pitanje njegov financijski aspekt njegove skrbi za Srbe u RH jer je to područje, po svemu sudeći, terra incognita.

Pupovac sudjeluje u Savjetu za nacionalne manjine, tijelu koje raspodjeljuje 40 milijuna kuna nacionalnim manjinama, a najveći dio ide najbrojnijoj - srpskoj. Budući da se Srpsko nacionalno vijeće najvećih dijelom koristi sredstvima namijenjenim Srbima, jasno je da je čelnik SNV-a Milorad Pupovac, koji kao saborski zastupnik i član spomenutog Savjeta, u klasičnom sukobu interesa jer na neki način sam dijeli i troši novac. List srpske zajednice u RH "Novosti" troši godišnje nešto manje od četiri milijuna kuna, no list se manje bavi problematikom nacionalne manjine, a više općom politikom RH često izvrgavajući kritici i izrugivanju ključne vrijednosti na kojima je nastala RH, posebice Domovinski rat i branitelje. Ovaj list nije prihvaćen ni od pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj. U novinskoj redakciji nisu zaposleni samo Srbi nego i novinari izrazito jugonostalgičarske pa i velikosrpske orijentacije koji nemaju čitatelja, ali ih to nije ni briga, jer su uhljebljeni na trošak poreznih Obveznika.

Država je svojedobno ponudila izbjeglim Srbima mogućnosti prodaje svojih nekretnina koje su ostavili u Hrvatskoj ili obnove. Taj je model promijenjen, odustalo se od njega pa je država svim Srbima obnovila kuće u kojima nitko ne živi. Time je zapravo Pupovčeva povratnička politika doživjela potpuni fijasko. Mnoga sela, u kojima su živjeli Srbi prije njihove oružane agresije na Hrvatsku, u cijelosti su obnovljena, ali su bez stanovnika jer se većina Srba ne želi vratiti pa izgrađene kuće sve više zarastaju u korov kao mrtvi kapital. Silne milijarde kuna država je potrošila ni za što a jedna sveobuhvatna istraga najvjerojatnije bi otkrila tko je gradio, tko je, dakle, dobivao poslove obnove, čije tvrtke i pod kojim uvjetima. Ni u jednom selu nije izgrađena škola niti bilo kakvi drugi objekti od općeg interesa. Srpska zajednica pod utjecajem Milorada Pupovca svih ovih godina često je dobijala i neplanirana proračunska sredstva koja su trošena bez nadzora. Na to su prije nekoliko godina upozoravali neki predstavnici srpske zajednice izravno optužujući Pupovca da se dobivenom novcu gubi trag, čak pisali i kaznene prijave DORH-u, ali prijave su odbačene.

Pupovac i ljudi s kojima se okružio u SNV-u provodili su velik pritisak prema HDZ-ovoj Vladi za ostvarenje interesa koja im po Ustavu i Zakonu ne pripadaju. Tako su uspjeli u nekim županijama zaposliti treće zamjenike župana, srpske nacionalnosti, iako im udjel u sastavu stanovništva to nije omogućavao. Pupovac je tražio i dobio da kriterij bude udjel u popisu birača koji je redovito veći, a HDZ-ova Vlada pristala je na to kršenje Ustavnoga zakona. Zadarski HSP zbog toga je podnio ustavnu tužbu, ali Ustavni sud stavio ju je u ladicu i ne želi dati provorijek kako se ne bi zamjerio politici.

Ta čudna simbioza HDZ - SDSS poprimila je karikaturalnie oblike, primjerice, u Šibensko-kninskoj županiji gdje su za lokalnu HDZ-ovu izborni listu glasovali i Srbi čiji je prijevoz autobusima iz Srbije organizirao Pupovac kako bi mogao imati jednog zamjenika žpana na HDZ-ovoj listi. Poznati problemi s popisom birača kojih je više od broja stanovnika upravo i potječu iz činjenice da je na popisu golemi broj Srba koji više nisu stanovnici RH, a samo zbog oportunizma političke vlasti u Hrvatskoj to ne želi riješiti. Da je riječ o Hrvatima, popisi birača odavno bi bili sređeni. I dandanas službeno se ne zna koliko je Srba u sastavu stanovništva, taj se podatak skriva od javnosti iako je od zadnjeg popisa stanovništva prošlo gotovo 16 mjeseci.

Hrvatska je po tome svakako bizarna država jer se nitko ne usuđuje objelodaniti podatak o broju Srba u Hrvatskoj. Po nekim neslužbenim izvorima, navodno ih je čak i manje od tri posto (oko 120.000), ali taj se podatak Pupovcu ne sviđa pa ne želi objavu jer bi objava značila ukidanje već ostvarenih sinekura po brojnim jedinicama lokalne samouprave i u sustavu cjelokupne državne vlasti. Koalicija s HDZ-om, čak i pod cijenu kršenja zakona i Ustava, frustrirala je, naravno, konzervativno, odnosno HDZovo biračko tijelo svih ovih godina zato što je Pupovac uvodio u strukture vlasti i institucije čak i one Srbe koji su aktivno sudjelovali u agresiji na RH (slučaj dr. Vojislava Stanimirovića samo je jedan takav), čak i one koji su bili uhićeni tijekom akcije Labrador, koja se dogodila u režiji KOS-ove agenture.

