Komični hrvatski ljevičari glumataju bunt, a zapravo plešu po taktovima središta globalne moći

Podosta sam članaka napisao o tzv. Hrvatskoj desnici, njezinoj razjedinjenosti, anakronom poimanju politike i nacionalne države, konačno i o njezinoj kroničnoj nesposobnosti i nedoraslosti trenutku. Držim da je ta tema manje-više iscrpljena. Aktualnim akterima razmrvljene desne scene preostaje polagano, ali sigurno nestajanje s političke scene. Zamijenit će ih protivnici eurointegracijskih procesa, odnosno antiglobalisti. Međutim, sličan proces događa se i na hrvatskoj Ijevici. Sličan u smislu da je, kao i desnica, izdala svoj temeljni ideal socijalne pravde i priključila se nadirućem globalizmu.

Druga bitna značajka ljevice, internacionalizam, u slučaju hrvatske ljevice našla je svoj optimalni opseg u granicama jugoslavenstva. Taj dio tradicionalnog nasljeđa hrvatska ljevica je sačuvala. No to ju ne čini automatski ljevicom, možda više svojevrsnom nasljednicom jugoslavenskog nacionalizma s početka dvadesetog stoljeća. Uistinu, postoji li hrvatska ljevica danas?

Od važnijih stranaka lijevo nasljeđe ističu SDP, HNS i IDS. Prva je socijaldemokratska stranka 'blerovskog' tipa, druga je desno-liberalna stranka krupnog kapitala (sjetimo se da je gospođa Pusić prava začetnica sintagme o određenom broju bogatih obitelji kao nositeljima nacionalnog gospodarstva, a da se Čačić javno zalagao da eventualni imigranti u Hrvatsku budu kršćanske provenijencije!), dok je treća regionalna stranka s jakim natruhama separatizma u svojoj politici. Istinsku Ijevicu možda treba tražiti u marginalnim strančicama kao što je ona pokojnog Stipe Šuvara, raznim radničkim i komunističkim partijama, anarhističkim skupinama. Međutim, promotre li se pozornije, i te strančice su 'lažnjaci', neprilagođeni ostatci bivšeg sustava, ljudi nesigurni u vlastiti identitet, dok su domaći anarhisti više nalik subkulturnoj skupini negoli političkoj grupaciji. Poput malih stranaka na desnom dijelu političkog spektra, koje manje-više igraju role za koje im scenarij piše HDZ, ove lijeve skupine odrađuju poslove za etabliranu Ijevicu, dakle u prvom redu za SDP. Tako su prirnjerice mjesecima održavali prosvjede u Varšavskoj, čiji je stvarni politički cilj bio rušenje gradonačelnika Bandića zato što se odmetnuo od SDP-a.

Svi su oni izdali ideale ljevice

Tako dolazimo do paradoksalnog zaključka da je u hrvatskom političkom životu Ijevica podjednako rastočena kao i desnica. Etablirane stranke HDZ i SDP samo fingiraju političko 'desno' i političko 'lijevo', a uistinu se bitno ne razlikuju, dok je sve desno odnosno lijevo od njih uspješno rascjepkano, umrtvljeno i onesposobljeno za bilo kakvo ozbiljnije političko djelovanje. Posebno začuđuje što među intelektualcima u suvremenoj Hrvatskoj nema ni relevantnih Ijevičara. U Hrvatskoj je gotovo cijelo dvadeseto stoljeće u intelektualnom životu dominirala Ijevica, dijelom zbog povijesno-političkih okolnosti, ali dijelom i stoga što su lijevi intelektualci bili intelektualno superiorniji od konzervativnih, mahom na Crkvu navezanih intelektualaca. Danas također vlada privid da je Ijevica intelektualno superiornija budući da pisci i drugi humanistički intelektualci koji se deklariraju kao Ijevičari kontroliraju gotovo sve važnije javne i privatne medije. No koliko su ti deklarirani Ijevičari uistinu Ijevičari? Uzmimo, primjerice, dvojicu ekonomista, Ljubu Jurčića i Borislava Škegru. Prvi je, navodno, lijevi, drugije desni, obojica su zagovornici tržišne privrede i kapitalizma, međutim Jurčić ponekad stidljivo brani nacionalne interese na uštrb neograničenog tržišnog liberalizma, dok je Škegro beskompromisni zagovornik interesa međunarodnog kapitala. Teško bi po tome bilo odrediti koji je od njih 'desniji', no lijevo nedvojbeno nijedan nije. Možda bi stanovita nacionalna nota u Jurčićevim stavovima prevagnula da ga držimo 'desnijim' od Škegre, no Škegrini su stavovi s druge strane bliži krutim ekonomskim stavovima američkih neokonzervativaca.