Čelnici SNV-a javno su ucjenjivali Sanaderov HDZ da će napustiti koaliciju ako HDZ-ova Vlada ne osigura ne samo ono što je bilo dogovoreno u sporazumu Sanader - Pupovac, nego i sredstva za obnovu četničkog spomenika u Srbu na koji je upravo HDZova vlada potrošila više od dva milijuna kuna, pljunuvši tako u obraz vlastitim biračima, vlastitom narodu i povijesnoj istini. Pupovac je htio još i više: s Vladimirom Šeksom dogovorio je izborni zakon po kojemu trojicu zastupnika Srba u Hrvatski sabor daje ona politička stranka Srba u Hrvatskoj koja dobije najveći broj glasova. Srećom, taj prijedlog nije prošao. Htio je još i Zajednicu o~ćina u istočnoj Slavoniji kao pravni subjekt čime bi se legalizirala autonomija Srba, čemu se u Hrvatskom saboru uspješno suprotstavila Vesna Pusić.

Naviknut da svaki njegov prijedlog prolazi kod HDZ-a, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Milorad Pupovac postao je jednostavno nezasitan u političkom i materijalističkom pogledu, manjinski političar postao je tako jedan od najmoćnijih uopće u Hrvatskoj te je uspio čak i u tomu da se agresorskim vojnicima godine ratovanja protiv Hrvatske priznaju kao radni staž, da im se isplate mirovine za to razdoblje, da im se daju stanovi kojih nikada nisu bili vlasnici, da se obiteljima stradalih Srba isplaćuju novčane odštete. Sanader ga je tolerirao i podržavao jer mu je vlast ovisila o potpori Pupovca i njegovih zastupnika u Hrvatskom saboru.

Sve u svemu, Sanader i Pupovac pretvorili su takvom politikom Hrvatsku u ludnicu, a ne u normalnu državu, u državu u kojoj je sve postalo izopačeno. Na političkoj razini on nije smirivao nego poticao sukobe jer je u javnom prostoru, suprotno povijesnim činjenicama i istini, potencirao krivnju Hrvata i nevinost Srba za rat 90-ih žrtve pretvarao u agresore i obratno. Uz to, rehabilitirao je vrijednosti bivšeg komunističkog ustava i jugoslavenske države iz koje se Hrvatska krvlju oslobodila, zastupao stajališta koja su često bila na razini velikosrpske ideologije koja je i proizvela agresiju na Hrvatsku, komemorirao žrtve ustaškog terora i nad jamama u kojima službeno nije pronađena ni jedna ljudska kost, bacajući u lice bezbrojne političke provokacije.

Pritom nije samo vrijeđao Hrvate nego i veliki dio srpske manjine koja je aktivno sudjelovala uobrani Hrvatske. Jedan od smrtnih grijeha HDZ-ove, odnosno Sanaderove vlasti, bila je upravo činjenica što je u sustav vlasti i odlučivanja uveo Srbe koji su bili protiv Hrvatske, a ne one koji su bespogovorno stali 90-ih uz projekt osamostaljivanja i branili Hrvatsku, i što je dao vjetar u leđa materijalistički nezasitnom političkom provokatoru Miloradu Pupovcu.

Danas, u sukobu s Josipovićem, na neki način i službeno na vidjelo izlazi ta porazna Pupovčeva politika, taj njegov etnobiznis te je trenutak da se Pupovac spusti na zemlju, a sva preostala pitanja srpske manjine riješe na prihvatljiv način, onakav kakav se prakticira u zemljama zapadne demokracije. Uostalom, zašto bi Pupovac uopće kreirao i participirao u državnoj politici kada u postojećoj, Milanovićevoj Vladi ima gotovo polovica Srba. Krajnje je, dakle, vrijeme da se Pupovac spusti u realne političke okvire, ali to se, na žalost, ne će dogoditi jer motivi koji su potakli Josipovića da otvori ovo pitanje nisu politički, nego egoistični, dakle privatni.

Što se predsjednika tiče, Pupovac može tako nenormalno voditi politiku Srba u Hrvatskoj još sto godina, kao što je i dosad, a nije mu smetalo, samo neka njega ne dira i ne proziva. Uostalom, odmah nakon sukoba, Josipović je otrčao u Istru proslavljati neki partizanski jubilej, gdje je pod znakovljem masovnog ubojice Josipa Broza opet lupetao besmislice, kako bi dao do znanja da se u političkom smislu od Pupovca i ne razlikuje previše.

Piše: Ivica Marijčić

Hrvatski list

23.08.2012.