Ljevičarima javnost doživljava i etablirane pisce i kolumniste poput Ante Tomića, Jurice Pavičića i Miljenka Jergovića. Na žalost, to je potpuno kriva predodžba. Tomić je humoristički pisac ruralne tematike i inspiracije; u potki njegova literarnog i kolumnističkog svijeta još uvijek je koloritni, no bitno suženi obzor morlačke doživljajnosti. Štoviše, komički efekt u svojim tekstovima on gradi upravo na dodiru, zapravo sudaru, te doživljajnosti i 'velikog svijeta'. Jurica Pavičić je glorifikator i mistifikator kasnosocijalističke malograđanštine srednje klase i njezine raspolučenosti između vjernosti titoizmu s jedne strane i golicavih opsesija stanovitim prednostima 'trulog kapitalizma' s druge strane. Miljenko Jergović sarajevski je pisac koji se stjecajem okolnosti našao u Zagrebu, a iz tog spoja rijetko kad ispadne neopterećena individualnost. Stoga i njegovo pismo valja mjeriti nekim drugim aršinom, nipošto ideološkim. No slavni intervju s Ivom Sanaderom ukazuje na to da je potencijalno iskoristiv svakoj opčiji. Pod određenim uvjetima, naravno.

Od Ijevičara među filozofima, osim sveprisutnog i potpuno neoriginalnog Puhovskog, dosta je aktivan u tisku mladi Srečko Horvat. Solidan je poznavatelj trendova u suvremenoj filozofiji, no zasada ništa više od toga. Mladi lingvist Kapović blizak je, čini se, anarhističkoj sceni, pomalo agresivnog nastupa, kao stvoren za ures demokracije na javnoj televiziji. Negdje je nestao Sandi Blagonić, a izgledao je obečavajuće. Seksolog Stulhofer, pet-šest feministica, Luka Oman koji se volio eksponirati u kavezima, sindikalna Severina, visokoparni pozer Matvejević, poduzetni par feralovaca Ivančić-Erceg, Denis Kuljiš i Davor Butković, gej aktivisti, borci za ljudska i manjinska prava poput Pusića i Pilsla, 'crveni pop' Grubišić itd. - to je ta takozvana hrvatska ljevica danas. Ono što je toj šarolikoj skupini zajedničko jest činjenica da su izdali izvorne ideale tradicionalne Ijevice i danas plešu po taktovima globalističke politike. Analitičar sličnih procesa na srpskoj političkoj sceni Slobodan Antonić o toj kompradorskoj pseudoIjevici kaže: 'I pripadnici kompradorske inteligencije iz medija, sa univerziteta, iz nevladimh organizacijama ili iz institucija kulture dobijaju. za dobro odrađen posao obezbeđivanja kulturne hegemonije, odgovarajuću nagradu u vidu sistemske rente. Kao "borci protiv nacionalizma, konzervativizma i tradicionalizma oni doživljavaju brzu akademsku, medijsku i institucionalnu promociju. Čak i oni koji u svojim malim organizacijama glume nekakvo levičarsko buntovništvo (salonski anarhisti, trockisti, 'antifa' aktivisti, alterglobalisti), zapravo šire jedan obrazac ponašanja koji je odavno identifikovan kao bezopasan za globalni sistem moći. Upravo taj obrazac ponašanja se zato i promoviše u zemljama tranzicije.(Pečat, internetski portal slobodne Srbije, 8.4.2010.).'

Ostaje nam samo puzati

Teško je ne prepoznati i našu tranzicijsku stvarnost u ovim preciznim dijagnozama stvarnosti u susjednoj zemlji. Nije teško, također, ni pratiti hijerarhijski ustroj tog djelovanja. Žalosno je da se intelektualci, kojima se nekada tepalo da su savjest zajednice, sve više pretvaraju u puke izvršitelje sofisticiranih naloga koji iz središta globalne moći do njih dolaze posredstvom domaćih kompradorskih elita iz svijeta gospodarstva i politike. Umjesto da budu kreatori novih zamisli ideja, oni su tek treća ili četvrta ruka! Boris Dežulović već godinama za Globus piše kolumnu 'Ugovor s đavlom''. Kultni autor hrvatskih pristaša teorije urote Mladen Lojkić u knjizi "U klopci demona" ozbiljno se zabrinuo da je Dežulović upao u demonsku klopku, to jest potpisao ugovor s vragom. Međutim, istina je, bojim se, mnogo prozaičnija, dotični je ugovor potpisao s Ninom Pavićem, a Pavić s Bodom Hombachom, a Bodo Hombach ... E, tu već stvari postaju zamršenije, no princip je jasan - Dežulović (možete slobodno mjesto njegova prezimena tu staviti prezime bilo kojeg EPH-ova kolumnista) na dnu je zapovjednog lanca, gdje uistinu nema mjesta za propitkivanje neupitnih istina. Preostaje samo zafrkancija na račun označenih, i čovjek se zafrkava. I to je to.

A gdje je tu hrvatska Ijevica? Nema je, kao ni desnice. Primijenimo li na političku zajednicu antropomorfnu metaforiku, bez lijeve i bez desne - ostaje nam samo puzati. To naše glavešine, čini se, jedino i čine.

Piše Damir Pešorda
Hrvatski list
08.09.2011.